Nakon rata i ratova početkom devedesetih, slavodobitno se i zloglasno vraćamo na svjetsku scenu, očekivano, opet s lošim vijestima. I da cijela priča nije upravo žalosna, u vrhu svjetskog interesa mogli bismo se zadržati još desetljećima, baš kao i nesretna Sjeverna Koreja, samo da se još snažnije potrudimo učvrstiti svoj status kao jednog sjajnog psihološkog eksperimenta.
Vratili smo se u pećinu
Jer jednog dana, kad famozna povijesna distanca postane prihvatljiva, svjetski psiholozi i psihijatri moći će proučavati našu balkansku kiflu i naše društvo kao odličan prikaz koliko je u stvarnom vremenu potrebno jednom društvu da se civilizacijski sroza. I tu ne govorimo o društvenoj stagnaciji, za koje bismo možda primjere mogli naći u spomenutoj Koreji ili na Kubi. Ne, naš primjer je jedan od onih rijetkih u kojima je društvo dosegnulo neku civilizacijsku razinu, a onda svjesno odlučilo zanemariti taj doseg i vratiti se u svoje pećine. Barem tako pokazuju rezultati referenduma.
Uz sam referendum, nedjelja nam je donijela i još nekoliko dokaza da smo stvarno ''za promatranje''. Dok je s jedne strane gotovo milijun građana odlučno glasalo da se jedna manjina u društvu i službeno – dapače, Ustavom – proglasi manje vrijednom, s druge strane na jednom nogometnom stadionu je do jučer nezamislivo zajedništvo dviju rivalskih navijačkih skupina pokazalo da je samo potrebno da stvarno nosom zagrebemo po dnu močvare kako bi nam razum stigao iz dupeta u glavu. A da jeŽeljka Markić personifikacija tog trenutka, pokazuje i sloga hrvatskih medija koji su, opet u dosad nezabilježenom potezu, svi zajednički odlučili bojkotirati što ona i njena ustreptala družinica imaju reći povodom rezultata referenduma.
S tek rijetko viđenom ustrajnošću i neizbježnom pomoći svećenstva, Željka Markić i udruga U ime obitelji uspjeli su nagovoriti gotovo milijun odraslih osoba u Republici Hrvatskoj da koraknu bliže mentalnom sklopu od kojeg si volimo tepati da smo različiti. Nismo. Mi se samo "za van" pravimo fini. Šminka i pretvaranje. Rezultati referenduma govore da su građani Hrvatske jednako tako spremni proglasiti homoseksualce nižom vrstom, baš kao i naši istočni susjedi. Možda je nekoliko parada u Zagrebu i prošlo bez krvi, razbijenih noseva i težih posljedica, ali već je i jedna splitska povorka otprije dvije godine pokazala koliko se malo razlikujemo od Beograda, gdje nema ni izbliza govora o bilo kakvim povorkama ponosa i gdje se one ne mogu niti organizirati jer nitko ne želi zaštititi homoseksualne osobe od mržnje zatucanih gomila.
Jer, eto, pederi i lezbe ne smiju ulaziti u brak
I ako je i postojao tračak nade da smo civilizirano društvo u kojem vas nešto s čime ste rođeni i na što nemate apsolutno nikakvog utjecaja – boja kože, spol, seksualna orijentacija – neće sputavati u tome da imate sva prava koja imaju i drugi, nedjeljni je referendum pokazao da smo sa sebe zalud svih ovih godina pokušavali odlijepiti etiketu "Balkana" jer je ona tetovirana duboko ispod kože iz koje se već poslovično ne može. Odluka donesena na referendumu u nedjelju praktično znači da će svatko imati pravo bilo kakvu homoseksualnu ''bračnu'' zajednicu proglašavati protuustavnom jer će brak odsad biti definiran samo kao zajednica muškarca i žene. Bilo kakvo pravo koje će biti jednako nekom pravu koje se dobiva samo brakom, a kojim bi se ispravile nepravde koje imaju homoseksualne osobe, moći će se uskratiti jer, eto, pederi i lezbe ne smiju ulaziti u brak. Oni kod nas, čini se, smiju ulaziti samo u mrak. Da se iz njega niti ne vrate.
Nema sve ovo, naravno, nikakve veze s obitelji. Nema sve ovo, naravno, nikakve veze s brigom za djecu. Nema sve ovo, naravno, nikakve veze sa svetošću braka. Sve same popularne fraze kojima su se razbacivali Željka Markić i njoj slični, a koje je slijepo upijala zadojena masa. Nikakav Ustav niti bilo koji drugi propis ili zakon ne može garantirati stabilnu obitelj, ljubav prema djeci niti opstojnost braka.
Važno je da se mrzi
No, sve ovo ima veze s netrpeljivošću prema različitima. I nije važno radi li se tu o Srbinu, homoseksualcu ili hajdukovcu. Nije važno radi li se o prljavom muslimanu ili dežmekastom purgeru. Važno je da se mrzi. Da se u nesposobnosti da se shvati da postoje i različiti od nas i da je to iznad svega NORMALNO, i dalje mrzi sve i svakoga tko nam imalo ne nalikuje.
I dok s jedne strane zapadne kulture polako odbacuju jaram koji im je kroz stoljeća i stoljeća nabacila tradicija obezvređivanja drugačijih i strpljivo, nerijetko priznajući vlastite pogreške iz prošlosti, uklanjaju sve moguće zapreke da svi ljudi imaju jednaku mogućnost uživati u životu, mi zajedno sa zemljama Istoka hrabro koračamo natrag u 19. stoljeće. Nije niti čudo. I dalje nam prominentne pozicije u politici i Crkvi drže pojedinci koji svijeta nisu vidjeli. Pojedinci kojima su granice vlastite župe domet do kojeg dospijeva njihov ograničeni mozak.
Nesposobni za bilo kakav napredak
Sada postaje i jasno zašto nam je toliko dugo i trebalo da postanemo članica Europske unije. Od mjesta koje je sedamdesetih i osamdesetih našim istočnoeuropskim susjedima bilo ravno fantazmagoričnoj ''Americi'', tijekom devedesetih godina prošlog i prvih godina ovog stoljeća postali smo jadna državica koja sve čvršće i ponosnije stupa prema sramoti na kraju kolone. Nesposobni da ostvarimo bilo kakav gospodarski napredak u nedjelju smo pokazali da smo nesposobni ostvariti i bilo kakav civilizacijski napredak.
Ostaje nam jedino da se nadamo da nas Europska unija, iako smo i njoj negdje pri kraju svirale, neće zaboraviti. Da će na vrijeme pljesnuti po dlanovima ovaj naš mali, balkanski fašizam. Ostaje nam nada da Europska unija, čijem smo civiliziranom okrilju stremili godinama e da bi ''nekim'' istočnim susjedima pokazali kako smo mi ipak dijelom ''Zapada'' za razliku od njih, neće samo tako prijeći preko naših nebuloza, nego će nam primjerom pokazati kako da se ponašamo kao ljudi. Jer to sami, očito je, nismo u stanju.
Nešto vas je oduševilo, naljutilo, rastužilo ili potaknulo da potražite dodatne informacije? Za slanje konstruktivnih, smislenih komentara uveli smo posebnu adresu komentari@portal.net.hr kako bismo i dalje saznali što mislite o temama o kojima pišemo.
Namjera nam je redovito objavljivati komentare čitatelja za koje procijenimo da su konstruktivni te da iz njih svi zajedno možemo nešto naučiti.
Pišite nam.
