Ona se zaposlila u Korenici, a on u Plitvicama. Oboje su nastavnici glazbene kulture, a na posao putuju iz Splita.
''Kad smo prihvatili posao, prijatelji su nas gledali u čudu. Nije im bilo jasno kako netko iz Splita može ići raditi u Korenicu. Em je udaljenost ogromna, em će, uvjeravali su nas, kulturološki šok biti još veći. Svi redom su govorili da ne bi ni u ludilu tamo išli, a mi smo im kratko odgovarali, vi ne biste, a mi moramo'', ispričali su mladi supružnici i roditelji petogodišnje djevojčice za Slobodnu Dalmaciju.
Dobra je vijest da su zaposleni na neodređeno, a loša da posla imaju samo za jednu trećinu satnice. Njoj do pune satnice nedostaje 14 sati, a njemu 10, pa za sada rade samo jedan dan tjedno. Četvrtkom. S time da on srijedom radi i u Kninu, što je sa 103 kilometra udaljenosti od Splita prava sitnica u odnosu na 239 kilometara, koliko starom cestom ima do Plitvica.
Što se čudite?
''Država pokriva troškove do 100 kilometara, a ostatak sami plaćamo. E, tako je, što se čudite, od 500 kilometara do Plitvica i natrag Ministarstvo plati vrijednost autobusne karte za 200, a mi za 300. S tim da koristimo svoj auto, što je skuplja varijanta, jer je autobusom praktično nemoguće izvesti da u pravo vrijeme budeš na odredištu'', objašnjava Jadranko, dodajući kako na put potroši oko 500 kuna.
Putuju četiri puta mjesečno, pa je to ukupno 2.000 kilometara, od kojih im je plaćeno 800. Na amortizaciju, naravno, mogu zaboraviti.
Voze 17 godina stari auto. Jadranko na posao dolazi izravno iz Knina. Kad je nastava ujutro, unajmi sobu što mu je trošak od oko 300 kuna i čeka suprugu. Tonka za to vrijeme autobusom iz Splita kreće u 23 sata, u Korenicu dolazi oko 3.15, a ponovno je na nogama već u 6.30. I sve to za 1.600 kuna plaće.
''A što bismo trebali, plakati?! Nema vam od kuknjave koristi. Borci smo, znamo što i zašto radimo i nije nam ni na kraj pameti odustati. Pogotovo jer smo do ovoga posla došli nakon mukotrpne potrage'', bili su iskreni.
Slao molbe godinu i pol
Jadranko je prije ovog posla slao molbe po cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji. Godinu i pol dana je to trajalo, niti jedan natječaj mu nije promaknuo, ali sve uzalud. Pa se onda proširio i na druge županije. Pokušao je u Dubrovačko-neretvanskoj, Šibensko-kninskoj i Zadarskoj. Ali, opet u ništa. A onda je ugledao natječaj u Ličko-senjskoj županiji.
''Dosadilo mi je stalno biti po zamjenama. Od toga ionako nema koristi'', rekao je iskreno.
Oboje uživaju raditi u struci. On na Plitvicama vodi žensku klapu, a ona mandolinski orkestar.
