"Ne dolazi u obzir takva teza, nikakve primisli uopće na takvo nešto ne dolaze u obzir. To najsnažnije demantiram", odgovorio je premijer Andrej Plenković na pitanje prisluškuje li Vlada novinare i izrazom lica poručio da on tu priču smatra zatvorenom.
Mada je njegov ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić novinaru N1 televizije, Hrvoju Krešiću, uzrujano objašnjavao "da on zna" što Krešić piše u zatvorenim novinarskim grupama.
Sve je eskaliralo kada su novinari počeli propitivati ministra Tomislava Ćorića zašto je potpisao Memorandum, dokument iz 2018. godine koji je tog dana objavio tjednik Nacional uz tvrdnju da dokazuje da je Plenković "dopustio izvoz hrvatske nafte Mađarima" i tako nastavio "agendu zbog koje je Karamarko napustio politiku a Sanader završio u zatvoru". Memorandum koji su 2018. potpisali ministar Ćorić i član Uprave Ine, Niko Dalić, suprug ministrice Dalić koja je podnijela ostavku zbog operacije Borg u preuzimanju Agrokora, omogućio je da se preko Janafa nafta iz Siska, umjesto u Rijeku, prebacuje na preradu u Mađarsku.
Ćorića je, dakako, zaboljelo propitivanje zašto je to potpisao jer tiče se vrlo bolnog pitanja, odnosa HDZ-a prema Ini, hrvatskoj naftnoj kompaniji koja je već dugi niz godina predmet mjerenja hrvatstva, razotkrivanja kada je i tko pustio Mađare, odnosno MOL, u Inu i kako se to moglo dogoditi da oni, malo-pomalo, postaju glavni gazde, uz manje ili više intenzivno statiranje politički odabranih hrvatskih članova uprave.
Tako je Tomislav Karamarko, koji se zalagao za obustavu arbitražnog postupka i dogovaranje s Mađarima, dok je istodobno tvrtka njegove supruge surađivala s glavnim konzultantom MOL-a, tvrdio da je upravo on zagovornik hrvatskog interesa – jer će nagodba biti manji trošak za Hrvatsku od arbitražnog postupka. Nakon što je Karamarko pao, upravo zbog sumnji da je osim na hrvatski interes u slučaju Ine, mislio i na svoj obiteljski budžet, stigao je Plenkovićev HDZ i najavio da će – dakako, u hrvatskom interesu, otkupiti udio od MOL-a i Inu opet učiniti posve hrvatskom. Uoči ovih izbora, u vrijeme analize obećano-učinjeno, Ina baš strši.
Ina, poprište političkih manevara
A dokaz o propalom predizbornom obećanju svakako je i potpisani Memorandum. Tomislav Ćorić u svojoj maestralnoj obrani doduše naglašava da ga je "samo supotpisao". Danas se Ćorić zalaže da se to ne gleda tako nacionalno, je li nafta hrvatska, turska, mađarska… Zalaže se za golu poslovnu računicu, da je važno "što je za Inu profitabilnije". No, ni Ćorić, niti Plenković, ili Karamarko – nikada nisu gledali Inu kao kompaniju, uvijek je ona bila poprište političko-poslovnih manevara u kojima se najmanje pitalo za poslovnu logiku.
Neovisno o tome je li Memorandum izvađen samo zato da dokaže da je Karamarko bio u pravu i da pokaže da je proces prepuštanja Ine Mađarima nezaustavljiv, on svakako potkrepljuje veličinu HDZ-ove obmane o Ini. Rekli su da će je otkupiti, a sada je, eto, šutke, uz tajne dokumente, zapravo mic po mic prepuštaju Mađarima.
No, ministar Tomislav Ćorić ne samo da se nije znao braniti od tog očiglednog fijaska s Inom, nego je vlastitu Vladu usput uvalio u još jedan zastrašujući skandal.
"Došao sam do zaključka da ste u jednoj od novinarskih grupa u kojoj komunicirate, a svi znamo novinare, kritizirali kao osoba koja se rubno bavi naftnim biznisom, kako to?", kazao je ministar Ćorić i tako razotkrio da je on osobno upućen u sadržaj prepiske u novinarskoj grupi – za koju je kasnije novinar Krešić ustvrdio da je zatvorena za javnost, da su, dakle, za sadržaj prepiski novinara koji su uključeni u tu grupu znali samo novinari iz grupe. A onda je sadržaj dospio i do ministra energetike osobno.
Ministrovo detaljno proučavanje novinara
Ili Vlada nadzire novinarske grupe na društvenim medijima ili je netko od uključenih novinara dojavljivao ministru što se piše u grupi, možda i radio screenshotove, ili bilješke, pa se onda to sve skupa lijepo analiziralo.
Ministar Ćorić je, naime, otkrio da zna detalje. Ministar zaštite okoliša i energetike, koji bi na dnevnoj bazi trebao biti zasut svakovrsnim stručnim dokumentima, čovjek koji trasira zakone, donosi propise, a onda je još i visokorangiran u HDZ-u, pa mora misliti na sto stvari oko izbora, i tko će biti gdje na listama, i tko zna što sve još ne – uspio je memorirati i cijele dijelove navodnih prepiski u zatvorenoj novinarskoj grupi.
Pokazao je tako da se on osobno vrlo studiozno bavio tom materijom, da je dobivao ispise, da je o tome diskutirao, a možda i dobio k tome još kakvu dodatnu analitiku – ispis Krešićevih kontakata i obiteljskih odnosa, jer, između ostalog, uhvatio se ministar i novinarova prezimena.
Dakako, on već plasira objašnjenje da mu je sve dojavljivao netko od "novinara" iz grupe. No, kako god se okrene, radi se o činu – špijuniranja. Nije novost da vlasti pokušavaju špijunirati novinare, prisluškivati, pratiti, analizirati njihov rad. Hrvatsku su od osamostaljenja nekoliko puta potresali skandali vezani za nadzor tajnih službi nad radom novinara, a sadašnji savjetnik premijera za nacionalnu sigurnost i voditelj analitike HDZ-a Robert Kopal osobno je, u vrijeme dok je bio zaposlenik SOA-e, vodio jednu operaciju obrade novinara, te je zbog toga i završio na ispitivanju pred saborskim Odborom za nacionalnu sigurnost.
I osobno sam, kao novinarka i urednica tjednika Globus, devedesetih izrazito kritički orijentiranog prema vlasti, iskusila nadzor tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka, i nakon pucanja skandala, vidjela i vlastiti dosje. Iako je mnogo toga bilo "iz sigurnosnih razloga" prekriveno, bilo je razvidno da se služba služila i kontaktima u novinarskim redovima. Dakle, i to nije ništa novog. Zna se da vlast pokušava uvijek ubaciti nekog svog tamo gdje im je bitno, ili vezati one za koje će se, uostalom, ubrzo pokazati da zapravo uopće nisu novinari. Ali ni to se nipošto ne može minorizirati. Dapače.
Ako ministar, ako Vlada, nadzire komunikaciju novinara, bilo kako, pa i preko odabranih doušnika, to jest napad na slobodu medija.
Zašto premijer nije zatražio istragu?
Premijer je prazno izjavio "da najsnažnije odbacuje tezu" da Vlada prisluškuje novinare, ali nije pokazao ni trunke interesa da rasvijetli kako je to onda njegov ministar znao detalje novinarske prepiske. Da doista ništa ne zna o tome o čemu je govorio Ćorić možda bi zatražio hitno očitovanje ministra, pa i razrješenje ako je ministar na svoju ruku osmislio špijunski prodor iza novinarskih redova.
No, što ako imaju zajedničkog dilera informacija iz novinarskih redova? Ili cijelu mrežu? Da nije raspušten Sabor, najhitnije bi se trebao sastati Odbor za nacionalnu sigurnost i zatražiti istragu ministrova prodora u novinarske redove. Ali, eto, Sabor je raspušten, predsjednik na Pantovčaku šuti jer ne želi biti osumnjičen da se miješa u predizbornu utakmicu, pa nam ostaje samo nagađanje što se sve to valja iza Ćorićeva nehotičnog priznanja kršenja temeljnih novinarskih prava.
Tomislav Ćorić, ostavljen da nemušto brani HDZ-ove manevre u Ini, uspio je, naime, učiniti ono što niti jedan političar ili dužnosnik u Hrvatskoj nikada nije učinio, a to je otvoreno priznanje da je – špijunirao novinara. Špijunirali dakako jesu, nesmiljeno i mnogo, ali uvijek su tvrdili da to ne čine. Činjenica da ni Ćorić sam nije razumio što čini u trenutku kada je opisivao što sve zna o Krešiću, da očito to ne smatra toliko problematičnim, svjedoči o generalnom odnosu prema novinarstvu u Hrvatskoj, o nerazumijevanju struke i uvjerenju da se novinarima može činiti što hoće. Osobito je to otrovno ako su u tome sudjelovali i oni koji se lažno predstavljaju kao novinari, koji truju i politiku i novinarsku struku uvjerenjem da su oni novinari – iako su zapravo samo doušnici na tajnom zadatku.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
