"Mjerna postaja u Županijskom centru za gospodarenje otpadom Kaštijun ima prekoračenje svih parametara cijele godine, osobito u srpnju i kolovozu. Tad je zabilježena vrlo velika količina sumporovodika, lebdećih čestica i dušikovog dioksida, a vrlo visoke vrijednosti evidentirane su i u rujnu te prosincu", upozorava Koviljka Aškić, diplomirana inženjerka kemijske tehnologije iz Pule, vlasnica tvrtke Eko Adria koja se bavi savjetovanjem na području zaštite okoliša. Osobito opasnim smatra sitne lebdeće čestice PM2,5 koje udisanjem mogu dospjeti duboko u pluća, a na sebe mogu vezati kancerogene tvari. Upravo je razina tih čestica proteklog tjedna dvostruko premašila graničnu vrijednost, piše Mirjana Vermezović Ivanović za Deutsche Welle.
Kvaliteta zraka na Kaštijunu, puštenom u rad na periferiji Pule prije nepune dvije godine, još uvijek nije dobra, vrlo često je loša, iako nadležni tvrde da je izvođač radova, grčko-hrvatski konzorcij Helector-GP Krk osigurao 16,1 milijun kuna za otklanjanje više od 400 nedostataka u ovom centru koji koristi po mnogima promašenu mehaničko-biološku obradu (MBO tehnologiju). Od početka ove goleme investicije teške 26 milijuna eura, financirane većim dijelom europskim novcem, nadležni su izbjegavali novinare i njihova pitanja, pa tako od nove predsjednice Uprave Kaštijuna Vesne Dukić DW nije dobio odgovore na pitanja o nizu problema ovog centra i smeća koje ovdje dospijeva s 11 pretovarnih stanica iz cijele Istarske županije. Ona je, doduše, za jedan lokalni radio izjavila da je preostalo ukloniti tek nekoliko nedostataka koji nisu vezani uz sam rad skupog postrojenja. Iz toga proizlazi da bi zrak na Kaštijunu uskoro mogao biti čist, iako Dukić kaže da onečišćenje može dolaziti i iz drugih izvora.
Nesnosni smrad
Nakon što je, prema europskoj direktivi, zatvoren stari Kaštijun na istoj lokaciji, na koji se smeće Pule i okolice odlagalo više od 50 godina, od lani se otpad doprema s cijelog poluotoka. Centar je kapacitiran za obradu 90 tisuća tona godišnje, međutim, pokazalo se da je to premalo budući da godišnje u Istri nastane čak 150 tisuća tona otpada. Najkritičnije je u turističkoj sezoni, kad se broj ljudi u Istri udvostručuje. Pokazalo se da se ogromne količine otpada tad ne stignu valjano osušiti, zbog čega se stvara nesnosan smrad od kojeg okolni stanari ne mogu živjeti.
Iako je izgradnja centra svakako bolje rješenje od starog Kaštijuna koji nije bio ništa drugo nego divovsko brdo smeća, Koviljka Aškić smatra da je odabrana MBO tehnologija bila najlošiji izbor: „Pogon bi bio dobar kad bi bio funkcionalan. Kad kažem da je odabrana najgora tehnologija, mislim na to da ovakav centar ne može raditi bez biootpada, a po direktivama EU-a i hrvatskim zakonima koji su implementirali te direktive, mora se izdvojiti biootpad iz miješanog komunalnog otpada. Međutim, ako ga budemo odvajali, Kaštijun neće moći raditi."
Prema njezinom mišljenju, bilo bi bolje izgraditi pet pretovarnih stanica, uložiti stotinku novca investiranog u primarnu selekciju i sortiranje, i onda samo ono što je ostalo voziti na nekakav MBO uređaj ili pet manjih različitih MBO postrojenja, kojih ima jako puno vrsta. U Italiji su zatvoreni uređaji poput ovog, ističe Aškić.
Umjesto zarade – gubitci
Kad je centar planiran, zamišljeno je da se SRF gorivo, koje nastaje preradom otpada, prodaje i na njemu zarađuje. No nakon otvorenja pogona ispostavilo se da SRF nitko ne želi, čak ni tvornica cementa Holcim u Koromačnu zato što je gorivo slabe kalorične vrijednosti. Županija i Grad Pula, kao vlasnici centra, izričitog su stava da nikakve spalionice ni energane na samom Kaštijunu neće biti, iako je riječ o bezopasnom gorivu iz otpada.
Stoga su se na Kaštijunu počele gomilati bale prerađenog smeća kojeg se tvrtka rješava putem javne nabave, dakle objavljivanjem natječaja na kojem se zainteresiranim tvrtkama plaća odvoz SRF-a. U Tuzlu je odvezeno 7000 tona, a na lokaciji je još 6000 tona, za što se priprema novi natječaj. Kad je riječ o smradu, Vesna Dukić kaže:
"Mogu garantirati da će ove godine smrdjeti manje, a nastojat ćemo da ne smrdi ništa". Također je obećala da u postrojenje neće dolaziti više otpada nego što je projektirano.
Istovremeno su računi građana porasli i do 300 posto jer je tehnologija obrade skupa, a rješavanje SRF-a mora se plaćati od 1000 do 1200 kuna po toni, što je vrlo skupo i dugoročno neodrživo bez pomoći države.
Aškić, s druge strane, smatra da je postrojenje potrebno preraditi da bi bilo funkcionalno, iako bi to značilo, što se ulaganja tiče, da bi se praktički moralo izgraditi novo.
"Nije nama Europa nametnula tehnologiju na Kaštijunu. To je gospodin Ivan Jakovčić (tadašnji šef IDS-a, danas počasni predsjednik stranke, op. a.) vodio ekipu po Italiji, pokazivao im različite MBO uređaje, između ostalog i ovakav kakav mi imamo i rekao da je najbolji. S njim su bili i ljudi iz Pule i općina, direktori komunalnih poduzeća koji nisu stručni za odabir tehnologije. Oba centra, u Puli i Rijeci, imaju istu tehnologiju i iste probleme", naglašava Aškić.