„Koga je u vlasti briga tko s kim govori na telefon? To je teza koja je toliko banalna i pogrešna, da ne mogu vjerovati da je uopće toliko privlačna u ovo vrijeme da bude predmet rasprave“, izgovorio je premijer Andrej Plenković podrugljivog izraza lica, uvjeren da se tako frajerski obračunava sa svima koji su postavili pitanje kakav je smisao forsiranja ideje da se za osobe u samoizolaciji dopusti i nadzor mobilnih telefona. Za njega su to „trice i kučine“, beznačajne sitnice, gnjavaža. Pa mora on svisoka svim tim „bedacima“ kojima je to sporno zadiranje u privatnost, iliti ozbiljno ugrožavanje temeljnih ljudskih sloboda, objasniti da je to otprilike isto što nam svima već rade Facebook i Google.
Istog dana, na press konferenciji zagrebačkog Stožera civilne zaštite, kojim od prije nekoliko dana rukovodi gradonačelnik i višestruki optuženik Uskoka, Milan Bandić, šef zagrebačke policije Marko Rašić javnosti je bacio podatak da je „jedna građanka u dobi od 33 godine“ napustila u jednom trenutku samoizolaciju i da joj prijeti ozbiljna kazna, pa i višegodišnja zatvorska kazna. Unatoč tome što je grad Zagreb i dva tjedna nakon potresa još prepun ruševina, dizalica, očajnih ljudi, unatoč tome što mnogi građani nemaju grijanja a Plinara im želi masno naplatiti ponovno ukopčavanje plina, unatoč Bandićevim nesuvislim rečenicama, s press konferencije je najjače odjeknula informacija da je gradska policija locirala opasnu građanku u opasnom prekršaju. Kako je mudro bila bačena ta kost.
Još satima se lamentiralo o toj neimenovanoj „zločinki“ – a da se njoj nije dalo ni riječ da kaže u obranu, a njezini susjedi već sigurno znaju tko je ona… Sutradan ujutro jedan je vrlo slušani radio (Otvoreni) upravo slučaj „zločinke“ iz Zagreba ponudio kao uvod u diskusiju sa slušateljima. Bacilo ju se pred ljude, da njezin primjer bude za „ispuh“ drugima. Tako se reklo: ispuh. Neka se ljudi ispušu, neka joj poruče što misle o njoj… Otprilike, nek bace kamen – da parafraziramo poznatu biblijsku epizodu, prigodnu u tjednu uoči Uskrsa. Samo što je Isus posramio ljude koji su htjeli kamenovati Mariju Magdalenu (nek baci kamen onaj koji nema grijeha…) a u ovom su slučaju građani krenuli kamenovati.
A onda je u i u Splitu iskočio još jedan incident. Usred tragičnog i dramatičnog deložiranja staraca iz staračkog doma – u kojem je, prema prvim informacijama, desetak zaraženih, zatekli su se i novinari i policija, pa je, doslovno pred kamerama, nabrijani policajac, odlučio objasniti novinarki HRT-a koja je intervjuirala ravnatelja doma da se ima smjesta maknuti. U istom gradu u kojem su već prije desetak dana neimenovani i neuniformirani policajci odlučili zabraniti novinarki Slobodne Dalmacije i njezinoj prijateljici da se šeću, a onda su i primijenili silu nad građaninom koji je htio pomoći…
Policajci koji se ponašaju kao gazde života i smrti
Nakon prvog incidenta policija je tvrdila da je sve u redu, no, nakon incidenta broj dva oglasila se iznimno brzo, ispričala se novinarki i svim novinarima zatečenima na zadatku, objavljeno je da će biti poduzete „sve potrebne mjere kako se ovakvo ponašanje ne bi ponovilo“. Koje su to mjere? Ostaje nejasno i nepoznato. No, svjedočili smo trenucima u kojima je jasno da je najmanje troje policajaca počelo misliti da je vrijeme koronavirusa vrijeme u kojem su oni „gazde“, gospodari koji mogu odrediti tko će kada i gdje govoriti, gdje će netko hodati.
Hoće li sada netko dečkima samo reći „da su pretjerali“ i da „trebaju više paziti“, ili se ozbiljno radi sa svim policajcima da im se objasni da su oni – takvi, uniformirani, naoružani, sa svim mogućim iskaznicama, i novodobivenim ovlastima još više dužni biti obzirni prema novinarima, prema običnim građanima, prema civilima, prema onima koji su možda očajni zbog koronavirusa…?
Svi ti primjeri, od premijerovog poigravanja nadzorom mobitela, do serviranja lova na one koji su „pobjegli iz samoizolacije“ ili policijskog gazdovanja po ulicama Splita, tiču se bitnog, one fine granice između ljudskosti i beznačajnosti, između dostojanstva i šikaniranja, između pravne, uređene demokratske države i nedemokratskih tvorevina u kojima komandiraju autokrati ili policijske i vojne hunte.
Stožer s vanustavnim ovlastima i velikim povjerenjem građana
U Hrvatskoj nije proglašeno izvanredno stanje ali državnom upravo upravlja neobična kombinacija Vlade RH i Stožera s velikim, a prema tumačenju ustavnog suca Andreja Abramovića, i vanustavnim, ovlastima. Naravno, koronavirus je tražio brza rješenja a primjeri iz drugih zemalja su pokazivali da je najbolje ograničiti kretanje građana. Nacionalni stožer civilne zaštite je, zahvaljujući prije svega ministru zdravstva Viliju Berošu i ravnateljici Klinike za infektivne bolesti, Alemki Markotić, stekao veliko povjerenje građana.
Manje-više prešutno, još u šoku od samog koronavirusa, građani su se doista disciplinirano povukli u svoje kuće, manje-više strpljivo prihvaćaju masovne otkaze, minimalne dotacije umjesto plaća, velika većina iskazuje ozbiljan respekt prema zdravstvenim radnicima koji su posebno izloženi zbog koronavirusa, pokazuje se i poštovanje prema policajcima koji su radili bez primjerene zaštitne opreme u vrijeme golemog pritiska na granicama, a i sada su dosta izloženi dok svakodnevno pregledavaju propusnice koje su osmišljene bez ozbiljne analize njihove stvarne učinkovitosti.
Ali jedno je forsirati iz dana u dan bespogovornu poslušnost i graditi kult nedodirljivosti, i Stožera, i zdravstvenih radnika i policije, a drugo je graditi zdrav odnos i zadržati demokratske norme – svemu unatoč.
I kad se već voli zazivati „bojišnica“ u borbi s nevidljivim neprijateljem, treba odmah i odlučno reagirati i galamiti kada se vide zabrinjavajuće promjene na ovoj mnogo suptilnijoj bojišnici za ljudska prava. Oni koji govore ovih dana, oni iza staklenih zaštita, moraju razumjeti i svoju odgovornost za očuvanje demokratskih standarda. Moraju dopustiti da ih se pita ako Hitna pomoć nije došla djetetu osobe koja je u samoizolaciji. I moraju kazniti one koji su pogriješili. Samo tako će pokazati da nije dobro da se u trenucima krize grade „božanstva“, nedodirljivi. I da se zaražene pretvara u građane drugog reda. Ali i ne samo zaražene.
Zato i policajci koji „gazduju“ moraju biti adekvatno kažnjeni. I zbog onih koje su traumatizirali ali i zato da bi se dala poruka svim ostalim policajcima – da moraju razumjeti gdje su njihove granice. Da nisu oni gospodari u vrijeme koronakrize.
Kakve poruke šalje premijer? Gdje je predsjednik?
Dan poslije novog splitskog incidenta premijer Plenković sazvao je tijelo koje se zove Koordinacija domovinske sigurnosti. Govorilo se o raznim temama, ali ni jednom nisu spomenuta – ljudska prava. Svojim postupcima i izjavama, na žalost, jasno pokazuje da u brizi o domovinskoj sigurnosti zapostavlja njezin iznimno bitan segment – brigu o tekovinama demokracije, brigu o ljudskim pravima. On je taj koji bi morao poslati jasnu poruku da ovi teški trenuci nisu vrijeme kada policija postaje gospodar naših života.
Da ovo nisu trenuci u kojima ljudskost postaje beznačajna, da je nedopustivo huškati ljude na one koji su navodno prekršili samoizolaciju, da se ne smije nečovječno razotkrivati one koji su umrli. Ali kako će, kad je zabavljen proguravanjem svog plana za nadzorom mobitela? Kao da je ova Vlada jedva dočekala trenutak u kojem će lako proći nezapaženo sužavanje vladavine prava.
Ako već premijera nije briga, a gdje je predsjednik Zoran Milanović? Gotovo smo zaboravili da ga imamo, a i on bi se mogao angažirati na ovoj „prvoj crti obrane“ ljudskih prava.
Nikome, naravno, ne pada na pamet zagovarati slobodan izlazak zaraženih, ili dovoditi u pitanje mjere socijalnog distanciranja, ali sve to se može činiti s mnogo više ljudskosti. A doziranje ljudskosti u ovom trenutku u velikoj mjeri ovisi o onima sa druge strane stakla, o Stožeru, premijeru, Vladi, pa i predsjedniku države. Oni udaraju tempo i šalju temeljne informacije, mogu i manipulirati i prizivati vraga. Gotovo je zastrašujuće koliku su moć stekli i nadajmo se da su svjesni svoje odgovornosti. Ne radi se ovdje samo o tome hoćemo li ostati zdravi, nezaraženi koronavirusom, radi se i o tome hoćemo li ostati ljudi. Hoćemo li sačuvati barem obrise demokratskog društva.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
