Zanimljiv razgovor vodio se ovih dana u jednom zagrebačkom kvartovskom kafiću. Sjede tako mlada prosvjetna djelatnica i njezin otac te raspravljaju o praktičnoj primjeni politike stručnog osposobljavanja koju je na velika vrata ispromovirao i proračunskim novcem potaknuo ministar rada Mirando Mrsić. Djevojka je netom završila jednogodišnji ciklus rada za 1.600 kuna i nakon toga, naravno, završila na cesti. Kako i ne bi kad vojska njoj sličnih čeka na svoju jednogodišnju šansu da radi za mjesečna primanja uz koja možeš preživjeti jedino ako živiš sa zaposlenim roditeljima koji tvoju plaću shvaćaju kao džeparac, a ne nešto čime si u stanju pridonositi kućnom budžetu.
Ma kakav posao?!
"Pa zar nije bilo riječi o tome da svi imaju šansu ostati za stalno na poslu nakon što 'odrade' tih godinu dana?", pita manje informirana gospođa sa susjednog stola. "Gospođo, ma kakav posao?! I za ovih godinu dana smo morali tražiti vezu. Ali, eto, sretni smo jer sad barem može položiti stručni ispit", rezignirano će otac koji je financirao sve te godine školovanja ne bi li svom djetetu dao siguran i stabilan početak u životu. Sada se, nekoliko godina prije umirovljenja, nalazi u situaciji da nema pojma što će njegova kći raditi sa ili bez stručnog ispita i kad će uopće moći napustiti roditeljski dom. No, gospođa za susjednim stolom ne da se tek tako razuvjeriti, pa priča o momku kojega nakon 'volontiranja' za 1.600 kuna ipak čeka posao kod istog poslodavca. No, riječ po riječ, otkrilo se da je momka šef ionako htio zaposliti jer je kod njega radio i prije diplome, jedino što je sad iskoristio priliku da ga još godinu dana nakon diplome drži na 1.600 kuna koje sufinancira država.
Zaključak je porazan
Svaki daljnji razgovor na tu temu nakon toga je zamro. Zaključak je porazan. Da bi dobio 'stažiranje' moraš povući vezu, a da bi nakon toga ostao raditi za poslodavca koji te tobože educirao uz potporu iz proračuna, moraš imati puno bolju vezu. I dok se stvari u praksi razvijaju na specifično hrvatski način, oni koji provode mjeru pucaju od zadovoljstva zbog njezina golemog uspjeha. Mjera se toliko dobro primila da je teško pronaći oglas za posao koji nije onaj za stručno osposobljavanje za 1.600 kuna. Prema posljednjim podacima, udio takvih oglasa u ukupnom broju oglasa za posao u svega godinu dana se udvostručio. Trend rasta nastavio se i u 2013., koja bi u tom segmentu, ako je suditi po prvih nekoliko mjeseci, mogla biti rekordna. Od ukupno 125.578 traženih radnika na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u 2011. godini, bio je tražen 6.301 radnik za stručno osposobljavanje, odnosno pet posto. U 2012. godini taj se broj gotovo udvostručio – od ukupno 131.927 traženih radnika, bilo je 12.132 radnika za stručno osposobljavanje za rad, što je 9,2 posto u ukupnom broju traženih radnika.
Dugoročno opasne posljedice
Koja je krajnja posljedica cijele priče? Dugoročno, vrlo opasna. Ispostavilo se da su očajni ljudi, visokoobrazovani, a bez mogućnosti da se drugačije zaposle, spremni raditi za novac koji je, budimo potpuno iskreni, ispod razine koja omogućava dostojanstven život. Čitavu generaciju perspektivnih mladih ljudi ova država ubija u pojam. Umjesto da se nakon toliko željene diplome uspiju osamostaliti i maknuti s kućnih budžeta roditelja, oni ostaju doma frustrirani činjenicom da ne mogu pokriti ni troškove stanovanja, režija i hrane, kao i spoznajom da dan kad će to konačno moći nije tako blizu.
No, iako to nije nimalo bezazleno i ima teške psihološke i sociološke posljedice, ostanak u roditeljskom gnijezdu vjerojatno nije najgora posljedica ove prakse. Puno je gore to što je Vlada svim potencijalnim poslodavcima pokazala na što su sve spremni ljudi koji godinama ne mogu dobiti posao u struci i za koliko malo novca pristaju raditi. I ne samo da pristaju, nego i traže veze i vezice ne bi li im netko udijelio sramotno malu plaću. Izvrstan je to putokaz svima koji još nisu rezali plaće i pokazatelj koliko daleko mogu ići. A svi koji namjeravaju pokrenuti biznis u Hrvatskoj nakon njezina ulaska u EU, mogu biti bez brige. Iako na papiru često stoji drugačije (prava iz kolektivnih ugovora i sl.), u praksi su ovdašnji ljudi toliko ubijeni u pojam da su spremni raditi doslovce za kikiriki.
