Bila je '82., Dinamo je postao prvak Jugoslavije, Azra je izdala Filigranske pločnike. Iste te jeseni počela je saga o Sveučilišnoj bolnici. Trebala je imati 217 tisuća kvadrata i 960 kreveta. Trebala je biti ponos zdravstva.
"Bilo je puno želja, optimizma, volje, pričanja, snimanja. Novine, kako to obično ide, svi bi nešto. Ali trebalo je konkretno zagristi, tvrdo", kazao je Danijel Režekl, član Odbora za gradnju Sveučilišne bolnice.
I zagrizlo se, govori nam jedan od glavnih građevinara. Na današnji dan 1982. održan je referendum na kojem je 69 posto Zagrepčana pristalo izdvajati 1,5 posto plaće za izgradnju. Tri godine kasnije počeli su. Tadašnji gradonačelnik, po struci urbanist, postavio je kamen temeljac iako s lokacijom nije bio sretan.
"Jer sam procijenio da je to izrazito skupa lokacija jer nije imala nikakve komunalne infrastrukture", rekao je bivši gradonačelnika Tito Kosty.
Ali ostalo je Blato. Radovi su se zahuktali, bolnica je počela dobivati obrise, no onda su se oko projekta počeli vrzmati ljudi koji su imali svoje interese
"Oko takvoga se uvijek pletu, i krivi i pravi, ali ponajviše krivi", rekao je Režekl.
Došla je '90., rat i inflacija. Fokus je pao na druge stvari. Projekt je stao.
U velebni projekt je utučeno milijardnu i 200 milijuna kuna Zagrepčanki i Zagrepčana. Umjesto katedrale zdravlja, dobili smo bolnicu duhova koja jedino može poslužiti kao kulisa postapokaliptičnih filmova.
Upravo to je i postala. Dok smo snimali reportažu naletjeli smo na veselo društvo koje je u bolnicu došlo što drugo – nego snimiti film.
"Došli smo snimiti akcijsku scenu za projekt na faksu! Neki Sci-Fi. Tako da je to ova vibra", rekao je student Gustav.
Iako je projekt odavno propao, po obećanjima političara u zadnjih 30 godina to se ne bi dalo naslutiti. Mijenjali su se premijeri i ministri, ne i obećanja o revitalizaciji bolnice. Imali su viziju i lijevi i desni, ništa se nije realiziralo. Nije to sramota države koliko grada, uvjerava nas ministar zdravstva u vladi Zorana Milanovića.
"Mi Zagrepčani smo izdvajali samodoprinose za tu bolnicu, mi smo vlasnici odnosno vlasnik je grad Zagreb. Država pod tom bolnicom nema nikakve ingerencije. Zato bi se usudio reći da je to spomenik nemara svih onih koji su vladali Zagrebom zadnjih 35-40 godina", rekao je Rajko Ostojić, bivši ministar zdravstva.
I nakon 40 godina novim obećanjima nije kraj. Ovaj put HDZ-ov ministar na mjestu Blata najavljuje Dječju bolnicu i to u paketu s još jedom reformom zdravstva.
"Slijede daljnji koraci. Raspisivanje tendera za idejni projekt. Prema tome sve ide svojim tijekom. Možete biti sigurni da ono što govorim nisu prazne priče, nije bez utemeljenja", tvrdi ministar Vili Beroš.
"Sumnjam, sumnjam osobito da će to napraviti ovaj ministar, da će uopće pokrenuti ovaj ministar, ali držim fige da uspije", smatra Ostojić.
U sva ta silna obećanja sumnja i gospođa Ruža. Možda nije bila ministrica i nema političko iskustvo, ali s 80 godina životnog iskustva puše i na hladno.
"Ne vjerujem u ništa više. Žao mi je što trebam ići sat i pol vremena do KBC-a kad trebam u bolnicu", izjavila je Ruža.
I to je na kraju brutalna i tužna istina. Zagrepčani su dali milijardu i dobili jedno veliko ništa. Zapravo, dobili su skladište zdravstvenih iluzija. Gdje je nestao novac - teško je utvrdili. Jedino što je sigurno da nije u bolnici za koju je bio namijenjen.
