Već smo pomalo oguglali na stalne sukobe predsjednika Zorana Milanovića s premijerom Andrejem Plenkovićem i njegovim ministrima, ali ti gadni obračuni nisu više rezervirani samo za domaću publiku i postaju ozbiljan problem za međunarodni ugled Hrvatske. Koliko god neki ministri poput Gordana Grlića Radmana ili Marija Banožića bili loši, doista je neugodno gledati i slušati predsjednika kako novinarima na summitu NATO-a priča o njima kao o dvorskim ludama. Milanović se ima pravo ljutiti što Plenković nije u Madrid poslao ni ministra obrane ni ministra vanjskih poslova, ali to svakako nije tema za veliku međunarodnu pozornicu na kojoj nam njihove međusobne uvrede ne mogu donijeti ništa dobroga.
Ionako nas doživljavaju kao malu, nevažnu i najsiromašniju državu Europske unije, sad smo još i država čiji vodeći političari, poput supružnika koji se glasno svađaju i iznose prljavo rublje na dvorskim zabavama, cijelom svijetu pokazuju da su nepopravljivi malograđani, nesposobni razlučiti bitno od nebitnog. Iako će Banski dvori rado svu krivnju za to svaliti na Milanovića, u ovoj priči nema nevinih, a nema prvenstveno jer su i jedni i drugi posve privatizirali državne funkcije. I to do te mjere da ugrožavaju i ustavni poredak i nacionalnu sigurnost.
Nepodnošljiva i nejasna vanjska politika
Rijetko kad smo se mogli pohvaliti dobrom vanjskom ili sigurnosnom politikom, ali ovo na što su se danas svele doista postaje nepodnošljivo. Nema tu više definirane ni vanjske ni sigurnosne politike, koju bi vlada i predsjednik prema Ustavu trebali skupa osmišljavati i provoditi, a našim neprijateljima više ne trebaju agenti tajnih službi koji bi se bavili Hrvatskom jer su sve naše državne slabosti javne.
Više je nego jasno da premijer Plenković želi posve razvlastiti predsjednika Milanovića i biti jedini koji o svemu odlučuje, ali kako je to zbog Ustava i predsjednikova neposrednog izbora nemoguće, pokušava njegov utjecaj ograničiti svim raspoloživim sredstvima. Bojkotira ga gdje može, podmeće, vrijeđa ga i ogovara gdje stigne, a Milanović mu, nažalost, pri tomu ne odmaže i sve strašnije griješi.
Milanoviću je važnije biti efektan nego efikasan predsjednik. Kad se počeo zauzimati za prava Hrvata u BiH i promjenu izbornog zakonodavstva, koje bi im trebalo omogućiti nacionalnu političku zastupljenost, naš se predsjednik bio verbalno razmahao praznim prijetnjama Švedskoj i Finskoj da neće u NATO dok se to ne riješi, da bi u Madridu prema njima bio krotkiji nego smo to mogli i zamisliti. Gdje su nestale i sve one teške riječi i prijetnje da će svakog tko bude u Saboru podržao ulazak Švedske i Finske u NATO smatrati izdajnikom? Hoće li ih „ganjati kao đavo grešnu dušu“? Je li i on sad izdajnik budući da odjednom smatra kako je Švedskoj i Finskoj mjesto u NATO-u? Efektno je prijetiti vetom kojeg nemaš, ali naprosto nije efikasno.
Milanoviću je važnije biti efektan nego efikasan
Kad je pošizio što su Ukrajina i Moldavija preko reda dobile status kandidatkinja za EU, a BiH opet nepravedno nije, bilo ga je lako i razumjeti i podržati, ali ponovno je bila riječ samo o efektnom političkom nastupu za koji je i on i mi znao da ne može rezultirati bilo kakvom promjenom statusa BiH u EU ili Hrvata u BiH. Ipak, nastavlja s istom pričom i proziva Plenkovića da je briselski namjesnik i izdajnik koji ne želi pritisnuti svoje europske prijatelje i pomoći Hrvatima u BiH samo zbog očuvanja prilike za neku buduću međunarodnu političku karijeru.
Takvo pojednostavljivanje prosječnom konzumentu političkih sadržaja može biti milozvučno, ali je uglavnom promašeno, jer ako se malo pozornije analiziraju Plenkovićevi potezi posljednjih godinu (i više) dana, jasno je kako nije opsjednut izgradnjom neke buduće političke karijere u Bruxellesu nego potpunim osvajanjem Hrvatske na duži rok. Sve što Plenković čini, čini kako bi vladao Hrvatskom naredno desetljeće ili možda čak i dva, a ne kako bi se uhljebio u europskim institucijama. Zna Plenković da je u Europi ipak jak onoliko koliko je jak doma, pa su sva njegova nastojanja i usmjerena na učvršćivanje, to jest armiranje vlasti u Hrvatskoj.
Nad time bi se Milanović trebao itekako zamisliti. Ali neće. Važnije mu je, nažalost, biti efektan nego efikasan predsjednik Republike Hrvatske.
