"Rođen sam u Pragu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, prije 92 godine.
Prije 80 godina pjevao sam u zboru u izvornoj izvedbi dječje opere Brundibár u zatočeništvu u koncentracijskom logoru u Terezinu. Dolazim iz dobrostojeće obitelji. Imali smo veliki stan, pa čak i automobil, što je u ono vrijeme bila rijetkost. Ali nakon što su Nijemci okupirali Prag 15. ožujka godine ostali smo bez svega što smo imali.
Morali smo se odreći svega što je imalo ikakvu vrijednost pod cijenu života. Morali smo nositi žutu zvijezdu na odjeći. Kad god bih se usudio izaći van, zbog te žute zvijezde su me bande dječaka gađale kamenjem, i morao sam se skrivati kako bi ih izbjegao.
Bilo nam je zabranjeno igrati se u parku, posjećivati koncerte, kino i kazalište. Morali smo sjediti u stražnjem dijelu tramvaja. Nije nam bilo dozvoljeno putovati izvan Praga.
Tri dokumenta s brojevima kojima su označili Michaela, majku i sestru za deportaciju u logor
Nismo se smjeli družiti s našim prijateljima koji nisu bili Židovi. Bilo je to vrijeme ispunjeno poniženjima za sve nas".
Ovo je početak mučnog svjedočanstva Michaela Gruenbauma, preživjelog dječaka iz koncentracijskog logora Terezin u Češkoj, čiji su prijatelji iz opere uglavnom ubijeni u plinskim komorama. Svoje svjedočanstvo snimio je kao videoporuku za potrebe izvedbe hrvatske inačice opere Brundibár koja je do sad izvedena 11 puta, a ekskluzivno za Danas.hr dobili smo izričitu dozvolu Gruenbauma da prenesemo sadržaj njegova videa u kojem otkriva mračnu povijest za vrijeme Hitlerovog režima..
Prenosimo ga u cijelosti:
"Gestapo je uhitio moga oca. Mučili su ga jer je pomogao prebaciti bogatstvo svog poslodavca u Englesku prije okupacije i nakon nekoliko tjedana su ga ubili.
Godinu dana kasnije, moju majku, sestru i mene odveli su u logor u Terezinu. Terezin je bio logor koji su Nijemci uspostavili kako bi pokazali svijetu da se humano odnose prema Židovima i zaustavili glasine da im je cilj ubiti sve europske Židove.
Mnogi zatočenici bili su poznati glazbenici, umjetnici i učitelji. Nijemci su zbog svojih propagandnih aktivnosti poticali razvoj kulturnih aktivnosti. Umjetnici su mogli održavati koncerte. Tako je dozvoljeno i izvođenje dječje opere Brundibár, koja je u Terezinu izvedena čak 55 puta.
Bez zvijezde u operama
Moja majka je u logoru radila u odjelu za umjetnost i dobila je zadatak pomoći u izradi scenografije za izvedbe Brundibara. Tako je uspjela dogovoriti da i ja nastupam u dječjem zboru. Tijekom izvedbi nismo morali nositi zvijezdu, što nam je davalo osjećaj slobode, zaboravljali bismo na sve naše muke, na glad i na strah. Voljeli smo nastupati jer su izvedbe uveseljavale i mnogobrojnu djecu u publici.
Michael Gruenbauman i sestra
I svima nam je bilo jasno da verglaš Brundibár jako podsjeća na Hitlera i da ga u predstavi na kraju pobjeđujemo, baš kao što smo se nadali da možemo pobijediti i Hitlera. Veći dio života nisam govorio o svojim iskustvima. Danas vjerujem da imam odgovornost govoriti o tom razdoblju svog života u ime milijun i pol djece koja su nažalost stradala tijekom Holokausta.
Pomogao sam svojoj supruzi pomoći napisati knjigu "Nezarim: Preživjela djeca Terezina".
Proputovali smo više od 70 tisuća kilometara da bismo intervjuirali sve koji su preživjeli i saznali što se s njihovim životima događalo kad su se, nakon oslobođenja, raselili diljem svijeta i bili primorani naučiti nove jezike i nove običaje. Knjiga je to puna pozitivnog duha. Mnogo godina kasnije, napisao sam i svoje memoare pod naslovom "Tamo negdje sunce još uvijek sija", koje je izdao poznati izdavač Simon and Shuster.
Knjiga o svjedočanstvima preživjelih
Knjiga je za sad prodana u više od sto tisuća primjeraka i dostupna je na 18 jezika. Ne moram vam reći da se nadam da će uskoro biti dostupno i hrvatsko izdanje i da će knjiga postati dio kurikuluma srednjoškolskog obrazovanja.
Također držim i predavanja o svojim iskustvima putem ZOOM-a diljem svijeta. Moja prijateljica, Ella Weissberger, koja je igrala ulogu mačke u izvornoj produkciji Brundibara putovala je tijekom posljednjih pet godina svog života diljem svijeta, gdjegod bi se izvodio Brundibar.
Držala je predavanja o originalnoj izvedbi i životu u logoru u Terezinu općenito.
'Ne vežite se za materijalno'
Uvijek bi se pridružila djeci u izvedbi finala opere. Ljudi me često pitaju što sam naučio iz svog iskustva. Uvijek kažem da sam naučio dvije stvari. Prvo, nikad se ne treba previše vezivati za materijalne stvari.
Prva izvedba hrvatske inačice Brundibára u Zagrebu 2018.
Mnogi su ljudi izgubili živote jer se nisu mogli odreći svojih perzijskih tepiha, knjiga, slika, stanova ili drugih vrijednih stvari. Drugo, nikad nemojte prihvatiti "ne" kao odgovor.
Ako ti prva osoba kojoj predlažeš neki projekt kaže "ne", idi drugoj, trećoj, četvrtoj osobi sve dok ne nađeš nekog tko te razumije i tko će ti pomoći ostvariti tvoj cilj. Trebalo mi je dvije i pol godine i mnogo odbijenica prije nego li sam pronašao izdavača za svoju knjigu. NEMOJTE NIKADA ODUSTAJATI!
Michael Gruenbaum."
Iza njegova svjedočanstva publika u Hrvatskoj redovito ostaje nijema. U poodmaklim godinama donosi slike užasa koje je proživio kad je imao 12 godina. Tada su ga odveli u Terezin. Zatočen je od 1942. do 1945. godine, a danas živi u Bostonu i spremno se odazvao pozivu da snimi poruku za hrvatsku verziju Brundibára. Odazvao se u petak i našem pozivu i molbi da prenesmo njegovo svjedočanstvo.
Brundibár je opera za djecu, napisali su je češki skladatelj Hans Krása s libretom Adolfa Hoffmeistera. Probe su započele 1941. godine u židovskom sirotištu u Pragu, a u zimu 1942. opera je prvi put izvedena u sirotištu. Skladatelj Krása i scenograf František Zelenka već bili u Terezinu. Do ljeta iduće godine gotovo sva djeca izvornog zbora bila su u Terezinu gdje su se opet sreli s Krásom, ponovno počeli s probama za operu. Tamo su je izveli 55 puta u godini dana.
Sasvim prirodno za dječji svijet, priča opere završava sretno. Anuška i Jožica skupljali su novac kako bi kupili mlijeko za bolesnu majku. Stari orguljaš i zabavljač Brundibar, oličenje zla (a u očima djece u Terezinu i Hitlera), ukrao je na njihov novac. No Anuška i Jožica su uz pomoć prijatelja nadmudrili Brundibara, vratili novac, kupili mlijeko i majka je ozdravila.
Djeca odvedena u Auschwitz nakon snimanja
Mučan detalj iz Terezina je da su djeca posebno uprizorila operu 1944. godine za delegaciju Crvenog križa. Oni su stigli uvjeriti se u uvjete u logoru, no nisu tada znali da su veliki dio ljudi prije njihova dolaska deportirali u Auschwitz kako bi smanjili broj ljudi u logoru. Nacisti su čak snimili i film izvedbe Brundibára za propagandni film "Theresienstadt. Ein Dokumentarfilm aus dem jüdischen Siedlungsgebiet" (Terezin: Dokumentarni film iz židovskog naselja).
Bio je to film koji dočarava "humanost" u logoru, da se sa zatvorenicima dobro postupa. Čim su se kamere ugasile, svi sudionici produkcije filma kamionima poslani su također u Auschwitz. Većina je pogubljena u plinskim komorama čim su stigli u taj logor, među njima su bili i djeca te skladatelj Brundibara Hansa Krása te glazbenici.
Zahvaljujući naporima Centra za tolerancije i očuvanja sjećanja na Holokaust, Brundibár je oživotvoren u hrvatskoj inačici. Direktorica Festivala tolerancije Nataša Popović otkrila nam je otkud ideja o hrvatskoj verziji opere Brundibár.
Izvedba ispred stare uljare
"U razgovoru s ravnateljicom Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu 2017. došli smo na ideju o Brundibáru, da ju pokušamo postaviti. Pitala sam prijatelja Krešimira Dolenčića za suradnju, odmah je pristao, a libreto je prevela Ana Tonković Dolenčić. Prvi put izveli smo je pred zagrebačkom uljarom u Branimirovoj ulici 2018. Samo mjesto prve izvedbe hrvatske verzije Brundibár poslalo je snažnu poruku", rekla nam je Nataša Popović.
Oronula fasada stare uljare u Branimirovoj ulici, koju je početkom 20-og stoljeća osnovala židovska obitelj, oživjela je slike i horor Terezina u kojem su židovska djeca izvodila Brundibár. U publici je sjedio Branko Lustig, koji je preživio Auschwitz.
Brundibar ispred uljare u Zagrebu
Publika je plakala, plače i svaki put kad zagrebački zbor "Zvjezdice" nanovo izvede ovu operu. U Jasenovcu su plakali i ambasadori koji ne razumiju hrvatski jer ova opera progovara univerzalnim jezikom, u Zagrebačkom kazalištu mladih nedavno je publika nanovo plakala na Brundibáru. Jer hrvatska inačica opere ne završava isto kao original.
Djeca nestaju u magli plinske komore
Djeca u hrvatskoj verziji malo pomalo napuštaju pozornicu kroz dimnu zavjesu i prolaze kroz okno koje predstavlja plinsku komoru. Simbolika je to sudbine većine djece iz prve postave ove opere.
Mučan kraj u kojem je opera sve tiša, a djeca polako nestaju s pozornice, otkriva sudbinu djece iz prve postave Brundibára
Zvoni zvuk pobjedničke opere, polako postaje sve tiši jer je mališana na pozornici sve manje. I tako sve dok i zadnji zvuci ne utihnu.
Kad djece više nema, ostaje samo nacistički vojnik koji gasi cigaretu, pobjedonosno. Najnevinijih više nema, dječica su završila u plinskim komorama.
Smrt najnevinijih
Ovakav dramatičan kraj dodatno pojačava instrumental koji je "nadopisao" maestro Zdravko Šljivac, osnivač dječjeg zbora "Zvjezdice" koji izvodi operu. Njegov petominutni instrumental dočarava svu težinu sudbine djece iz prve postave opere. To je meditativni trenutak u kojem gledatelji poniru u sebe, osvještavaju sav horor Holokausta. Smrt najnevinijih.
To su trenuci kada gotovo svi u publici zaplaču. Osjeti se težina i užas sudbine djece iz prvog Brundibára.
I za sam kraj, ipak, djeca današnjice koja se vraćaju, ruše blokove okna plinske komore jer život je opet tu. Publika dobiva barem malo olakšanje i vraća se u sadašnjost kad jednostavno ne smijemo zaboraviti što je bilo.
Maestro Šljivac otkriva nam veličinu i važnost ove opere te kakve su reakcije djece i ostale publike.
Mestro Šljivac dopisao je instrumentalni kraj koji se stopio kao cjelina s operom. Kroz zvuke dočarava težinu mučne sudbine djece iz prve postave opere koja su skoro sva ubijena
Opera kao medij slanja poruke
"I mene su iznenadile reakcije djece, poruka je kroz operu doprla do njih. Možda je to najbolji put u poimanju važnosti ove teme, kroz operu predočiti istinu. Rekao bih da je to i djelotvorniji način učenja za djecu, čak bolji nego da o Holokaustu slušaju ex cathedra", rekao je maestro Šljivac. I on se prisjetio prve izvedbe opere, kaže da je bio dirljivo, naročito zbog ambijenta ispred stare uljare što je pojačavalo poruku.
Redatelj Krešimir Dolenčić 2018. za prvu izvedbu opere prisjetio se posebno emotivnog trenutka. Branko Lustig mu je prije proba uručio knjižicu slikovnicu s posvetom: „Hvala na trudu za sve one kojih više nema!“
Branko Lustig bio je pokrovitelj prve izvedbe Brundibara u Zagrebu
I za kraj, uz posebnu dozvolu Michaela Gruenbauma, dječaka iz prve postave Brundibára, i zahvaljujući posredstvu Festivala tolerancije, donosimo posebnu animiranu priču Gruenbauma iz Terezina.
U njoj otkriva da njega, majku i sestru nisu deportirali u Auschwitz samo zato što je majka upozorila da bez nje neće biti gotova isporuka medvjedića za Božić koje je izrađivala u logoru. Popustili su, i izvadili nju i djecu iz vlaka. Tako je Gruenbaum preživio i danas svjedoči o zvjerstvima Holokausta. Pogledajte njegovu priču u animiranom filmu:
