Kroz ovu malu pauzicu koju sam imala, spoznala sam čuda. Pod tim mislim da sam najvjerojatnije otkrila topluvodu koja će, barem one koji se još uvijek tuširaju hladnom, na nešto upozoriti, oni koji je otkrivaju sa mnom i poistovjećuju se, njima će goditi, a oni koji se po vrućem jacuzziju svog života već snalaze i vrsni su plivači, oni će se s nostaligijom sjetiti, što su nekad, kada su odrastali - prolazili.
Kolumnisti, kolumnisti posvuda – rečenica je s kojom bi započela ovaj introspektivni tekst. Danas svatko tko umije proizvesti proširenu rečenicu misli da je dostojan objave vlastitog teksta, no nekima bi se pod prijetnjom streljanjem ista radnja trebala zabraniti. Možda i meni, tko zna. Ali ja nisam toliko velika da bi me se 'hejtalo'.
Teško je verbalizirati se kada toliko anonimnih glava iza tebe negoduje, ne slaže se ili se jednostavno 'trolla' jer pametnijeg posla nema raditi. Da, to su oni sarkasično-ironični komentari ljudi koji su očigledno nezadovoljni svojim životom pa truju gdje stignu jer nisu kadri uživati u tuđem uspjehu ili pokušaju rasta.
Facebook je pun takvih, a i najprozirnija je platforma na kojoj oni pametniji 'nezadovoljnici' šute i gledaju svoja posla, ako ih vaša već ne zanimaju. Imaju na to pravo. Oni jalniji su vidljiviji i drago mi je što mi se polako otkrivaju, zbog njih rastem i bildam svoju prvu crtu obrane. Očigledno se ne možeš svima svidjeti, a ako to poželiš, glup si. I svaku svoju riječ ili djelo ćeš stavljati na vagu prije nego što oni i zažive, a to te odvodi ravno u lijepusmrt, onu tvojeg 'ja'. Ne kažem da ne treba biti realan i odustati nakon što spoznaš da ti nešto ne ide, bila to loša ljubavna veza, posao koji ne ispunjava, otpetljavanje slušalica od mobitela, guljenje krumpira običnim nožem, a ne uz pomoć one gulilice.
Ali kad si uvjeren u uspjeh nečeg jer vjeruješ u svoje čiste motive, pa bio taj krajnji cilj i najfiniji reš pečeni krumpir iz rerne ikad :D, ne odustaj dok ga ne ispuniš!
Imat ćeš krize. Pogotovo kad vidiš koliko su ljudi ljubomorni zbog tvog savršeno spečenog krumpira. A još im je gore kad im je isti fin i ukusan, a dosad su ga 'hejtali' jer je izašao od tebe.
Iako naša vanjština propada, naša unutrašnjost se obnavlja iz dana u dan. To govorim sama sebi kad mi se učini da mi je dupe debelo.
Jao, kako je to lijepa spoznaja da ne moraš biti savršen u svakom trenutku života svakome i da se nosiš s time uporno i samo vjeruješ u te svoje lude misli, koliko god glupo one na prvu zvučale. Spoznaja da se vraćaš na jednostavne staze života, bez konstantnogpreispitivanja. Putem budeš zatrovan ljudima kojima ne pašeš, ali kad ih odbaciš, više nema puno filozofije i pletenja misli 'što ako ovome to bude zvučalo ovako' ili 'što ako me se ne shvati kako sam htjela da me se shvati'.
Na kraju ostajem ja, u tom svom jednostavnom obliku iz kojeg sam i potekla, ali osnažena iskustvima koja sam proživjela. I odjednom postaneš zadovoljan sobom, ili barem većinom svojeg 'ja', pa makar i nekim lošijimnavikama i manama.
Evo na primjer ja i moje 'male' mušice: I dalje se ponekad držim kao da samnesalomljivastijena, ali previše se ja tu kur*im za osobu koja se rasplače na običnu ljubavnu dramu. Ranjiva i smijem biti jer biti sjeban od nečeg znači da si se svimsvojimbićem unio u to iskustvo, pa i ako nije uspjelo, letio si sve dok te Vladimirovi avioni nisu raketirali unutar zračnog prostora koji je tako i tako dotad bio bojno polje, a nemir je sve više punio svaki djelić duše.
Ponekad sam prelijena i za svoj pojam pa sam se, eto, neki dan borila sama sa sobom hoću li nastaviti svoj deseterosatni maraton spavanja, pokušavajući oboriti vlastiti rekord, ili ću pospremiti stan koji zaista nije zaslužio tako lijenog 'rezidenta'. Crv savjesti je proradio pa sam se, poput sluzave zmijice preselila s kreveta na sofu, kao da mi treba odskočna daska u dan budnih, dan aktivnih, dan nelijenih. I dalje mi se nije dalo pospremati pa sam radije smišljala kako u seksualni kontekst ubaciti riječi 'miščafl' i 'partviš'. Nakon što je na moj ludi um pala rečenica 'hej bejbe budi partviš mom miščaflu', osjećala sam se zadovoljnije, dignula sam svoje mlohavo visočanstvo sa te sofe i počela čistiti. Nije mi dugo trebalo dok nisam počela psovatisvepospisku jer mi je usisavač nije baš pomagao dok sam usisavala svoj mali tepih, dižući ga u zrak svakih pet sekundi.
'Previše psuješ, Tina, nije ti to ženstveno, znaš?', znali su mi reći. Eto mi još jedne 'mane'. Ne volim ja opsovati Boga i ostale veličine, već psujem sitno, kad pizdim, onako katarzično. I uglavnom pred poznatima. Iako, kad je netko zavrijedio, bome mu opsujem tako sočno, tako da mi se od psovačke sočnosti zatresu moje ženstvene lokne. Ja se počešljam, našminkam pa onda opsujem, a onda ispušem nos u mirišljavu maramicu koju nosim u džepiću svoje ženstvene haljine. Nikad ne psovati je kao cijeli život gledati na jedno oko - moguće, ali nelagodno i beskorisno ograničavajuće. I muškarci i žene trebaju psovati u granicama, samo je pitanje tko tu granicu određuje? Hm hm, pogodili ste – vi sami. Rekli su i meni neke riječi koje su gadnije pogodile od psovki pa nikome ništa.
Isto je i s pušenjem. Da, i dalje uzimam one najslabije cigarete u trafici i pušim zrak, uvjeravajući se da je to zdravije. Da, i dalje mi se smiju jer kad pušim zvuči kao da ljubim cigaretu (čuje se onako 'cmok'). I dalje smatram za sebe da sam 'ocassional social smoker', ali to sam rekla i ovomtekstu za cuganje pa sam se sama sebi nasmijala. Iako, neki dan se dogodilo da sam skoro izdržala cijeli tjedan bez ijednog poziva na pivu, odnosno bez da me 'loše društvo' prisililo na pijenje alkohola. SKORO kažem, jer ne znam jel' se računa ispareno vino u gulašu od junetine od ponedjeljka.
Nokti mi nisu uvijek savršeno nalakirani. Znači li to da ću završiti na sudu za nokte gdje će sutkinja biti jedna od onih žena koje se po OCDlogici premazuju i ne smije biti nepravilnnosti niti grudica? Jer onda mora ići sve ispočetka. No, volim i ja lijepi, naoštreni nokat. Za zariti kandže onome tko previše zajebava.
Jedan sam od onih specijalaca koji primjećuju da postoje ljudi koji izađu bez kišobrana na ovo vrijeme vani iako je očigledno da će ih oprati pljusak i oni koji se preplaše same najave istog i ziheraški ponesu isti. Ja sam iz ovog prvog tabora. Čini li me to čudnom? Ili pak činjenica da sam neki dan pitala kolegu s posla je li on jedan od onih ljudi koji siđe na tramvajskoj stanici pa prohoda još malo do svoje destinacije ili je jedan od onih koji siđu na sljedećoj stanici pa se vraćaju?
Pošto sam se sva 'otkrila' i moja samoironičnost je svoj trenutni vrhunac ovog ljeta postigla i vrijeme joj je za odmor, otkrivam vam još jednu veliku tajnu, skrivanu mnogo godina: Nekako sam, nakon nekog vremena naučila brzo izgovarati Massachusetts, ali 'vulnerable' i dalje sričem k'o da sam retardirana.
Trebam li se brinuti što sam takva, ovako malo 'pomaknuta' i što iskačem iz kalupa 'uobičajenog'?
Nikada, jer kao takva neću pasati samoonome tko želi od mene napraviti nešto što ja nisam kako bi me prilagodio svojoj viziji.
A ti, ako si iole pametna, pokupi od svega pomalo, ako je netko puknuo/la u žicu koja boli, to znači da je u pravu. Nakon prvotnog šoka, osjetit ćeš krizu identiteta, ali ako to okreneš u svoju korist, nema ti ravne, sama sebi ćeš pokazati koliko si zapravo širokog obzora i zdravosamokritična, u službi učenja novog o sebi. To pokazuje koliko si spremna za kompromis.
Ne daj se mijenjat. Ti si ti. Granice i stav preko kojeg ne smiješ prijeći postoje. Onome kome se to ne sviđa... Taj će, ako je imalo kadar biti introspektivan, plakati jednom kad te izgubi. Neće ni znati kad te izgubio, bit će to jednog običnog dana kada će samo osjetiti neku blesavu tupu bol u plećima, no neće je prvi mah doživjeti jer nema vremena za to. Ljudi gube kad nemaju vremena.
Ako me tko treba, sljedećih par dana me možete naći na ovoj adesi...
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Od nedavno me možete pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.