Ljudi moji, sretna Vam Nova!
U ovoj godini želim vam da smršavite taman do razine kad vam se škembica/drob ne trese dok perete zube ili dok se vozite po cesti punoj rupa i svakako da vam bude bolja od prošle, pa makar vam i 2014. bila prilično dobra.
Iako možda sad zvučim nezahvalno s obzirom na sve što imam i što me pratilo kroz prošlu godinu – zdravlje, posao, prijatelje, četrnaesta godina drugog milenija je za mene bila emocionalni 'rollercoaster'. Možda se to vidjelo i po mojim tekstovima, iako sam se trudila da ne zagnjavim emačkim spikama. Kukala ja sad na izmaku iste, odnosno početku nove, ali drago mi je da mi se dogodila jer kako kažu klišeji – što te ne ubije, ojača te.
Znam, i sama mrzim klišejastost, ali nije bezveze tu. Neka budala, tj. više njih su ovo proživjeli prije mene, pa su osmislili šablonu koje se većina očito slijepo drži. Ta šablona je – nauči na svojim greškama. Vrlo brzo nakon spoznaje o greški dolazi do formiranja klišeja kako bi lakše psihički prihvatili da smo nešto krivo radili. Često si te greške dopuštamo više puta i povrijeđujemo sami sebe, sve dok nam se u organizmu ne probudi alarm i SAMOPOŠTOVANJE.
U novoj godini krećem u nove pobjede, a Tebi koji si ostao u staroj ne želim da puno plačeš trenutak kada shvatiš što si u jednom trenutku imao. Zapravo... neću biti pristojna, želim da puno plačeš kad to shvatiš i da me svim silama pokušaš vratiti. Možda u tome nećeš uspjeti, ali svemir će prepoznati trud i jednom, u nekom desetom trenutku i jedanaestoj situaciji nagraditi tu tvoju upornost. Samo se nemoj ulijeniti. Ni u jednom području života.
Koliko sam ti samo puta htjela napisati pismo i trudom koji iziskuje ispisivanje vrlo emocionalnih rečenica te logistikom koja je potrebna za slanje takvog pisma pokazati ti koliko zaista ozbiljno mislim pa sam odustala. Koliko ti puta kasnije htjedoh poslati virtualnu poruku o svojim osjećanjima da budem sigurna da sam ti sve rekla, pa da tek onda mirne glave mogu čekati na tvoj odgovor jer sam sve od sebe dala i ne bi bilo druge nego sjediti prekriženih ruku? I od toga sam odustala iako me gravitacija prsta navlačila na stiskanje tipke 'enter', ali neka nevidljiva viša sila mi isto nije dopuštala. Tada sam mislila da je to slabost, danas zahvaljujem na tom malom trenutku aktivacije obrambenog gumbića u mom mehanizmu zvanog 'ponos'.
Upravo iz tog razloga, svoje 'pismo' pišem nikome, jer osjećam da mi je na duši, a ne želim ga prenositi u ovu godinu... Želim ga ostaviti iza sebe pa vam ga donosim u cijelosti:
Dragi moj, nikad nisam mislila da me netko tako brzo može dići u nebesa i onda me sa njih spustiti... Pitam se, čemu trud? Čemu lijepe riječi o mojem bivanju tebi posebnom, a znam da nisi bio lažov i da ti je bilo stalo. Nisi valjda lijepim riječima samo zavodio, a dok si dobio to što si želio, onda si odlučio prestati? Što ti se dogodilo? Znaš da nisam naivna da samo tako padnem na nekoga, zapravo sam uvijek skeptična dok ga ne preispitam, je li ovo bio test samom tebi možeš li osvojiti takav neosvojivi trofej? Ma nije bilo tako, ne bi ti bio tako okrutan. Ako i je to pravi razlog, za njega ne želim znati jer želim da mi ostaneš u lijepom sjećanju, ne želim te mrziti.
Često si mi govorio da sam te pokrenula na svim mogućim aspektima života... Smijem li si umisliti da to nisam bila ja već je to učinila tvoja ljubav prema meni? Smijem li si dati takvu važnost u tvome životu da si dadnem ulogu jednog od glavnih katalizatora u tvom sazrijevanju i uviđanju da želiš postati osoba dostojna mene i mojeg 'davanja'? Hej, znaš da si ne umišljam da sam bog i batina ili premija, daleko od toga... ali tako mi je lakše. Lakše mi je misliti da si odustao jer nisi mogao više, ne zato što nisi htio.
Znam, znao si da zaslužujem najbolje, a kao Najbolji se nisi u tom trenutku osjećao. Želio si biti zadovoljan sobom da bi to zadovoljstvo mogao pretočiti voljenoj osobi. Uvijek si odlazio u ovakve ekstreme, kao da ne postoji ništa između. Kao da ne postoji uzajamno pomaganje, potpora, zajednički rast te prolaženje i kroz bijele i kroz crne situacije u životu. Ja sam uvijek vjerovala da je sve moguće, dokle god se poštujemo i vjerujemo si. Vrlo brzo nas je i to povjerenje napustilo, vjerojatno zbog međusobnih nesigurnosti i sve većih strasti između nas. O tim ružnim ljubomorama niti ne želim pričati jer su bile nepotrebno izazvane s obje strane. Zašto? Kako bi si potvrdili da možemo jedan bez drugog i da si ne trebamo kako smo mislili prvotno? Hm... ostat će vječita enigma...
Iako je bilo teško gledati te kako samo nestaješ, svojim odmicanjem si mi radio uslugu. Barem si to mislio da radiš i meni i sebi. Složio si se sa mnom da vjerojatno nećemo ubrzo naći ovako kompatibilne partnere niti na svemirskoj razini i kako nakon takvih, i još mnogih sličnih izjava ja ne bi vjerovala u tvoju iskrenost i odbacila slatkorječivost kao opciju? Čemu takve riječi ako nisu istina? Kako da se ne osjećam važnom tebi nakon takvih riječi? Opet, kako da se ne osjećam tako nevažnom nakon tvog odlaska?
Više ne mislim na tebe svaki dan, svaki drugi, treći možda. Pitam se više, kad ću te više preboljeti? Sve sam one faze bijesa, tuge, ljutnje i rezigniranosti prošla u više serija, ali nekako je misao na tebe i dalje ostala. Znam da ne smijem biti nestrpljiva, ali to će vjerojatno biti onaj dan kad prihvatim da ti nisam značila onoliko koliko i ti meni. Prosto je, odustaneš od onih koji su odustali od tebe. Nitko nikog ne mora čekati. Ni u mislima, unatoč lijepim riječima, djelima i sjećanjima. Unatoč svemu, hvala ti što postojiš i dalje u mojoj mašti jer iako nisi tu, nepresušna si inspiracija. Znam da će i onaj poslije tebe biti isto, barem se nadam. Tebe istog više neću naći, ali vidi za*eba, možda nađem BOLJEG!
Još uvijek Tvoja, ali sve više Svoja Ja.
Ako jedna strana nije u tome, za čim zapravo žalimo? Za vremenom kad smo mislili da je to to? Znači li to da žalimo za vremenom kad smo bili sretni u svojoj zabludi? Kako preboljeti? Recept je prilično univerzalan. Zaista. Biti okupiran. Izlaziti, i ne tugovati. I s nekim vremenskim odmakom tražiti dalje nešto odgovarajuće. I što manje plakati. Ružno izgledamo dok plačemo, pogledaj samo Kim! :)
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.