Automobil klizi pustim ulicama. Ljeto je. Prizor prati glazba sporog, lijenog ritma. Poznata melodija, obrada jedne strane pjesme iz ranih sedamdesetih, često se čuje na radiju. Muški vokal počinje: "Ubija me dosada zagrebačkih ulica..."
Pjesma je "Sonja", bend je ITD Band. Bila je veliki hit kada je snimljena davne 1986. godine. Ali, nešto tu ne štima. Probajmo ponovno, vratimo spot na početak.
Automobil opet klizi pustim ulicama. Ljeto je. Prizor prati glazba sporog lijenog ritma. Poznata melodija, obrada jedne stare strane pjesme, često se čuje na radiju. Muški vokal kreće: "Ubija me dosada zagrebačkih ulica...".
Zagreb u spotu iz 1986. isti kao danas
U spotu vidimo suncem obasjana pročelja zgrada i poznate lokacije zagrebačkog Donjeg grada. Tu sam snimku vidio bar stotinu puta dok mi stotinu i prvi put nije sinulo. Prizori u spotu su iz 1986. godine, a Zagreb je onomad izgledao kao što izgleda danas! Kad nekom čovjeku kažete takvo što nakon 37 godina, onda je to kompliment njegovoj mladolikosti. Kada to kažete za grad, nije baš neka pohvala.
I sam, koji se sjećam i pjesme i Zagreba iz onog vremena, zbunjeno sam zurio u taj spot stotinu i prvi put. Skoro 40 godina kasnije Zagreb, njegov donjogradski prostor, izgleda isto. Oduzmimo njegovoj vizuri neke detalje, a neke dodajmo: modernije tramvaje, nekoliko novih zgrada i fontana, neke druge lokale i neonske reklame, grandiozne SUV-ove na cestama umjesto Fići, Stojadina i Golfova 'dvica'... I grafiti su novi, ali urbana pozornica s kulisama je ista.
Pa isti je grad, reći ćete, što u tome ima biti čudno? Da, ali zgrade su jednako oronule kao i onda. Nije to konzervirano gradsko tkivo, obnovljeno da bi ostalo u svome izvornom obliku, restaurirano i očuvano onako kako su očuvane stare jezgre većih, važnijih i bogatijih europskih metropola. Zagrebački Donji grad sa snimke iz 1986. i ovaj ljeta gospodnjeg 2023. gotovo se ni po čemu ne razlikuju. Nikakvih vidljivih promjena, ni na bolje ni na gore. Središte Zagreba jedna je čudnovato žilava ruina.
Zagreb u filmu iz 1966. isti kao danas
Ako ćemo jezikom domaćih političara - taj spot iz 1986. i ti nostalgični prizori... pa nije to bilo baš tako davno, jelte. Ni punih 40 godina! A ako niste od onih koji nadobudno očekuju da se štete (od potresa, recimo) saniraju već u istom desetljeću, povezimo se vremeplovom malo dalje u prošlost, još 20 godina prije spota s početka - do 1966. godine, kada je veliki hrvatski redatelj Vatroslav Mimica snimio film "Ponedjeljak ili utorak".
Ta tjeskobna egzistencijalna drama o čovjeku na pragu srednjih godina, kojeg muči kriza identiteta, izrazito je artificijelan modernistički film, tipičan za šezdesete. Radnja se zbiva u Zagrebu, većinom u središtu grada. Junak priče, glumi ga davno preminuli Slobodan Dimitrijević, u nekoliko scena rezignirano zuri kroz prozor svoje donjogradske podstanarske sobe. Zuri on u dvorište gledajući zgrade prekoputa, a one sve sive, oronule, s otpalim komadima fasada. Gledajući danas te scene, opet pomislim: Neee, nemoguće! Tu nešto ne štima. Opet je sve isto kao i u onom spotu za 'Sonju', samo što smo ukletim zagrebačkim vremeplovom otputovali još 20 godina unatrag, a zatim jurnuli 57 godina u budućnost, zapetljavši se u vremensku petlju, gledajući iste prizore i tamo davno i sada ovdje kao već viđene i ne razlikujući više koji je iz kojeg vremena.
scena iz filma 'Ponedjeljak ili utorak' iz 1966. godine
Obnova sporija od galapagoške kornjače
Ako glazbeni spot iz 1986. i igrani film iz 1966. nisu dovoljni instant-dokazi da se u središtu Zagreba stanje mijenja brzinom kretanja galapagoške kornjače, evo još jednog dokaza.
Prolazim često pored čuvene, neki bi rekli zloglasne 'Tesle', srednje tehničke škole u Klaićevoj ulici. Zidovi zgrada preko puta škole išarani su raznim budalaštinama. Starac u meni bi rekao: Nema više duhovitih grafita, samo žvrljotine, navijačke pornoporuke Zdravku Mamiću i aktivističke sada pokojnome Milanu Bandiću. U prolazu se sjetim grafita koji se tamo kočoperio na zidu prije 30 i nešto godina. Imam negdje i fotografiju, pa ne budi mi teško - nađem je, odem s njom pred isti onaj zid na kojem je grafit stajao kako bih dokumentirao i argumentirao obje tvrdnje: i da su grafiti onomad bili duhovitiji i da su oronuli zagrebački zidovi vječni. Vječno oronuli.
zid zgrade u Klaićevoj prije 33 godine i danas - sve je isto osim grafita
Zid s kojeg je izblijedio taj slavni grafit jednako je oronuo danas, kao što je bio oronuo te 1990. kada je snimljena fotografija koju čuvam. Zagreb, njegovo središte barem, urbana je lešina koja se raspada već 30, 40, 60 godina. A kao što se sporo raspada, sporo se i obnavlja – to su sudbinski uzajamni procesi. Ovdje filmovi snimljeni prije 60 i spotovi od prije 40 godina dandanas izgledaju friško. Svježe oronulo. Kad se tu po centru grada snimala serija "Crno-bijeli svijet" s radnjom vremenski lociranom u 1980-te, pretpostavljam da je za snimke eksterijera bilo dovoljno iznijeti kameru i pripaziti da u kadar ne uleti nekakvo današnje vozilo.
Posao za arheologe i... patologe
Ovih dana, kada svi povišenim tonovima pametuju o obnovi nakon zagrebačkog potresa koji se dogodio prije ''samo'' tri godine, nitko da istim melodramatičnim tonom ne priopći surovu istinu - obnova je ovdje kasnila prije, a ne nakon potresa. I da je središte Zagreba isto izgledalo i prije i nakon potresa. I prije i nakon rata. I prije i nakon Bandića. I prije i nakon "Sonje" i "Ponedjeljka ili utorka". Zgrade i fasade zagrebačkog Donjeg grada fenomen su mrtvačke vitalnosti i žilave oronulosti. One nisu tema za političare i posao za građevinare, nego za arheologe i nekakve, evo smišljam na brzinu – građevinske patologe.
Kad čovjek vidi tek izniklu zgradu lijepog izgleda i finog nekog pročelja pastelne boje, negdje usred Trešnjevke ili Dubrave, ponosno erektiralu između dvaju trošnih kućeraka, sve mu dođe nekako žao jer već je vidi u budućnosti, musavu i načetu vremenom, baš poput onih starih donjogradskih, udomaćenu u oronuli, trajno raspadajući prospekt.
Obnovi od potresa našli smo slogan
Kad sam već, stjecajem okolnosti, popularizirao stari hit ITD Banda, evo predlažem i da se u zgradi Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine te u uredima svih drugih nadležnih tijela uključenih u obnovu zgrada oštećenih potresom na područjima Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske, Zagrebačke, Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije, od ranoga jutra pa sve do kraja radnoga vremena preko razglasa na najjače pušta spomenuta pjesma.
Ili bolje, na repeatu samo onaj dio sa stihom ''Dolje ispod prozora, ništa se ne dešava''.
Ta pjesma mogla bi biti neslužbena himna, a ovaj stih neslužbeno geslo obnove. One, koja je kasnila davno prije i zagrebačkog i petrinjskog potresa.
