Iz svog djetinjstva najviše pamtim lica. Neka od tih lica sretnem tu i tamo i najčešće ih prepoznam. Naravno da su ta dječja lica danas ljudi, no ne mogu se oteti dojmu da na njima još zapazim tragove one nekadašnje nestašne djece. To su obično geste. Čine nas zauvijek djecom. Iz svog poprilično sretnog djetinjstva tako pamtim jednu Maju. Danas je sretnem kada me nevolja nanese u velike blještave trgovačke centre. Maja radi na blagajni, i kada me prepozna u očima i usnama koje se razvuku u onaj samo njoj svojstven i prepoznatljiv osmijeh, zapazim istu onu staru razigranu Maju. Maju ste tada, a govorim o djetinjstvu u Jugoslaviji, jednostavno morali voljeti. Maja se zapravo čak i nije zvala Maja, i vrag me odnio ako joj se uopće pravog imena danas i sjećam. Nepristojno je i pitati danas takve stvari.
Znate vi Maju o kojoj pričam?
Maju smo prozvali Majom jer je u školskoj torbi uvijek imala barem jedan primjerak one naše popularne Maje. Maje koja je išla prvi dan u školu, Maje koja je išla u Pariz, Maje koja je bila relikvija našeg djetinjstva. Znate vi Maju o kojoj pričam? Ma znate sigurno, niste je zaboravili. Mala slikovnica, uz nezaobilaznu Heidi, Družbu Pere Kvržice i Vlak u snijegu. Tko bi to zaboravio tko je odrastao u tom sretnom vremenu?
Maja, i to vam govorim bez da bilo što lažem, bila je djevojčica u mnogočemu sretnija od nas koji smo imali „normalne obitelji“. Normalna obitelj u socijalizmu podrazumijevala je oca koji radi u gradu u kojem je raznovrsnih poslova bilo u izobilju, i majku koja radi prilagođeno obitelji.
Dakle najčešće do tri.
Maja, koju smo svi od milja zvali Majom, nije imala svoju pravu obitelj, oca i majku. Majini roditelji poginuli su u saobraćajnoj nesreći, a o Maji se brinula njena nova obitelj, dvoje krasnih ljudi koji su Maju udomili. Nama malim delikventima ta informacija i nije puno značila. Čak štoviše, zavidjeli smo Maji, jer je njeni udomitelji nikada nisu vikali, nikada tukli, nikada bili prema Maji bili nezainteresirani, njenoj sreći, njenoj budućnosti, stvarima koje Maja želi imati. Pamtim sve roditeljske sastanke i primanja na kojima sam strepio od očevog remena i majčine vike. Da sam bio odličan đak i nisam. No Maja je imala sve petice. I njena „nova“ majka bila je uredno na svakom primanju, svakom sastanku. I nitko, nikada, našoj Maji od strane učitelja, razrednika, profesora, nije određivao što će Maja raditi u školi, vrtiću ili izvan, već su to određivali Majini „novi“ roditelji. Ljudi koji su naravno iskreno voljeli Maju.
To su tada znali i u socijalnoj službi. Jer su Maju dali u prave ruke. Tako je to funkcioniralo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, u sretnom vremenu u kojem sam odrastao. Danas živimo u Hrvatskoj. Maja je udomila djevojčicu. Poučena svojim životom donijela je tu odluku da podigne dijete kako su podizali nju, njeni udomitelji. No od kada se odlučila na taj korak u svakodnevnoj je borbi za prava te djevojčice sa centrima za socijalnu skrb. Udomiteljima u Hrvatskoj nije predviđeno, naime, mijenjanje odredbi vezanih uz nužan potpis bioloških roditelja koji i dalje imaju pravo donošenja odluka koje utječu na život te djevojčice. Većina tih prava regulirana je tim suludim Zakonom o socijalnoj skrbi i Obiteljskim zakonom. Tako na primjer, ako jedan od bioloških roditelja ne želi da njegovo dijete pohađa vrtić, kao što je to u Majinom slučaju – Maja djevojčicu ne može upisati.
Maja je tu, ali - nije
Da su stvari potpuno sulude, dakle kao u Majinom slučaju u kojem biološki roditelji uopće nisu u Hrvatskoj, govori nam i još jedna stavka Zakona za koji je Maji potreban potpis bioloških roditelja čak i kada je u pitanju život njene djevojčice. Da joj treba kakva hitna operacija. „Poseban skrbnik“ kako bi se Maja trebala zvati, za dozvolu treba čekati i do tri mjeseca, što bi značilo da kompletna preoperativna obrada mora ili čekati, ili se ponavljati nakon uspostave institucije „Poseban skrbnik.“
No ludostima u Hrvatskoj tu nije kraj. Maja treba potpis biološkog roditelja za običan izlet, račun u banci, a za prilagođeni školski program, koji je nažalost u Majinom slučaju, mora se sastati stručni tim. Da bi stvar bila još luđa, otac djeteta nije biološki, već ga je biološka majka navela kao oca, i on ima puna roditeljska prava, pravo na svaki potpis od strane udomitelja, čak i za običan izlet s vrtićem. Socijalni radnici znaju za sve paradokse Zakona, a Maju najviše brine što taj „biološki“ otac može ostvariti pravo na invalidninu djeteta, čak i na mirovinu, iako Maja dobro zna da ga za to dijete nije briga. Ali joj ga može u svakom trenutku oduzeti, samo ako iskaže želju. Dakle dijete koje je bilo zlostavljano, zanemareno. Vještačenja čeka godinama, i podnijela je zahtjev za zamrzavanjem roditeljskih prava no to će trajati godinama.
Uskoro ta mala Maja, razigrano dijete slično onoj mojoj Maji koja ju je udomila, i tako slično onoj našoj zajedničkoj Maji iz priča, krenut će u svoj vrtić. Tamo na Majinom ormariću neće biti imena. Ritmiku na koju bi Maja htjela ići održat će djevojčice iz njenog vrtića, svi zapravo osim Maje. Na panoima njenog vrtića neće biti Majinih izloženih crteža, a tete u vrtiću posebno trebaju paziti da Maje ni na jednoj zajedničkoj fotografiji djece ne bude.
Niti jedne fotografije, niti jednog crteža, niti jedne zajedničke slike. Jer Maja u Hrvatskoj nije normalno dijete, već je Maja dijete koje nema roditelje, tj. dijete koje ima udomitelja. Majini udomiteljica Maja, koji se o Maji brine od njene dobi od šest mjeseci, nije joj ujedno i skrbnik, a to po zakonima mile nam i jedine domovine, koju čuvaju budno da se ne raspadne oni koji joj pišu zakone, nije osnova da bi imali ovlaštenja potpisati bilo koji dokument koji bi našoj Maji osigurao ritmiku, balet, ili bilo kakve druge Majine aktivnosti. Ako mislite da vas zajebavam, molim posjetite Majin vrtić u koji uskoro zajedno sa ostalom djecom iza praznika kreće. Tamo ćete istina naći našu Maju kako se razigrani igra sa svojim vršnjacima, ali ne i na fotografijama s ritmike, zajedničkih izleta ili kakvih drugih aktivnosti.
Maja je dakle tu, ali i nije. Ovisno kakav paragraf Zakona o udomiteljstvu tumačite i na kakav način.
Paradoksi oko udomljene djece tako su zapravo klasična diskriminacija. Djeca su izdvojena i označena. Bolje rečeno nema ih. Niti na fotografijama, niti na satima ritmike, niti na bilo kojoj zajedničkoj aktivnosti, a kada Maja krene u školu, tada će stvari biti još i gore. Jer ljudi koji brinu Maji nisu skrbnici - već udomitelji. Što naravno po zakonima RH, djecu, i našu Maju stavlja automatski u građane drugog reda. Dok recimo istovremeno za vjeronauk takve stvari kao što su paragrafi i zakoni, nisu bitne i nitko ih ne traži.
Maju od ritmike, plesa, baleta ili rukometa štiti Zakon
Maja, kao i sva druga djeca može sretno i mirno pohađati vjeronauk, ali ritmičnu gimnastiku baš i ne. Tu već trebaju određeni zakoni. Ministarstvo demografije drži ih se tada kao pijan plota. Zakurac UNICEF već godinama ulaže primjedbe na takav sramotan Zakon koji diskriminira djecu, kao što zakurac udomitelji obijaju pragove institucija, nadležna Ministarstva i urede. Republika Hrvatska uređena je država koja ima sve, ima ratne zločince koje štiti zakoni, ima bezočne kriminalce i ubojice koje štiti zakoni, ima lopove nečuvene u povijesti svijeta koje zakon štiti, ima branitelje, ima avione, predsjednika i premijera, ali jebaji ga, nema paragraf za našu Maju.
Maju od ritmike, plesa, baleta ili rukometa štiti Zakon. Ako malo bolje pogledate, to je zapravo i cijela poanta ove nesretne države. Da zakona ako ga uopće ima, bolje da ga i nema.
Bude mi strašno drago kada sretnem svoju Maju. Nikada joj nisam zapamtio pravo ime, a mi smo je svi zvali Maja, po onoj našoj zajedničkoj i slavnoj Maji, i tako joj je ostalo do dana današnjeg. Kada mi se nasmije iza pulta, ja vidim onu staru Maju, onu razigranu Pipi Dugu Čarapu kojoj sam se divio i kojoj sam zavidio na „zamjenskim“ roditeljima, koji su bili sto puta bolji od mojih.
Maja je danas ima tu prekrasnu djevojčicu. Maja je odgaja kako su nju odgojili njeni udomitelji. Maju istina brinu zakoni, ali Maja odustati neće jer kako kaže ako ne mogu svom djetetu koje voli ritmičku gimnastiku, istu i omogućiti bez da pitamo Zakon RH, tada s tim zakonom i s tom zemljom nešto ozbiljno nije u redu. Ako već to usrano Ministarstvo za demografiju ne zna što radi, ako već i budalama nije jasno da ta institucija postoji samo da u njoj neizrecivi glupani divno egzistiraju, tada vas molim, radi naše Maje, svi nadležni da napravite kakvo drugo, sposobnije ministarstvo.
Ili jednostavno, kako kaže Maja, napravite kakvu drugu državu.
