Demokracija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo. (Bernard Shaw)
Zbilja kako nam se dogodila ovakva Hrvatska? U kojem se to ključnom trenutku naše novije povijesti dogodilo da nam djeca danas, na tribine stadiona ponosno vješaju transparent ispisan: "Maxovi mesari?". Gdje smo i kada popustili kao društvo, gdje nam je i kada kućni odgoj, školstvo, društvo u cijelini zakazalo? Kako smo dovraga dozvolili da nam pred nosom djeca toliko mrze nečiju tuđu djecu, da su kadra metalnim palicama im odvaliti glavu i ispisivati poruke drugoj i drugačijoj djeci da ih u ovoj zemlji čeka kama, nož, žica? Kakvi smo mi to ljudi postali, i nije li sve to čemu svjedočimo ovih dana, eskalaciji ludila, mržnje, isključivosti, samo prolazan sindrom ili ozbiljan psiho – sociološki problem s kojim se kao društvo moramo suočiti? Zašto dovraga šute institucije, zašto politika, odgovorni, mediji okreću glavu i zašto na koncu mi, kao građani ove zemlje nemamo jasan stav prema tom očitom i poprilično zabrinjavajućem fenomenu kojem smo izloženi?
Naše društvo je u osnovama ljevičarsko
Da se ne lažemo, budimo korektni i stavimo jednom ruku na srce. Na stranu eskalacija nacionalizma, fašizma, ustaštva, koja je oduvijek kao sjena prisutna u našem društvu, na stranu politika koja to sve tolerira, takve gadosti, na stranu Crkva, polupismeni kler i mediji, stavimo sve na stranu i suočimo se s činjenicama. Hrvatska, tj. naše društvo je u svojim osnovama – ljevičarsko. Da, dobro ste me čuli. Mi smo jedan pitom, prijazan, dobar narod, ljevičarski, ili barem onom što ljevica ima u svom fundamentu, nastrojen. Mi Hrvati smo lijevo nastrojena nacija. Još mi ne vjerujete?
Pa pođimo redom.
80 % ljudi u Hrvatskoj vjeruje u pravo slobode izbora. U slobodu i demokraciju. Za to smo ginuli, tako smo se odredili kao ljudi devedesetih. Tome smo težili. Zemlji u kojoj će prvo vladati demokracija, a demokracija je, po Aristotelu, društvo kojim vladaju časni ljudi, a ne imućni. Časno društvo. Zapamtite tu riječ. Na časti je trebao počivati naš izlazak iz Egipta, na časnim natruhama je trebao počivati naš oslobodilački rat od diktature u kojoj nismo imali što? Nismo imali slobodu. Sloboda je ono čemu smo težili, sloboda govora, vjeroispovjesti, sloboda da radimo što želimo, tržišno se natječemo, sloboda da odgajamo svoju djecu kako želimo, sloboda da oni odrastaju i žive kako žele, gdje žele, i u svijetu koji nikada neće biti idealan ali će biti bolji od onog u kojem smo odrasli mi. To smo željeli, i to naravno nismo dobili, ali Hrvati kao narod imali su i čvrsto vjerujem da imaju još u osnovi isti san. Lijepu, prosperitetnu zemlju mogućnosti jednaku za sve, otvorenu, naprednu, avangardnu. Da pitate sada četiri milijuna Hrvata kakvu zemlju žele svojoj djeci svi će vam u dlaku kazati isto. Želimo je upravo takvu, lijepu za sve, dobrohotnu za sve ljude, bijele, crne, žute. I da paradoks bude potpun, i bijeli i crni i žuti je takvom i vide. A nas kao narod još i bolje. Divni ste, ljubazni, prijatni, opušteni. Još nisam doživjela nikakvu neugodnost, dapače, svi mi žele pomoći, svi su tako srdačni. Riječi su to, vjerovali ili ne, mlade Beograđanke koja je ljetos sjedila na istom mjestu s kojeg je vaterpolist Crvene Zvezde nekidan odletio u more.
Želimo jednake plaće svima
Što se pobogu dakle događa s nama?
Mi Hrvati smo jedan rokerski, opušteni, prijateljski nastrojeni narod. Mi Hrvati smo gay friendly, mi Hrvati smo South Korea friendly, Harlem & Brooklyn friendly, Sjeverna Korea friendly, mi Hrvati smo miješane rase friendly, miješani brakovi friendly, mi Hrvati smo Židovi friendly i Njemci friendly. Mi Hrvati smo životinje friendly, Mile Kekin friendly, Lady Gaga friendly, mi Hrvati smo ludi za Bruceom Springsteenom i AC/DC, mi Hrvati smo da sad ne nabrajam do večeras zapravo – svaki kurac friendly!
74 % naše nacije kaže, a agencije koje se bave tim istraživanjima potvrđuju, da je za jednake plaće svima. Bez iznimke. I to velike. Ženama, muškarcima, djeci, studentima, domorocima, Aboridžinima, Indijancima, konobarima Pakistancima, gay parovima, parovima transeksualcima koji bi da usvoje dijete, pa čak i svećenicima. Hrvati, tako statistike kažu, za jednakost su po svim kriterijima što se primanja tiče. Zar to nije tipično ljevičarsko razmišljanje da ne kažem štogod opasnije, socijalističko?
76 % naše nacije tvrdi da je za potpuno i besplatno zdravstvo svima. Bez iznimke. Čak i Srbima u Hrvatskoj. Onih 14 % ima valjda osiguranu privatnu liječničku skrb ili drži da nema doktora do rakije.
78 % Hrvata smatra da su nam potrebne strože mjere za zaštitu okoliša. Hrvati su kao i svaki moderan, progresivan narod na visokom stupnju svijesti o potrebi očuvanja planete zemlje i svog doma. Hrvati smatraju da su strože kontrole nužne i da bi se trebalo iz proračuna više sredstava odvajati za zaštitu okoliša, više zelenila, više parkova, manje plastike. Hrvati su dio kampanje National Geographica koja se odvija po sistemu edukacije i upozorenja. U njoj sudjeluju Hrvatski glumci, javne osobe, sportaši.
57 % Hrvata je za legalizaciju marihuane. Po tom pitanju smo jači od Amerike.
79 % Hrvata želi besplatno i obvezno školstvo za sve. Bez iznimke oko materijalnog statusa, nacionalnosti ili vjerske ispovjesti. Visokih 87 % Hrvata želi bolju i jaču skrb za djecu. Kako u vrtićima tako i u školsko obrazovnim programima. Skrb za djecu na svim razinama i obavezno korigirati zakon o udomljavanju. Hrvati nemaju ništa protiv da istospolne zajednice imaju pravo udomiti djecu. Ne vjerujete mi? Pa zar se Hrvati nisu masovno izjasnili "za", tj. "protiv" za sulude demokrščanske obiteljske – crkvene - Markić Željka zakone? Zar svi ti gorljivi katolički aktivisti nisu divno "popušili" u Hrvatskoj, zemlji otvorenoj za sve, ljevičarski nastrojenoj zemlji? Zar je referendum prošao? Nije, naravno da nije, jer Hrvati ne žele takvu zemlju, homofobnu, zatvorenu, konzervativnu, isključivu.
65 % Hrvata podržava sindikate i njihove aktivnosti. To jest malo suludo, ali je i znakovito. Iako su Hrvatski sindikati potkupljeni, prodani i odvratni radnicima, Hrvati kao narod znaju što je sindikalna ideja, i još iz nekog nepoznatog razloga vjeruju u nju. Znakovito jest, jer u svijetu sindikati su indikator štrajka, pobune, otpora vladajućima i Hrvati ih takvima i vide. Barem žele takve sindikate i na takve su i mislili u anketi.
86 % Hrvata, pazite sad, želi manji budžet za vojsku i smatra da nam je ova poprilično nepotrebna kada smo u sustavu NATO pakta. 86 % Hrvata misli i drži da su ratni avioni notorna i nepotrebna glupost i da je bolje da se ta sredstva iskoriste za što pametnije. Ako mi ne vjerujete pitajte svoje ukućane, susjede, prijatelje, ljude na ulici što zaista misle o toj gadariji koja se zove Krstičević & Kitarović vojni budžet. Čak polovina Hrvata smatra da su te gadarije oko budžeta za vojsku samo paravan za stotine podobnih uhljeba i imovinsku korist onih koji ih guraju u prvi plan, a četvrtina drži da su samo spin potreban vladajućima kada im se otkrije kakav ozbiljan skandal.
Progresivan narod
I tako bi mogli nabrajati do sutradan.
Sve postotke u kojima Hrvati dokazuju da su zapravo jedan progresivan, ljevičarski nastrojen narod!
Dakle, koji se kurac s nama događa?
Vratimo se, moramo se načas vratiti na rečenicu s kojom smo otvorili ovaj tekst. Citatom Bernarda Shawa. "Demokracija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo".
Jesmo li dakle mi krivci za sadašnje stanje u zemlji? Mi, Hrvati?
Naravno da jesmo. Tko bi drugi bio kriv.
U siječnju 2016. Zoran Milanović je izgubio izbore. U emisiji "Nedjeljom u dva" progovorio je o gubitku istih i pobjedi na istim četiri godine prije. Kako se nitko osim mene toga ne sjeća, mislim da je vrijedno ponoviti dio njegova izlaganja. Zoran Milanović je ustvrdio kako je njegova koalicija Hrvatska raste osvojila 3500 glasova manje od Domoljubne koalicije, koja je u tijesnoj utrci došla na vlast od frapantnih četrdeset posto glasova Hrvata koji su izašli na birališta. Sjetimo se tog trenutka u povijesti jer je zapravo ključan.
60% Hrvata je apstiniralo na tim izborima
60 % Hrvata je apstiniralo na tim izborima. Nije izašlo. Šezdeset posto. Od četrdeset posto stranačkih poslušnika, plaćenih birača, mrtvih, autobusima dovezenih iz susjedne BiH, Hrvatska politika, HDZ je sastavio vladajuću većinu.
60 % Hrvata koji nisu izašli na izbore zapravo su u demokraciji zvanoj Hrvatska najveća parlamentarna stranka. Ljudi kojima se zgadila politika, ljudi koji su imali "pametnija posla" zapravo su i realno najveća politička snaga u Hrvata, onih 60 % o kojima ja vama govorim danas, ona ljevičarski nastrojena populacija kojoj se demokracija po sistemu Milanović – Karamarko zgadila u toj mjeri – da nisu izašli na izbore.
I to je bio ključ. Nukleus problema kojeg imamo danas.
Ako su Hrvati do tada držali da su nositelji političke i ekonomske moći dvije razdvojene formacije, u eri Zorana Milanovića ta spoznaja je dovedena do svog dijametralnog apsurda. Slobodno tržište koje je liberaliziralo prostor u kojem je djelovalo iznenadno je dobilo suživot sa nacionalizmom, koji je dobio snažan zamah. Veći negoli devedesetih. Nacionalistička ideologija i korporativni interesi uopće više nisu bili međusobno suprostavljeni, već su se počeli nadopunjavati pronašavši zanimljive suživote. Privatizacija devedesetih u svojoj krutoj konačnici dobila je tim činom konačni blagoslov od lijeve, socijal – demokratske stranke koja iznenadno postaje u dlaku ista s onom demokršćanskom koja tradicionalno njeguje nacionalističke vrijednosti. Logika okrupnjivanja kapitala koji se adaptirao kroz sve vlade potpuno nepokretno gospodarstvo, poljoprivredu, isisao je suludim i nekontroliranim uvoznim lobijem. Oligarhijske strukture tako su postale potpuno identične i to su Hrvati jasno vidjeli kao problem. Demokracija, ona polaritetna, između lijevih i desnih, potpuno je nestala. Slična retorika, podilaženje nacionalistima, izdašna financijska potpora Crkvi, predizborni skupovi, identična kostimografija, politički kukavičluk da se obračuna s fašizmom, suluda kadroviranja, oportunistično, masovno podilaženje masivnoj i parazitskoj birokraciji, sve, sve, baš sve je postalo isto.
Socijal – demokrati iznenadno su počeli gubiti svoju bazu
No tu priči nije bio kraj. Dapače. Zadnji čavao u lijes demokracije tek je trebao biti silovito zakovan. Socijal – demokrati iznenadno su počeli gubiti svoju bazu. Mlade, vrijedne ljude koji su volontirali, ali nisu mogli dobiti priliku. Tipičnom oligarhijom vladala su uvije ista lica. Njih desetak ili dvadeset. Uvijek isti, bez svježe krvi. Iako se vapilo, i u SDP-u, i u HDZ-u, parolama "jedan član – jedan glas" sve je nažalost ostalo mrtvom točkom na papiru. Oligarsi partija zavladali su nepotizmom, u uski krug primavši samo provjerene kadrove, nikako buntovne, mlade, stručne, avangardne. SDP, ukratko, za Zorana Milanovića ponašao se u dlaku isto kao i HDZ. I tada se među Hrvatima rodila ona povijesna sintagma. Svi su oni isti. I tada, u tom ključnom momentu, izgubila se nada u proces demokracije, i u demokraciju samu po sebi. Zašto dakle sudjelovati u procesima demokracije, kada ona postoji samo formalno, na papiru, dok državom vladaju korporacije s Crkvom kao najvećom od svih na čelu? Zašto?
Paradoksalno, ljudi koji su na terenu, među biračima dobivali najviše glasova, gubili su svoje pozicije stranačkim dekretima. I nikome ništa. Zoran Milanović odlučio, Zoran Milanović podvukao crtu, Tomislav Karamarko imenovao, Tomislav Karamarko prekrižio. Ljudi koje su birali ljudi, lokalno, ljudi koje su ljudi znali, vjerovali im, "ispušili" su da prostite u toj igri protiv demokracije, a bogami i protiv Ustava – i nikome ništa!
Jer smo dobili novu riječ na našem demokratskom nebu. Kompromis. Kompromisom vrh stranke udaljio je opasnog kandidata iz svojih redova, kandidata koji bi mogao donijeti kakvu promjenu, te ga stranačkim dekretom i kompromisom stavio u kakav nadzorni odbor, veleposlanstvo, ili na kakvu nebitnu funkciju. I to je Hrvate naravno, raspizdilo. Raspizdilo u takvoj mjeri da ih 40 % (slovima četrdeset posto) nije uopće izašlo glasovati.
A iza svega su stajale korporacije. Uvijek su stajale, i uvijek će stajati. Korporacije kojima je u interesu da Hrvati imaju takvu vlast koja ne izaziva nemire, korporacije koje znaju da Hrvati u 87 % ispitanih žele njihovo restruktuiranje, provjeru nastanka, prvi milijun, restruktuiranje banaka, i korporacije žele stabilnu vlast, a Hrvate da budu čimpanze, čimpanze koje će bacati ljude u more i vješati parole kako su Maxovi mesari. Jer Hrvate, dragi moji, ne zanimaju ni ustaše ni partizani, Hrvate zanima samo standard, a standard im korporacije ne mogu dati – jer bi time smanjile svoj profit. Točka.
Nema dalje.
Stranka koja apstinira je najveća u Hrvatskoj
Budžet političkih, parlamentarnih stranaka pune korporacije. Budžet političkih kampanja pune korporacije. Budžet predsjedničkih kampanja pune korporacije, takozvani predsjedničini prijatelji, zaštitnici, sponzori. Korporacije diktiraju zaštitu svojih interesa, i korporacijama ne trebaju ljevičarska sranja. Korporacijama ne trebaju ljudi koji će postavljati neugodna pitanja. Korporacijama ne trebaju sindikati i radnici na ulicama. Korporacijama trebaju čimpanze koje se bave ustašama i partizanima, čimpanze koje nemaju apsolutno nikakvu moć ni utjecaj.
No ja vam svima sada postavljam jedno logično pitanje?
Ako je ova zemlja uistinu naša i ako mi, građani, Hrvati, vladamo njom, zašto nemamo niti jednu polugu moći? Zašto nemamo vlast nad bankama koje su prodane, korporacijama koje su se potpuno otrgnule od pravosudnog sustava i divljim, nekontroliranim uvozom uništavaju ovu lijepu zemlju? Zašto, ako smo mi vlasnici ove zemlje, nemamo kontrolu nad politikom koja je postala pukim servisom korporacija?
Jer mi činimo najveću političku stranku u Hrvatskoj. Onu koja apstinira. Onu koja ne izlazi, i ne vjeruje u izbore u izravnu demokraciju. I danas, kada sve to znamo, mi se snebivamo kako nam se dođavola dogodila ovakva Hrvatska? Dogodila nam se jer smo dopustili manjini da zavlada nama, većinom. Treba li nam revolucija? Naravno da nam treba. Ali revolucija u razmišljanju, revolucija u pogledu na demokraciju i svijet u kojem živimo. Nama Hrvatima potrebna je samo demokracija. Ništa više. Da profunkcionira. Da mladi ljudi ne odlaze, već da dobiju šansu. Demokratske ustanove su karantena za čežnju ka tiraniji rekao je Friedrich Nietzsche. Mi tiraniju živimo danas. Tiraniju i diktaturu koju nam podmeću pod demokraciju. Jer demokracija nije isključivost, već poštivanje drugog i drugačijeg. Demokracija je ono što zaslužujemo, nakon sedamdeset godina čežnje za njom.
Iskreno se nadam da će se pojaviti netko dovoljno mlad i dovoljno pametan da prepozna ove stvari i Hrvatima konačno da malo nade u budućnost. A sam Bog zna koliko nam nade treba u ovim mračnim vremenima kada svoju djecu ispraćamo na kolodvore i rintamo kao roblje za izabrane. Netko dovoljno hrabar i lud da izvede Hrvate ne na ulice već na birališta.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
