"Zašto je Zagreb na klimavim nogama? Mora biti, Zemlja je živa i neprestano 'radi'. U tko nema na ormaru pisaću mašinu? Ona je na vrhu, a kad počne padati, lome se noge i druge kosti. Kad se ormar sruši na vas, jadna vam je majka... Tanka crta života i ona ide od vas i kuće negdje u Zagrebu do vatrogasaca", ovim je riječima dr. sc. Tihomir Marjanac dao osvrt na monografiju "U vatri potresa. Zagrebački vatrogasci u svom gradu i na Banovini" koju je povodom treće obljetnice zagrebačkog potresa objavila Javna vatrogasna postrojba Grada Zagreba.
Kao koautor knjige, ovaj geolog i umirovljeni profesor PMF-a ponovio je na kakvim 'nogama' leži Zagreb i koje opasnosti mu prijete od potresa.
"Zagrebački potres bio je zvono za uzbunu, a ne znak da možemo spavati narednih 125 godina. Monstrum pod našim nogama rekao je 'ja sam tu'. Zato maknite predmete s ormara (pa i pisaću mašinu). Zagrebački potres od 5,5 po Richteru nije tako puno. Ali jačina 6,8 po Richteru? To je strahovito, strahovito! Šuta u Ambruševoj ulici u Zagrebu bila bi visoka 3,5 metara, vatrogasci ne bi mogli voziti po njoj. U Zagrebu bi se srušile dvije trećina zgrada, sa studentima sam prije nekoliko godina izračunao da bi poginulo 7000 ljudi i to mišljenje nismo promijenili do danas", upozorio je ovaj umirovljeni profesor.
Prof. Tihomir Marjanac opjasnio je zašto je Zagreb na 'klimavim' nogama i kako se ponašati u slučaju potresa
Rekao je da stručnjaci ne znaju predvidjeti kad će potres opet biti i ponovio: "Ali dogodit će se!"
Naveo je kako se treba ponašati u potresu pa je primijetio da svi bušimo zidove kako bismo postavili slike, ali rijetko bušimo zidove da za njih učvrstimo ormare, pogotovo one koje sami sklapamo.
Savjet da se svi trebamo sakriti pod štok nadopunio je: "Ali ne stanemo svi pod njega i zato maknite predmete s ormara!" A kad prestane podrhtavanje: 'Ne trčite odmah svi van! Zašto? Onda padaju crjepovi, pričekate nekoliko trenutaka kad prestane potres, tek onda idite van".
A jednom kad smo vani, kaže da treba trčati od zgrada: "Ako je kuća visoka 20 metara, onda trčite 20 metara daleko od nje".
Ukazao je da se grad oslanja na svoje spasioce u slučaju katastrofa, ali da nema toliko vatrogasaca ni HGSS-ovaca da odmah pomognu svima, pa je izvadio iz džepa astrofoliju (onu srebrnu koju vidimo da njome zaogrnu unesrećene), pa rekao da jedna košta 5 eura i da on ima po jednu takvu u svakom džepu.
Podcrtao je da živimo na opasnom području, da je to ljudima normalno (pa živi se i ispod vulkana), ali da je zato potreban kolektivni napor da se prilagodimo te da treba snažiti vatrogasce kako bi "pravi ljudi bili na pravom mjestu".
Urednica monografije koju su vatrogasci u srijedu ponosno predstavili, prof. Petra Somek radila je na njoj mjesecima s vatrogasnim zapovjednikom Sinišom Jembrihom, dolazila je u njihovo sjedište u Zagrebu i vidjela što znači biti vatrogasac.
"Osim graha koji sam s njima jela, svjedočila sam intervencijama, doživjela i traumatično iskustvo kad su spasili ženu koja je skočila s mosta u rijeku. Problemi i poteškoće koje imamo, sitni su naspram onog što vatrogasci rade. Gašenje požara samo je polovica posla, to su i auti nad provalijama, zaglavljeni ljudi u dizalima, intervencije s opasnim stvarima, spašavanje ljubimaca pa i skidanje vjenčanih prstenova s prsta koji zapnu nakon više godina kad se udebljamo", nizala je Petra Somek.
A koliki su posao za vrijeme potresa odradili govori i podatak da su u ranijim godinama tijekom godine imali do 3000 intervencija, a 2020. i više od 6300. Na dan potresa spasili su 50-ak zaglavljenih samo u liftovima, do kraja godine uklonili su nekoliko tisuća dimnjaka i sve to poštivajući epidemiološke mjere zbog kojih na intervencije nisu mogli svi sjesti u vozila kao i inače.
Uređujući monografiju, iz prve ruke čula je priče koje se pamte.
"Emotivni su bili doživljaji ljudi nakon potresa u Banovini, vatrogasci su doživjeli udar potresa kad su bili u košari na visini, a nakon toga spasili starca ispod ruševina. Spasili su zatim i statičara na krovištu koje se urušilo. Što su bili vatrogasci? Od molitve u katedrali, jedenja na haubi, spavanja na cesti, odmaranja na krovovima... Dobro, bilo je tu i slika kobasa s tavana u Petrinji, malo manje ih je bilo pod krovovima Zagreba. A bile su dobre i palačinke te bombonjere ostavljene na vjetrobranskim staklima vozila. Najveći dar za njih bili su dječji crteži, na stotine njih i najčešća poruka: 'Sve će biti u redu'", rekla je urednica.
A u vatrogasnoj dvorani u svom sjedištu u Savskoj ulici u Zagrebu jedva da je bilo mjesta za sve drage goste i vatrogasce koji su s ponosom predstavili svoju monografiju, kao trajno sjećanje na potres i njihovo herojstvo.
No rijetko oni daju da im se lijepe titule heroja, pa je i Jembrih 58 sati od potresa na društvenim mrežama napisao: "Lako je biti zagrebački vatrogasac".
No svi znaju da se on protivio da se njegova titula stavi u monografiju, odbio je napisati i pogovor kako ne bi bio prvi nakon korica, a urednica je primijetila da u monografiju nije stao ni sažetak monografije na njemačkom na čijem je prijevodu radila njegova punica. „Imat će problema s njom…!"
Dvorana se nasmijala, a Jembrih potom rekao: "Ta je monografija dokument vremena, a mi nismo superheroji, nadljudi..., za to smo plaćeni." I odmah dodao, kao što uvijek podcrta, uz njih s cijelo vrijeme bile kolege iz DVD-ova koji za taj posao nisu plaćeni, a da je akcija volontera vatrogasaca bila najveća nakon Domovinskog rata.
Zagreb je sreća na dan potresa pomazila, bilo je rano jutro, lockdown, malo ljudi bilo je na ulicama. A i poklopile su se dvije smjene vatrogasaca tako da su mogli odmah u akciju.
"I držao nas je taj zajednički duh. Tako je bila situacija u tri u noći na krovu u Ilici, kad sam htio dečke poslati kući, a naš Tonček veli: 'Šefe, ak je rat, rat je za sve, idemo do jutra! Držali su nas i poklončići, kakav kolač koji bi netko ostavio, torta. To bi se samo pojavilo, te male zahvale koje su nam ostavljali...", rekao je Jembrih.
I u duhu smijeha i veselja, koji su u srijedu navečer vladali u vatrogasnoj garaži gdje je bilo predstavljanje monografije, glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković prisjetio se anegdota s tog dana i Jembriha: "Zove Siniša, crko mu akumulator na autu. Eto, njemu treba pomoć..." Jembrih je nadopunio da mu je na dan potresa 'krepao' i drugi auto, onaj privatni kod kuće.
I smijeh dvorane kako su, od svih, na kraju pomagali glavnom zapovjedniku zagrebačkih vatrogasaca.
