Ljubim te u sav taj bol od kojeg su ti skrojena slova!

Zamisli svijet u kojem Zlatokosa odreze svoju dugu zlatnu kosu, pomocu nje napravi konopac preko kojeg se spusti iz zatocenistva u slobodu! Ne ceka konja na bijelom princu niti princa na bijelom konju vec uz pomoc malo maste sama sebi svoju srecu stvori. Da ju je on spasio, tako i tako bi se na kraju osjecala previse duznom i vjerojatno bi mu povladjivala kako bi mu vratila uslugu. Njemu bi tetosenje pasalo i na njega bi se naviknuo pa bi tako zivjeli sretno do kraja svog "duznickog" zivota. Da se vise uzdala u se i u svoje kljuse, racuni bi bili poravnani i u zajednicki zivot bi usli s laganim omjerom primanja i davanja, nekad vise za jednu stranu nego drugu, ali dostizali bi se gotovo uvijek.

Zamisli da je Snjeguljica, taman prije nego sto je zagrizla otrovnu jabuku, uocila opaki sjaj u ocima starice i prepoznala u njoj zlu kraljicu. Zamisli da nije tako lakomjerna prema ljudima i da je dovoljno senzibilna te kadra ocitati neciju zlu krv, namjere i proracunatost! I da im ne popusta pod navalom laznog kajanja i praznih obecanja da ce se popraviti. Neke ljude ne mozes promijeniti niti se svima ne mozes svidjeti. Vazno je takve ocitati na vrijeme, dok te ne svojom otrovnom strelicom ne probodu tamo gdje najvise boli, a to je u odanost i povjerenje koje gajis prema njima. Kad izdaja jednom zaboli, ostaje gorak okus, slican kao i u ove jabuke s pocetka odlomka. Jestiva je, ali je vec toliko oksidirala da jedino sto moze za tebe napraviti je okrenuti ti zeludac.

Zamisli da je Pepeljuga od dobre vile odbila sve darove osim staklenih cipelica cijom je stiklom kasnije zaprijetila zloj macehi i polusestrama te su one iz straha pocele njoj povladjivati, umjesto da joj zapovijedaju... Da je jednom pokazala zube nakon iskazane tolerancije i strpljenja. Da je pokazala koje tretiranje zasluzuje legitimnom prijetnjom da takvo ponasanje ne dopusta. Borba za "prevlast" bi bila duza, ali bi se barem znalo u koji se "teritorij" na moze zakoraciti u iducim "bitkama". Zamisli da je od previse zivciranja zbog glupih ljudi Pepeljuga pocela pusiti cigarete pa su je prozvali Pepepljuga. Zamisli da je Crvenkapica od Pepepljuge posudila kutiju cigareta kako bi namamila i kasnije ubila vuka koji je glumio njenu bakicu te iz sume izasla pobjednicki, noseci sal od vucjeg krzna oko vrata.

Zamisli da PetarPan nije odbio naglo odrasti, sto bi mu to donjelo? Da nije u svojoj bajci ostao mlad sto duze i ne bi toliko ni grijesio, a niti naucio iz tih gresaka. On je silom prilika zbog ponovljenih situacija naucio kako se ponasati u kojoj. Ako to nije odrastanje, ne znam sto je. Nekome ono traje krace, nekome duze. Netko postaje mudriji nakon prozivljenih situacija, netko iste greske ponavlja stalno. A nekim Petrima Panovima nema nade.

Zamisli da je u Titanicu onaj komad drva koji pluta nakon brodoloma bio dovoljno velik i stabilan da je i Leo na njemu ostao ziv uz Kate i da su zajedno dozivjeli duboku starost... Zamisli da u stvarnom zivotu ljudi nisu toliko sebicni da pronadju oko sebe prostora da prime i obgrle drugu osobu te je "spase", a time i spase sebe. Da su dovoljno stablini u svojoj sustini, ali da dopustaju drugoj da ih upotpuni do savrsene simbioze duhova. Da se boje ostati bez te simbioze i cine sve kako bi je vratili i imali, a ne da tako lako odustaju i pustaju ruke svojih voljenih da utonu u mracne hladne vode koje ce ih zauvijek zalediti i postati nedostupnima. Na ovome ili onome svijetu.

Zasto sam vas zamolila da zamislite? Pa zato sto ovakva razina senzibilnosti i empatije prema drugom, svijetu, svojoj slici u istom tom svijetu postoji u rijetkim ljudima.

Sve je vise one parazitske zavisnosti jedno o drugome, zadovoljavanje malim i rezervnim, lijenosti i neupornosti da se izrazi stav kojeg redovito niti nema u pojednim osobama. Sve je vise krivih tajminga, shvacanja, odustajanja nego borbe i razumne prilagodbe, u svrhu saznavanja i nekih boljki svog karaktera i postojanja.

Sve je vise laznih ljubavi koje se izdaju za pravu i njih ima na svakom uglu, a one koja imaju tendenciju da bude najvece ikada, one propadaju upravo zbog strasti i neopisive kemije i plamena iz kojeg su i nastali. Jer ta jaka ljubav, ona koja te promijeni, previse boli, pa od straha za ponovnim padanjem ljudi niti ne zele ponovno u sedmo nebo, u tolike visine.

Kako je uopce moguce da je nesto mlako dulje odrzivo nego nesto nesto toliko strastveno da pokrece svijetove?

Valjda se ljudi umore s vremenom, prihvate se u ulozi vjecitog patnika i naviknu se na tu bol jer je to jedini osjecaj za kojeg su naucili da je stalan, zbog silnih dozivljenih odricanja i razocaranja.

Ljudi najbolje nauce na vlastitim greskama jer rane koje sami sebi naprave najjacu bol i ostavljaju toliki trag da si tako nesto zasigurno ne bi dopustali da prozive vise puta. Mozda i bi, ovisi koji ste razred mazohisticke skole zavrsili. Problem se stvara kad se prag tolerancije na bol spusta i ona postaje nesto normalno, kad se ljudi boje jer su sretni i ide im dobro. Tako ne bi trebalo biti, ljudi se ne bi trebali pitat cime li su tu srecu zasluzili i bojati se jer će im se 'sigurno' nesto lose dogoditi. Nemojte se umoriti od borbe, predahnite, ali ne zastajkujte predugo. Zivot ide dalje, male stvari samo cekaju da vas razvesele i da se, dok niste ni gledali, zaljubite u njih. Bol i nazadovoljstvo ne smiju postati prirodno stanje jer ako cemo se rezati dalje i dublje, iskrvarit cemo... Dusom.

Sutnuo je kamen ispred sebe, zaboleo ga je, ali bas mu je to trebalo, predugo vec nije osecao skoro nista, najmanje bol.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.