Dobro, sinak je narastao, ovo je njegova maturalna večer, osamostaljuje se, kreće u život. Sve te činjenice nisu baš lako podnošljive, izazivaju buru emocija i raznoraznih dilema i pitanja, a kod onih pekmezastijih majki i provalu suza, ali ja neću zasuziti i točka.
Financijski slom
Uostalom, treba gledati vedriju stranu tog odrastanja naših sinova i kćeri. Naprimjer, gotovo je s onim dosadnim roditeljskim sastancima, koji su uvijek započinjali tako što bi razrednica utvrdila da je, od mogućih trideset, na sastanak došlo dvanaest roditelja, zavrtjela zabrinuto glavom i proizvela zvuk "c, c, c...", a koji je trebao značiti valjda "što očekivati od djece, kad su im roditelji ovako neodgovorni".
E pa, večeras su ti neodgovorni roditelji promatrali uzbuđeno svoje princeze i prinčeve i na njihovim se licima nije moglo primijetiti da ih je trošak za maturalnu garderobu skoro financijski uništio i da će u nadolazećim mjesecima morati pojačati svoje alkemičarske sposobnosti da bi nekako izvukli sve što se izvući mora. Sve te haljine, sva ta odijela i sve te kravate bili su svetinje o kojima se ne diskutira nego se novci jednostavno stvore. Onako kako se stvore za vjenčanja, pričesti i krizme i još neke prilike koje sad nije baš prilično spominjati.
Čvrsti i kul
Ispraznili smo već prazne džepove do kraja jer, samo jednom u životu je maturalni ples. I eto naših velikih klinaca, pomalo nezgrapnih u svojim odijelima, klinceze u haljinama filmskih zvijezda, rumene u lišcima, svi zajedno tako mladi, puni snova i nada, pogleda uprtog u budućnost. Hrabri kako već mladost jest hrabra, a istovremeno tako još nježni i ranjivi. Trudili su se djelovati čvrsto i kul, ali mi, roditelji, a pogotovo mame, poznavale smo ih predobro i njihova je nespretno sakrivena trema prešla i na nas.
Žena do mene je frenetično pljeskala svakom paru koji bi prošao, divila se glasno odijelima maturanata i ljepoti njihovih pratilja, i čim sam je ugledala bilo mi je jasno da ta spada među one mame koje u takvim i sličnim prilikama plaču.
"Eno ga, gospođo! Eno ga! To je moj sin, evo, upravo sad prolazi, pogledajte ga, onaj visoki u modrom odijelu!"
Drmusala me za rukav i skoro poskakujući kao malo dijete rukom upirala prema jednom zgođušnom momčiću koji je upravo stupio na svečani tepih.
Kimnula sam glavom nadajući se da će me ova patetična hodajuća drama ostaviti na miru. Mislim, ne'š ti, matura, pa nećemo sad tu histerizirati i padati u nesvijest, pobogu.
Vrisak me prenio, a ona žena me stala još jače gurkati i potezati za rukav:
"Evo ga! Upravo prolazi ispred nas! Sunce moje, kako mi je lijep! Ma, po-gle-daj-te ga samo!"
Znala sam. Sad još samo da ushićeno uzvikne: "Ne što je moj, ali stvarno je najljepši momak u ovoj dvorani." Nisam uspjela niti dovršiti zlobnu misao, ona je ushićeno uzviknula:
"Ne što je moj, ali stvarno je najljepši momak u ovoj dvorani! Ma pogledajte ga!"
I to joj nije bilo dovoljno, a ne. Sekundu kasnije na oči su joj grunule suze. O, bože. Sad je stvarno pretjerala. Što sad, trebamo se svi grupno tu rascmizdriti? Dajte malo dostojanstva, ljudi.
Moj životni projekt prolazi dvoranom
Dok sam tako s negodovanjem promatrala dotičnu rasplakanu roditeljicu najljepšeg momka u dvorani, na onaj sag je dospio i moj maturant. Ubijte me ako znam što i kako mi se dogodilo, ali najednom sam potezala za rukav tu rasplakanu gospođu ponavljajući psihotično:
"Eno mog sina! Evo, sad će proći kraj nas, pogledajte ga kako je... prekrasan! Po-gle-daj-te ga! Ne što je moj, ali stvarno je najljepši momak u ovoj dvorani!"
Nisam mogla vjerovati da sam to ja izgovorila, a još sam teže mogla shvatiti da su one suze koje su krenule stvarno moje. Moj osamnaestogodišnji životni projekt je prolazio dvoranom sa svojom pratiljom i, zaista, ne što je moj, ali stvarno je bio, je l' te, najzgodnije stvorenje, ne u toj sali, nego u cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Ovisni o roditeljima
Eto ih, tako mladi i puni snova, a tu budućnost im nismo mogli garantirati ni mi roditelji, niti oni koje smo birali da bi to zajedno s nama izveli. Nekada su ove maturalne večeri simbolično obilježavale prelazak, odrastanje, a danas? Pa, pola nas koji ih sad gledamo još smo ovisni o svojim roditeljima! Pola nas, najmanje, pare za ova odijela, haljine i kravate smo užicali od svojih umirovljenih roditelja.
U trenutku sam postala svjesna paradoksa situacije – naša djeca, naši sinovi, obučeni u odijela i kravate kreću u poprilično neizvjesnu budućnost zahvaljujući nekim tipovima u odijelima i kravatama koji su se pobrinuli, najvećim dijelom, isključivo za vlastitu sadašnjost i budućnost.
Ako ima pravde, takvi tipovi će, u ime budućnosti ove djece, valjda na vrijeme postati – prošlost.
