Majka vukovarskog branitelja Jean-Michela Nicoliera odavno ne gaji nadu da će ikada više vidjeti sina, no još uvijek se nada da će ga makar dostojno sahraniti. Lyliane Fournier preselila je u Karlovac, ali ove godine nije išla u Vukovar.
Posljednji put je vidjela svog sina na snimki reportaže iz vukovarske bolnice u kojoj su francuski novinari snimili Jean-Michela. Međutim, on je tada već bio ubijen.
"Mislim da ga je sve to jako pogodilo, kad su ga te večeri intervjuirali Herve Ghesquiere i Agnes Vahramian, kad mu je Herve postavio pitanje što vama Vukovar predstavlja, vidim da mu je tu nestao osmijeh s lica i rekao je – klaonicu. Pravu klaonicu. I tada sam shvatila, a i kasnije sam doznala što je uistinu bio Vukovar'', izjavila je za RTL Danas Lyliane Fournier.
Majka je najviše doznala kada je rat završio
Sve komadiće priče o sinu koji se borio za Hrvatsku skupljala je godinama te je najviše doznala tek kada je rat završio. Što se dogodilo ispričali su joj sinovi suborci, a najviše joj je rekao Paša, Jean-Michelov prijatelj.
"Htio je izvući Jean-Michela iz bolnice, a on je to uvijek odbijao. Jednom, kad smo bili u Vukovaru. Rekao mi je da kad priča o Jean Michelu, koža mu se naježi i kaže mi trebao sam ga onesvijestiti, staviti sebi na leđa i odvesti ga", ispričala je Fournier.
Još je oko 60 nestalih tijela od 225 ranjenika i civila među kojima je bilo djece i žena. Svi su oni istovremeno na današnji dan pogubljeni na Ovčari, a prije toga su mučeni.
"Čini se da je bio prvi kojeg su pogubili, i rekla sam si, to me treba tješiti. Bio je prvi, pa nije vidio sve što se dogodilo, ali vjerujem da je znao. Morao je znati. Sigurno se bojao, ali kao i svi ostali, uostalom. Najmlađa žrtva je bio dečko od 16 godina, kad je ubijen. Bila je i jedna mlada žena, zarobljena, koja je bila trudna", govori majka Francuza.
'Uzeo je moj križ i rekao da će ga čuvati'
Fournier danas i sama živi u Hrvatskoj pa kaže da razumije zašto se njezin sin otišao boriti za narod o kojem je gledao samo na televiziji. Jedan od njihovih zadnjih susreta bio je tri mjeseca prije nego je Jean-Michel otišao.
"Rekao mi je idem u Hrvatsku, nemaš mi što reći, imam 25 godina, dođi, pomozi mi da spremim kofer. I ja sam mu pomogla. Htjela sam mu napraviti sendvič, rekao je da neće, jer nema vremena. Nosio je moj križ oko vrata, jer je svoj bio izgubio, pa je uzeo moj. Sjećam se da sam mu rekla, hajde Jean Michel, vrati mi križ, jer ti ćeš i ovaj izgubiti, rekao je 'ne čuvat će me", ispričala je Jean-Michelova majka.
Posljednji put majka i sin razgovarali su telefonski kada joj je rekao da se prijavio za odlazak u Vukovar. "Posljednji put me je zvao 6. listopada. Bio je u suzama, rekao mi je 'Da samo znaš što rade, treba nam poslati pomoć', a u Francuskoj je svima bilo svejedno", rekla je Fournier za RTL Danas.
Pomoć u traženju nestalih
Godinama poslije o Domovinskom se ratu pričalo puno više u Europi i mnogi su se stranci poželjeli boriti na hrvatskoj strani. Među njima je bio i Herve Ghesquiere, koji je ostao u Hrvatskoj i posvetio se traženju tijela nestalih.
"Deset godina nismo mogli puno napraviti, napredovati što se tiče istraga, a 2005. smo počeli kad se otkrio posebno ovaj intervju u bolnici. Ja bi rekao da nada ipak se vraća, zadnje dvije godine, to znači intenzivno surađujemo, ne dajemo njima vremena za disanje", kazao je Ghesquiere.
Majka Jean-Michela ne gubi nadu. Ove godine nije mogla u Vukovar, ali je došla s prijateljima u posjet u Matulje gdje je na misi za svog sina za sve zapalila svijeću. Premda je njezina priča o sinu mnoge dirnula, kaže da je nepravedno da se o nestalima na Ovčari govori kroz priču samo jedne osobe.
