Kaže kako za odvjetnike koji su joj potrebni da bi pokrenula tužbu protiv poslodavca, iznajmljivača apartmana, nema te joj jedino preostaje ispričati javnosti svoju priču kako bi upozorila druge kojima se ovo isto može dogoditi, ali i kako bi javnosti ukazala na stvari i strahote kroz koje sezonski radnici prolaze.
'Sjećam se razgovora. Čovjek koji me zaposlio rekao je: “U 16 nula nula šugaman na leđa i ideš na plažu”. Moj je posao bio čistiti u vili s 12 soba i apartmana plus u pet koje gazda iznajmljuje u gradu. Kad sam u lipnju stigla, tamo je već radila jedna žena. Bila je na odlasku i rečeno mi je da će je netko zamijeniti... Ispomoć nikad nije stigla, ni od osmosatnog radnog dana nije bilo ništa, a i na prijavu se načekala. Kad bih pitala, odgovarao je: “Evo, sutra”, a prijavio me tek u kolovozu. Kako se sezona zahuktavala, posao se gomilao, bilo ga je za dvoje, padala sam s nogu. Dan bih počinjala zalijevanjem biljaka, provjerom klora u bazenu, dolijevanjem vode i spuštanjem osam kilograma teškog robota za čišćenje u bazen. Potom bih jurila čistiti apartmane u grad odakle sam donosila vreće prljavog rublja. Od grada do vile gazda bi me dovezao, ali, brojila sam, do nekih je apartmana po dvjesto stepenica. A to, vjerujte, nije lako prevaliti kad vučete teške torbe pune mokrih ručnika i posteljine. To je nekad težilo gotovo 20 kilograma. Kad bih se vratila u vilu, sve je trebalo odvući u potkrovlje, gdje je valjda bilo 50 stupnjeva, staviti na pranje i prihvatiti se apartmana u vili. I opet prljavu posteljinu vući na tavan, čistu dolje', ispričala je Evelin svoju priču za Večernji list.
Radni dan joj nikad nije završio prije 18 ili 19 sati. U Zagreb se vratila sva blijeda i mršavija za sedam kilograma, a kada je stigla, zbog nesnosnih bolova je zaprimljena u Kliničku bolnicu Merkur gdje joj je dijagnosticirana upala bubrega.
'Posrtala sam niz stepenice. Nekih sam dana mislila da ću se stropoštati niz stepenice, nisam nijednom, ali mnogo sam puta pod težinom posrnula, natukla se, razrezala koljeno. U najgorim danima dolazio mi je partner, kad bi njemu smjena završila, pomagati s tim hrpama rublja. Čak mi je i dijete, koje je došlo u Dubrovnik misleći da će se kupati u moru, presvlačilo krevete gostima', rekla je.
Evelin je, kaže, i prije radila fizičke poslove, a poslodavca nikada nije birala. Kaže, svaki posao je dobar.
'Mislila sam, izdržat ću. A stvarno je bilo neljudski. Boljela su me križa, ljuljala sam se od umora, znalo mi se vrtjeti u glavi... No stiskala sam zube sve do subote 25. kolovoza. Presjeklo me u leđima kad sam spuštala robota u bazen da sam se jedva kretala taj dan. Ne znam kako sam izdržala do 18 sati kad sam završila s poslom, a u 20 me gazda zove da jedan apartman treba hitno urediti. I da sam htjela, to više ne bih mogla. Samo sam pitala gdje je kraj, pa zar nije dosta?! Odgovor koji sam čula bio je da onda ujutro napustim sobu', rekla je Evelin čiji je poslodavac već sljedeći dan objavio natječaj da je u potrazi za sobaricom te joj nudi plaću od 6000 kuna.
Njezini bivši poslodavci na sve kažu kako ništa od toga nije istina.
