Prošle je godine Petrokemija bila naš drugi najveći pojedinačni izvoznik, s oko dvije i pol milijarde kuna ukupnog prihoda. Ujedno, ova je tvornica i najveći mamac za sve dežurne zagovaratelje privatizacije kao takve. A riječ je o feli koja se jednako namnožila u bankarskim krugovima, željnim oplođivanja profita ubranog nevjerojatnim beneficijama za poslovanje nauštrb građana, kao i u samoj vladi te parlamentu.
Budući da je minimum od 51 posto državnog vlasništva nad Petrokemijom zagarantiran sporazumom između vlade i sindikata još od 1998. godine, međutim, to je lobijima koji sanjaju o rasprodaji neophodna jaka marketinška podrška i sustavno zamagljivanje istine o stanju Petrokemije.
Posljednjih gotovo mjesec dana, njihov se rad svodi na uporno medijsko podcrtavanje činjenice o 138 milijuna gubitaka te kompanije u prvih deset mjeseci ove godine, što navodno upućuje na – da skratimo priču – nužnost totalnog njezina privatiziranja i spašavanju iznimno vrijednog biznisa tom općepoznato genijalnom metodom. Ali, gornja kompromitirajuća cifra znači samo dio istine; ostalo se tiče načina na koji je do nje došlo, a on krije osnovu za neugodno zrelu pretpostavku o namjernom oštećivanju kutinskog proizvođača sa strane državnog vrha. I zato se o tome u medijima koji vode rečenu kampanju, niti u ludilu ne govori.
Ako bi netko mislio da inače dvogodišnji ugovor o kupoprodaji plina za kutinsku proizvodnju nije moguće preinačiti, zapravo cijenu sravniti s ostatkom domaćeg tržišta, red je da ovdje raskrstimo i s tim. Ograničenja na cijenu donosi sama Vlada, te je posljednje takvo potpisala još bivša premijerka Jadranka Kosor; nova Vlada naprosto nije ispravila nepravdu prema Petrokemiji, kao i HEP-u. O ta se dva poduzeća i dalje obija tzv. ruska formula za izračun cijene plina, pri čemu se u obzir uzima paritet tečaja dolara i trenutne cijene nafte u mediteranskom krugu. Osim što stanje oko nafte nema puno realnog utjecaja na situaciju s plinom, ruska je formula u Europi napuštena u velikom stilu kad je prije tri mjeseca Europska komisija natjerala Gazprom da se prilagodi padajućim cijenama plina. Ruska je kompanija morala odustati od dotadašnjeg apsurdnog modela koji se održavao dok njegovi rezultati nisu drastično odmaknuli od stvarnih prilika. Nakon toga, Gazprom se obavezao da će, samo za prvu polovinu godine, raznim partnerima vratiti ukupno 1,8 milijardi eura.
Petrokemija plaća najveću cijenu
Državno vlasništvo u ovom slučaju znači svojevrsnu stratešku garanciju za pomoć u nabavi plina, osnovne sirovine za proizvodnju umjetnih gnojiva. Dostupnost i cijena plina rješava se umnogome na globalnom, odnosno kontinentalnom planu, pri čemu se problemi automatski dižu na razinu državnih vodstava, dok se pripadajuće tržište nipošto ne deregulira. A najveći hrvatski potrošač plina je Petrokemija iz Kutine, s potrebama od oko 650 milijuna kubika godišnje.
Ali, ona INA-i plaća najveću cijenu, zajedno s HEP-om: oko 25 posto višu negoli je namijenjeno malim potrošačima. Trošak za potonje usklađen je s europskim tržištem plina koje Petrokemiji zasad nije posve dostupno kao alternativa. Kutinska tvornica, drugim riječima, tretira se kao najizdašnija krava muzara za ekstraprofit INA-e. Štoviše, tamo nije otišla samo razlika koja u Petrokemijinoj bilanci čini ovogodišnji gubitak, nego i dodatni pogolemi novac s kojim bi ta kompanija bila u plusu.
Računica nije odveć zahtjevna: svi plaćaju kubik po cijeni od 2,74 kune, a Petrokemija – uz variranja – oko 3,15 kuna. Pomak od jedne lipe znači tom poduzeću 6,5 milijuna kuna razlike; ovogodišnji gubitak pokrio bi se cijenom plina nižom za 23 lipe.
Ako bi mu cijena bila ista kao i za druge, pak, na koncu bismo govorili o plusu od oko 115 milijuna kuna u korist Kutinjana. Pitanje koje nije moguće zaobići glasi, naravno: zašto se Petrokemiji – proizvođaču sa sjajnim renomeom u inozemstvu – nameće takva sumanuta pokora?
INA se oglušuje na sastanak
Odgovor su tražili prvenstveno iz same tvrtke, ali je poražavajuće indikativan podatak već to da predsjednik njezine uprave Josip Jagušt, koliko znamo, nije ove godine nijednom uspio doći do Radimira Čačića, donedavnog potpredsjednika Vlade. Čačić se oglušio na sve molbe za susrete da bi ministar financija Slavko Linić, novi glavni kadar i egzekutor sa zaduženjem za strateška pitanja ove vrste, odmah po Čačićevu odlasku iz Vlade najavio opsežnu privatizaciju tvrtki iz državnog portfelja.
Kad se nešto slično toj najavi – s obaveznim medijskim guranjem Petrokemije u prvi plan – dogodilo proljetos, iako tad nije bilo ovakvog gubitka u poslovanju, sindikat Energetike, kemije i nemetala u Kutini zatražio je sve najviše državne funkcionare da se izjasne o gorespomenutom sporazumu iz 1998. godine. Nije stigao nikakav odgovor, nego su se inicijatori jednostavno šutke povukli i pritajili, do prve naredne prilike, naime, baš ove sad.
Petrokemija ima probleme i u komunikaciji s INA-om koja se u posljednje vrijeme također oglušuje na pozive za sastanak, što je u slučaju najvećeg potrošača plina itekako znakovita gesta.
Hrvatska očito ne namjerava prisiliti INA-u niti na korigiranje cijene, kamoli povrat novca Petrokemiji i HEP-u. Pritom u ovom kontekstu nije toliko problematičan kronično delikatni odnos INA-e i MOL-a, iako je Hrvatska propustila otkupiti plinski biznis, jer primjer Gazproma i EK-a generalno svjedoči o mogućnostima revidiranja poslovanja u skladu sa zdravim razumom. Upravo tome bi moralo služiti političko zaleđe – državno vlasništvo nad Petrokemijom.
Ali, to da politička vlast u Hrvatskoj ne radi u prilog javnom interesu – o dvije i pol tisuće radnika Petrokemije da ne govorimo – ionako je već opće mjesto. Naprotiv, izgleda da se ovdje radi o svjesnom obezvređivanju te firme.
Cijena plina za Petrokemiju definitivno nije korektna
Glavna dobit od privatizacije Petrokemije ne krije se u onih pola milijarde eura, koliko se već nagađalo da bi prodaja donijela državnom budžetu. Bila bi riječ i o simbolički značajnom trijumfu politike ekstremno liberalne, u ekonomskom smislu, s povlačenjem države i otvaranjem prostora za privatni sektor u najdaljim zakutcima tradicionalno javnog ili državnog. Što se tiče Petrokemije, tendencija se ogleda i u potezu države koja joj je na čelo Nadzornog odbora prije nekoliko mjeseci prvi put namjestila predstavnika privatnog suvlasnika – mirovinskih fondova u posjedu banaka.
Bio je to jedan od koraka u svrgavanju radničkih predstavnika u NO-u Petrokemije, koji su prema navedenom sporazumu otprije 14 godina tamo stekli raritetno dobar položaj. To nije išlo bez sindikalne borbe kojom se kutinski sindikat EKN otad potvrđuje kao najžilaviji protivnik antisocijalnoj doktrini ekonomske i političke elite u Hrvatskoj. Stoga bi privatizacija Petrokemije značila i konačno gašenje toga žarišta s potencijalno velikim mobilizacijskim efektom na kompletno hrvatsko radništvo. U vremenima koja dolaze, to bi vlastima bila dobit veća od onih pola milijarde eura.
Najcrnji rasplet u tom pogledu kretao bi se od rušenja sadašnjeg direktora Josipa Jagušta, koji ministre gnjavi zahtjevima da se Petrokemiji primjereno obori cijena plina, i koji mimo toga ostvaruje blistave rezultate na međunarodnom tržištu umjetnih gnojiva. Zatim bi se nasilno rušio i sporazum na kojem se temelji većinsko državno vlasništvo.
Predsjednik NO Petrokemije, Goran Kralj iz Erste mirovinskog fonda, na telefonski mu postavljeno pitanje iz Novosti, nije želio komentirati širi kontekst priče. Nije ustvari želio ništa komentirati, rekavši nam da uopće ne smije davati izjave, prema dogovoru s ostatkom članova NO-a. Ipak, uspjeli smo od njega čuti načelni stav da ''cijena plina za Petrokemiju definitivno nije korektna'' i da bi ''država trebala nekako intervenirati u tom pogledu''. Složili smo se, okvirno, i u vezi gore iznesenog računa o efektima cijene.
Petrokemija ja kolateralna žrtva odnosa između INA-e i MOL-a
Naposljetku, izjavu nam je dao Željko Klaus, u ime sindikata EKN Petrokemije, ali ne želeći iznositi kategoričke tvrdnje o stvarnim krajnjim namjerama države oko vlasništva nad Petrokemijom: ''Ipak, dopuštamo si pravo sumnjati u iskrenost ministara koji najavljuju privatizaciju, a koja bi navodno bila za dobrobit ove tvrtke. Nedostatak primjerene i uobičajene komunikacije s resornim ministarstvom, kao i učestala medijska spominjanja Petrokemije u kojim se o najvažnijem problemu – cijeni plina – gotovo ništa i ne govori, daje nam za pravo sumnjati u stvarne namjere Vlade RH.''
Klausu se također čini da je Petrokemija ''kolateralna žrtva neriješenih odnosa između INA-e i MOL-a do kojih je došlo nesretnom i nespretnom privatizacijom INA-e u kojoj su sudjelovale sve Vlade od 2003. godine''. Prodaju državnog vlasništva radi zatvaranja proračunskih rupa, kako se doznaje, u EKN-u ne mogu i ne žele smatrati mudrom niti odgovornom gospodarskom politikom.
''Sporazum iz '98. ostaje temeljni dokument kojeg se sindikati i branitelji Petrokemije neće odreći samo zbog toga što se netko nije u stanju nositi s krizom i njome uzrokovanim problemima'', zaključio je Željko Klaus.
