MacyGray posjeduje vokal kakav se pojavljuje jednom u generaciji, a ranim albumima poput „On How Life Is“ prastarim glazbenim žanrovima poput soula udahnula je novi život i vratila ih u samo žarište popularnosti. Uzmemo li u obzir da Zagrebu još uvijek prilično nedostaju kvalitetni pop koncerti, njezin je nastup u Tvornici kulture zaista djelovao kao nešto što se ne bi trebalo propustiti.
Nažalost, u nedjelju je američka pjevačica oduševljavala vrlo rijetko, a mnogo češće ostavljala dojam islužene zvijezde kojoj koncerti pričinjavaju sve manje zadovoljstva. Dobar dio koncerta tako je provela u svlačionici mijenjajući kostime, dok nama za to vrijeme nije preostalo ništa drugo nego promatrati više ili manje besmislene solo točke njenih pratećih glazbenika. Kada bi se konačno i pojavila na pozornici, tekstove pjesama stavljala je u drugi plan, a na njihovo mjesto gurala šablonizirana obraćanja publici poput: „Kako ste, Zagreb?“ i „Osjećate li se dobro“.
Što se same svirke tiče, Macynom se bendu nema što prigovoriti i na trenutke je zaista bilo gušt slušati ih kako nas vode kroz čitavu povijest afroameričke glazbe, u rasponu od soula do funka i nazad, uz fino ubačene „brejkove“ i „stani-kreni“ dinamiku. Pohvale je zaslužila i publika koja je, barem u trenucima kada je ona zbog koje smo došli bila na stageu, razdraganim plesom i povicima oduševljenja pratila svaku njenu riječ ili pokret. Čitavoj toj veselici, međutim, nedostajao je sadržaj, pravi razlog u obliku pjesama koje bi potvrdile i opravdale ugled gospođice Gray na svjetskoj glazbenoj sceni.
OK, našlo se mjesta za neke od boljih trenutaka njezine karijere
poput „Do Something“, ali bili su to tek povremeni bljeskovi,
poprilično zasjenjeni onim sasvim neispiriranim, kao što je bila
stvarno grozomorna obrada „Here Comes The Rain Again“
Eurythmicsa.
