Više nema nikakve dvojbe - kad izbacimo jeftine medijske trikove i šokiranje kao preslikano iz C horora shvaćamo da je Marilyn Manson drugorazredni glazbenik kojem se iznadprosječna pjesma događa rijetko i potpuno slučajno.
Na prethodnom albumu "Eat Me Drink Me" oporavljao se od ljubavnog brodoloma i malo popravio opći dojam okrenuvši se nešto lakšem gothic rocku koji je i ovdje izrodio najbolje stvari, zanimljiv iako malo predug hommage Bowieju u "Running To The Edge Of The World" i "Devour". Ostalo je promašeni industrial koji djeluje uvjerljivo koliko i Mansonovo identificiranje s Nečastivim osobno ili, strogo glazbeno, kao kolekcija demo snimaka Nine Inch Nailsa.
Manson je iznimno pametan i sposoban tip koji svjesno koristi primitivizam šireg slušateljstva, kako američkog tako i onog svjetskog. Sve trikove spomenute na početku ovog teksta mnogo prije njega su izvodili Butthole Surfersi i u manjoj mjeri istinski psihopat G.G. Allin, ali njihov underground karakter omogućio mu je da, uz pomoć MTV-ja i senzacionalizmu sve sklonijih glazbenih medija, istom strategijom zgrne milijune dolara.
Od njih ga dijeli i još jedna vrlo bitna razlika - talent kojeg, ako i posjeduje, jednostavno nema volje koristiti, već nastavlja svoju, svakim albumom sve naporniju, igru na sigurno.
