Lokalni izbori u Splitu u pravilu iskristaliziraju čitav niz problema, i u svojim ciklusima postavljaju neke savršeno jasne obrasce. U inače turbulentnoj Splitskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, razočaranja i pesimizma, lokalni izbori umjesto da probude kakvu – takvu nadu, iznova nas svake četiri godine točno definiraju. Tko smo i što smo. "Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i lopovima. Kako tada nas spasiti od nas?"
To se proročanstvo pripisuje Anti Bruni Bušiću, izgovoreno u opsežnom razgovoru s don Ivanom Grubišićem u Slobodnoj Dalmaciji 2007., a postalo je ubrzo mitom koji nas najbolje definira. Kako sami ne umijemo vladati sobom, i kako su lokalne zajednice prosperirale isključivo pod vlastima koje ili nisu bile naše, ili ih danas tako gledamo. Kao tuđe.
Kako "nas spasiti od nas" postavlja se pitanje kod svakih lokalnih izbora? Kako nas spasiti od "naših" koji dokazano, u zadnjih trideset godina za jednu zajednicu nisu napravili praktički ništa. Graditeljska baština najvažniji je segment ukupnog kulturnog, ali i povijesnog fonda i jedini je jasan pokazatelj odgovornosti svake zajednice. Tu kulturu Mediterana poštivala je Austro–Ugarska Monarhija, koja je za manje vremena nego li vladamo danas mi, svoji na svome, izgradila grad kakav danas poznajemo. Austrougarski historicizam u arhitekturi danas svojatamo u sklopu Prokurativa na kojima održavamo svoje najznačajnije kulturne događaje.
Zdanje Nadbiskupske palače koja definira monument grada, a opet se savršeno stapa sa njegovom vizurom. Zgrada Lučke kapetanije kao ključ za razumijevanje kompleksnosti kulture, vrijednosti pa i identiteta jednog podneblja. Na svakom koraku kojim kročite Splitom, to poštivanje eksterijera i interijera kroz kulturno povijesne spomenike i uopće kulturu grada, vidite kroz vizuru "porobljivača" kako danas zovemo tu Monarhiju koja nije samo brinula o skladu vizure jednog podneblja, o njegovim modnim arhitekturama, već je iste interdisciplinarno znala uklučiti i u umjetnost, psihologiju samog grada.
Tko je dao najveći doprinos?
Austro–Ugarska Monarhija definirala je svoj utjecaj geokulturološki, na način da današnji kulturno povijesni spomenici kojima se dičimo, imaju svoju primjenu i osnovu u razvoju strategije obrazovanja populacije koja je oduvijek imala blago rečeno specifičan pogled na svijet. Posebno onaj koji je dolazio u ovaj kraj da vlada.
Danas u stoljeću u kojem živimo, moramo se bez obzira na motive, diviti historicizmu, koji je njegovan u umjetnosti i filozofiji Monarhije, ostvaren upravo u arhitekturi grada Splita, i mada opekom i žbukom oblikovao grad koji danas privlači turiste iz čitavog svijeta. No nije samo stara Monarhija brinula o današnjem Splitu kakav je ostao od tada, o gradu su više brinuli Talijani, Francuzi, a najviše mrska Jugoslavija koja je ucrtala grad Split kao glavno industrijsko i poslovno središte srednje Dalmacije.
Grad Split postao je gradom upravo u procvatu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se poštujući vizuru i povijest grada pod Marjanom, njegov urbanitet preselio na periferiju. Tih godina izgrađeni su skladni Split 3. kojem se arhitektonski dive stručnjaci diljem svijeta, a kompleks "Koteks" i danas predstavlja sinonim za urbane trgovačke centre. Dakle kompleks koji je izgrađen prije svog vremena.
Zašto postavljam ovu malu analizu arhitektonskog procvata i urbanizacijskog procesa koji je definirao grad Split danas takvim kakvim jest? Zato i zbog toga što se u proteklih trideset godina od kada smo "svoji na svome" pojavio jedan neobjašnjiv fenomen. Naime, mi u gradu Splitu, suočeni s fenomenima poput dinamike socio–ekonomskih promjena današnjeg vremena, u svom gradu, birajući sami svoju lokalnu vlast, nismo napravili od vremena Monarhije i Jugoslavije praktički – ništa.
Kerum je u pravu
Željko Kerum, kojem se jedinom pripisuje današnja šetnica uz njegov megalomanski projekt hotela koji je vizualno "šaka u oko" gradu pod Marjanom, jedini od svih ističe kako je barem nešto uradio za svoj grad. Ako i ne ulazimo u histograme i slike, kakvom bi vizura grada trebala izgledati bez te arhitektonske, čudovišne kocke koja je postala simbolom konfuzije grada pod Marjanom, Željko Kerum zapravo je u pravu.
Trideset godina mi kao odgovorni građani koji odgovorno biramo svoju vlast, nismo bili u stanju napraviti ništa doli stotinjak metara betonirane šetnice koja spaja uži centar grada sa megalomanskim hotelom jednog trgovca koji je u toj strukturi vidio divan spoj besplatnog veza mondenih jahti i predizbornu akviziciju.
I sada dolazimo naravno do poante ovog teksta. Ako nam se grad već raspada pred očima, i ako nismo u stanju ni gradske ceste sanirati i popraviti, kamo li ulaze i izlaze iz samog grada, što smo mi, sami na svome, kadri dakle učiniti za naraštaje koji dolaze? I čemu su nas na koncu naučile ove tri dekade u kojima smo sami na svome?
Grad Split nije samo kulturološki fenomen. Grad pod Marjanom i politički je fenomen. Centrističke vlasti koje njime upravljaju već godinama brzo se i lako dogovore oko daljnje nebrige za grad i njegovu infrastrukturu. Sadašnja trenutna vlast, mjesec pred lokalne izbore, nabavila je trideset električnih bicikala i iza sebe ostavlja gradsku blagajnu potpuno praznu, izjedenu od nasljeđenog parazitizma kojeg su broj praktički udvostručili. Od zdanja kojima će vlast Andra Krstulovića Opare biti upamćena, ostat će kako stvari do danas stoje dvadeset merata platoa ispred zgrade HNK i trideset bicikli za koje nikada nije napravljena biciklistička traka uz ceste koje se praktički raspadaju.
Grad propada pred našim očima
No osnovni problem nisu vlasti koje su na odlasku. Već vlasti koje dolaze, a koje su poslovično pune lijepih želja i nestvarnih projekata od kojih kako nas je povijest naučila neće naravno biti ništa.
Kako spasiti nas od nas?
To pitanje odgovorno postavljam svima koji ovaj tekst čitaju, a imaju mogućnost dogovora da se konačno nešto pozitivno dogodi u ovom gradu. Pozitivno u smislu zajedništva, u smislu neophodnosti. Jer grad kao grad propada pred našim očima. Zar mi djeca, i Monarhije i Jugoslavije, nismo u stanju u Hrvatskoj urediti grad koji ćemo uskoro ostaviti svojoj djeci?
Ili nam zbilja takav grad urediti, kako je to navodno kazao Bušić, može samo netko drugi?
