Treći vikend u kolovozu uvijek je u znaku jedne od najpoznatijih istarskih atrakcija - 'Trke na prstenac'.
Viteška igra iz 17. stoljeća, nalik na sinjsku Alku, neprekidno se održava posljednjih 45 godina, a cilj je u manje od 12 sekundi prijeći 150 metara i ubosti kopljem prstenac.
Prije nego se uživo uključimo u Barban, kako su se pripremali otkriva Ivan Dobran.
Iako se ove godine održava uz puno manje gledatelja i uzvanika pripreme za barbansku Trku na prstenac nisu ništa manje zahtjevne.
"Dva mjeseca prije trke se dovoze konji u Barban, tu imamo svoju štalu. Onda tu polako počinjemo s konjima sa zagrijavanjem i neki treninzi individualni i kasnije krećemo s nekim treninzima na Gradišću, znači na igralištu isto kao kad je trka na prstenac", rekao je Milio Grabrović, barbanski vođa konjanika.
U Barbanu Trka na prstenac predstavlja tradiciju koja se prenosi s oca na sina.
"Ja sam već 33 godine u Barbanu. Jahao je od supruga tata i sva tri njegova brata su jahala znači da to se tradicijski nastavlja", izjavila je Nevia Kožljan, supruga najstarijeg barbanskog konjanika.
"Tako da od prvog dana do dan danas je tradicija od te hiže", kazao je Bruno Kožljan, najstariji Barbanski konjanik.
U domu viteza Silvija Učkara pripreme traju od ranog jutra. I on je svoju vitešku karijeru započeo kao srednjoškolac pored starijih konjanika.
"I onda smo gledali te jahaće, imali smo svoje idole i uvijek smo razmišljali o tome kako bi bilo dobro da mi jednog dana to nastavimo i postanemo jahaći odnosno konjanici trke na prstenac", izjavio je Silvio Učkar, barbanski konjanik Trke na prstenac.
Unatoč važnosti koju je manifestacija zadobila kroz godine današnja je generacija, tvrdi, daleko manje zainteresirana. Jedan od onih koji ju namjerava nastaviti je Diego. I to možda već iduće godine.
"Prvo jedna velika čast. Napunit ću 18 godina i ako prođem kvalifikacije imati ću prvi nastup na trci na prstenac", poručio je Diego Učkar, mladi vitez Trke na prstenac.
Pravila su jednostavna ali zahtjevna. Za 12 sekundi treba u punom galopu prijeći 150 metara i kopljem pogoditi jedno od pet oka prstenca. Najviše bodova donosi pogodak u sredinu a najmanje u bočna oka. Pritom vitez ne smije izgubiti ni najmanji dio opreme, primjerice kapu koja najčešće spadne s glave.
"Mi gledamo koliko je pogodija, gledamo vrijeme i gledamo da li ima svu opremu na sebi", rekao je Mario Kožljan, član Časnog suda Trke na prstenac u Barbanu.
Ali osim toga časni sud vitezove ocjenjuje i po tome kakvi su članovi zajednice jer pravo se viteštvo mora dokazivati svakog dana u godini.
Upravo je u tijeku posljednja utrka o kojoj je za RTL više rekao najtrofejniji vitez Maksimilijan Rojnić.
"Ovo je od velikog značenja za cijeli ovaj kraj jer to je jedna tradicija koju gajimo već 45 godina. Počela je davno, ali mi sudjelujemo u njoj i uživamo", rekao je.
Događaj je to koji se često uspoređuje s sinjskom Alkom.
"Razlika je u nošnji, ali sve je više manje isto", izjavi je Rojnić za RTL.