Ne bi li odgovorili kako je biti ateist u Hrvatskoj, u kojoj se većina građana izjašnjava religioznima, portal 100posto razgovarao je s Jelenom B., 38-godišnjom Zagrepčankom i majkom osnovnoškolca. Ona je deklarirana ateistkinja, sigurna je da bog ne postoji i ima izrazito negativan stav prema religijama.
Sigurna je da Bog ne postoji
Na pitanje što znači deklarirati se kao ateist i je li sigurna da Bog ne postoji, Jelena nedvosmisleno odgovara da za nju biti ateist znači "na prvom mjestu znanost i dokazi, zatim preuzimanje odgovornosti za svoje postupke u smislu postavljanja vlastite savjesti kao izvora morala umjesto nekog imaginarnog bića koje 'pazi da budemo dobri'". Dodaje kako je "potpuno sigurna da Bog ne postoji jer nema nijednog dokaza koji bi podupirao suprotno".
Kaže da pouzdanje umjesto u Bogu nalazi u bliskim ljudima, prijateljima i obitelji, a onda i u samoj sebi. Priznaje da je u jednom trenutku prispitivala svoje stavove, no ispostavilo se da se pokušaj pronalaženja potpore u religiji pokazao kao potpuni promašaj. "Ipak mislim da je vjernicima u dosta toga lakše - ako zbilja vjeruju da ih čuva i pomaže im neko svemoćno biće, lakše je prihvatiti životne nedaće. Doduše, ne razumijem koja je onda svrha molitve, ako vjeruju da je sve ionako unaprijed određeno."
Njezin stav prema religijama je "izrazito negativan" te smatram da su sve abrahamske religije "izrazito isključive, nehumane i mizogine" te da ih je nemoguće spojiti sa znanstvenim spoznajama. A, posebno joj smeta uplitanje religije i svećenika u sve aspekte svakodnevnog života i financiranje crkve iz državnog proračuna.
Osuda okoline kad je bila mlađa
Vezano za život u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se čak 86 posto stanovnika deklarira katolicima, Jelena kao ateistkinja je rekla da ovisi o ljudima s kojima ste okruženi. "Vjerujem da je mladima teže zbog pritiska okoline i želje da se ne izdvajaju od većine. Do mojih godina, a sada mi je 38, čovjek već oko sebe izgradi neki krug istomišljenika, a i uglavnom vas već postane baš briga za tuđa mišljenja."
S obzirom da ne pripada dominantnom vjerskom opredjeljenju, susretala se s osudom okoline uglavnom kada je bila mlađa, kao adolescentica. No, to je nije pogađalo te joj je čak pomoglo da shvati kakve ljude želi u svojoj okolini.
Voli komercijalni kič Božića
To što ne vjeruje Boga ne priječi je da uživa u estetici Božića i Uskrsa koje provodi s obitelji u okićenoj atmosferi i uz svečane obroke.
"Volim sav taj komercijalni kič koji prati Božić i uživam u uređenju stana i pripremanju poklona za sina. Uopće to više ne doživljavam kao nešto povezano s vjerom. Na poslu ponudim zamjenu smjene kolegama za te dane, npr. Badnjak, ako znam da slave i da im je bitno da su kod kuće", priča Jelena.
Vjeronauk smatra iznimno štetnim
Priznaje da nije liberalna kada je u pitanju religijski odgoj njezinog osmogodišnjaka te da ne bi dopustila djetetu da ide na vjeronauk koji smatra štetnim. "U mom konkretnom slučaju, sin mi u dobi od 6,5 godina nije imao pojma što je uopće vjeronauk pa nije niti mogao izjaviti da bi ga želio pohađati u školi. Nisam liberalan roditelj po tom pitanju pa 'ja to želim' kod mene ne bi prošlo. Naime, smatram vjeronauk iznimno štetnim i sasvim sam sigurna da baš ničime ne bi koristio mome djetetu.
Dakle, moja je dužnost da ga zaštitim od toga. Što se želja tiče, djeca bi željela i, primjerice, iskušati mogu li letjeti kao Superman, željela bi piti samo Coca-Colu svaki dan, željela bi igrati igrice ili gledati TV program neprimjeren njihovoj dobi. Potpuno identičnom logikom kojom sinu ne dozvoljavam takve 'želje', ne bi ni vjeronauk došao u obzir: štitim svoje dijete od bilo čega lošega."
Samo jedno neugodno iskustvo
Njezino dijete je zasad imalo samo jedno izravno neugodno iskustvo s vršnjacima. Naime, neka djeca iz razreda rekla su mu "da mu mama nije normalna, zato što ga nije upisala na vjeronauk", na što je on odgovorio da nisu normalni oni koji vjeruju u "izmišljene gluposti". Pritom im je dodao da ne postoji ništa i nitko od likova iz nastave vjeronauka, baš kao ni Djed Mraz, Zubić-vila, i tome slično.
Dok druga djeca pohađaju satove vjeronauka, djeca u školi koju pohađa njezin sin u "paralelnom" razredu najčešće crtaju ili čitaju, što Jelena smatra da je dobro rješenje jer nisu prepuštena sama sebi i ostavljena na hodniku. Iz njegovog razreda njih troje ne ide na vjeronauk.
"Trudim se učiti svoje dijete da većina nije uvijek u pravu, da bilo što nije dobro i ispravno samo zato što većina tako radi i da nema ničeg lošeg u 'biti drugačiji', kaže Jelena.
