Bio je ovo tjedan u kojem se nedvosmisleno pokazalo da je Zoran Milanović postao veliki gazda najjačih stranka lijeve opozicije. Oni sami su se zapravo na neki način "outali", izašli iz ormara, priznali da su uz njega svemu unatoč, da će do besvijesti ponavljati onu rečenicu da je 80 posto toga što govori zapravo dobro, ali da, eto, onda to s onih ostalih 20 posto samo "malo" uprska.
Nakon što je odvjetnik Anto Nobilo pokrenuo priču o pomilovanju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, predsjednik SDP-a Peđa Grbin je prvo bacio tezu da je to možda proisteklo iz HDZ-ove kuhinje – jer njima odgovara to neprestano vraćanje u prošlost, no vrlo brzo je odustao, jer doista je bilo nemoguće adresirati projekt pomilovanje u kuhinju HDZ-a. Grbin je, međutim, uporno izbjegavao izreći svoj stav, ili stav stranke o samoj inicijativi za pomilovanje, ili treba li se predsjednik upuštati u to ili ne, a kada ga se pitalo o salvi uvreda koje je počeo izgovarati predsjednik Milanović, ili o stavovima kojima je predsjednik počeo mlatarati po unutarnjoj i vanjskoj politici, Grbin bi bježao u napadanje rječnika i stavova koje je iznosio Plenković kada je odgovarao na Milanovićeve uvrede. Da stvar bude apsurdnija, u međuvremenu je i predsjednik zagrebačkog SDP-a, Viktor Gotovac, nećak Zdravka Mustača, dao intervju u kojem, dakako, zagovara pomilovanje, ali i zagovara tuđmanovski, odnosno milanovićevski miks milosrđa i neizbježnosti "dobrih udbaša", a saznali smo i kako je Zdravko Mustač bio i ostao "ljevičar" i da je kao takav – radio za Tuđmana, odnosno, ocjenjivao za njega osobno podobnost HDZ-ovih kadrova.
Sandra Benčić iz Možemo prvih je dana pak inzistirala da se ne želi baviti tom nazadnom temom, pomilovanjima, Udbom, htjela je naprosto začepiti nos i držati se tema koje smatra bitnima za život građana u Hrvatskoj. Inflacija, poskupljenja, rekonstrukcija Vlade… Ali ne ide to tako. Od opozicije se očekuje da bude jasna, da ima stav. Ovo nisu bile nikakve glasine, nego projekt za koji se od prvog dana dalo naslutiti da će se pretvoriti u žestoku političku priču, i opozicija mora imati stav. Može se, recimo, odlučno i jasno reći što se misli o inicijativi o pomilovanjima, može se i jasno i precizno reći što se misli o tome zašto nam je uopće tema o Udbi ponovno došla na stol – je li trebalo nekoć biti lustracije i ako je nema tko je za to kriv, može se reći nešto i o liku i djelu osoba koje se sada uzdiže u nacionalne heroje, za koje se diglo i Gotovinu i generale na noge, a može se nešto reći i jasno i glasno i vrlo precizno o tome kako govori i nastupa predsjednik Zoran Milanović. Je li to doista ono što je obećavao kao kandidat za predsjednika.
Blagoslov uvreda i divljanja
Ali ne. Opet se završavalo na ocjenama da je predsjednik rekao mnogo toga dobrog, ali na taj svoj "specifični način", da su se mediji uhvatili više za njegove uvrede i bisere i koješta drugo, ali da je suština, ono u dubini na što on upozorava, zapravo točno, ili na dobrom putu. I tako iz slučaja u slučaj. Lijeva opozicija prešutjela je njegovo sljubljivanje s Miloradom Dodikom, njegove interpretacije uzroka rata u Ukrajini, njegovo opsesivno bavljenje problematikom Hrvata u BiH, tragično prčkanje po Srebrenici, izjave o Aleksandri Zec, nekritičko divljenje liku i djelu Franje Tuđmana, ili sadašnje forsiranje priče o tome kako su udbaši bili neizbježni i neopisivo važni, da postoje bolji i lošiji udbaši, i da se on sam upušta u priču kojim se udbašima može opraštati, a kojima ne. Da, odgovarali su na upite medija, novinara, bilo je tu rečenica sa stidljivim otklonom, ali onda bi odmah uslijedilo relativiziranje. Nije bilo iskakanja, press konferencija i jasnog očitovanja što SDP ili Možemo misli o ovom ili onom potezu ili stavu predsjednika republike. Mogao je on krenuti desno koliko je htio, uvijek bi uslijedio opravdanje da će svima sve biti jasno jednog dana, kasnije... jer to je sve jedna velika strategija koju ne može razumjeti bilo tko.
Nakon što je Milanović predložio metodu ucjene za rješavanje problema izbornog zakona u BiH na način da Hrvatska blokira ulazak Finske i Švedske u NATO, Arsen Bauk, jedan od ključnih SDP-ovaca, u razgovoru za Net.hr, a i mnoge druge medije, kao svojevrsni glasnogovornik stranke ali i tumač "znakova" s Pantovčaka, nije niti jednom rečenicom osudio tu Milanovićevu eskapadu. Rekao je da je to trasiranje predsjednikove vanjske politike, a podršku SDP-a obrazložio je i činjenicom da prema svim istraživanjima glasači SDP-a podržavaju Milanovića, da je on "predsjednik s karakterom" i da bi se trebali dogoditi tektonski poremećaji snage 7 stupnjeva po Richteru da SDP promijeni svoj stav. Nakon pitanja "a kakav je stav SDP-a" o potencijalnoj blokadi ulaska Finske i Švedske u NATO-u zbog Hrvata u BiH, saznali smo i to da SDP o tome još nema službeni stav, nego će ga steći kada dođe službeno na red.
Oprezno da opreznije ne može biti, s beskrajno puno poštovanja prema predsjedniku republike, neovisno o njegovim uvredama (jer se ocjenjuje da ne premašuju 7 stupnjeva po Richteru), zato jer slijepa statistika kaže da ga vole glasači SDP-a. Oni koji su predbacivali Kolindi Grabar Kitarović da se kao predsjednica nije emancipirala od svoje stranke, HDZ-a, sada se pokorno drže svog predsjedničkog kandidata koji se u međuvremenu premetnuo u nešto sasvim deseto od onog što je bio u kampanji. Kao da su spremni mrijeti s njim. Malo se i žaloste i off the record jadaju kada "pretjera", ali opet…Vidi ga kako je moćan. Stranka se tako pretvorila u svojevrsni servis, pomoćno tijelo Zorana Milanovića. Tu su tumači, prevoditelji njegovih izjava na korektniji rječnik, a predsjednik Peđa Grbin će na svako novinarsko pitanje o tome što misli o nekom Milanovićevu potezu – skrenuti odgovarati što misli o Plenkoviću.
Grbinovo skretanje na druge teme
Naravno da je za SDP i Peđu Grbina fokus na Andreju Plenkoviću i HDZ-u. Na posljednjem Aktualnom satu u Saboru Andrej Plenković se baš ispucavao na Peđi Grbinu, neljudski ga je vrijeđao i "tražio" da uopće ne dolazi u Sabor, no Peđa Grbin griješi kada misli da bi svojim otvorenim očitovanjem o potezima i izgovorenim rečenicama o Zoranu Milanoviću pomagao Andreju Plenkoviću. I on i SDP i dalje mogu i moraju biti usmjereni na detekciju problema vladajuće većine, ali i tu moraju biti konkretniji i ubojitiji, a ne načelni. Dosta je generalnih ocjena o tome da Vlada ne valja. Vrijeme je za konkretna probijanja najproblematičnijih točaka ove Vlade, državnih tvrtki, modela koji održava korupciju i nepotizam. Jasno je da je Peđa Grbin doveden u vrlo težak položaj jer je naslijedio i saborske zastupnike i dobar dio "vrha stranke" od svog prethodnika, da je doživio raskol kluba zastupnika, da vuče karizmu političara kojeg je uzdigao Zoran Milanović, ali on sam mora osvijestiti da je vrijeme za vlastiti put. Da ovako izgleda kao batler Zorana Milanovića, kao onaj kojem ne preostaje drugo nego da mu pomaže, kao onaj koji se – boji.
Zapravo, više nije nikakva tajna da se i političarke i političari s lijevog krila političkog spektra jednostavno plaše Zorana Milanovića, da ne žele završiti u njegovim monolozima, da ne žele doživjeti da ih vrijeđa. Da se boje da će ih to politički raniti ili pokopati. Pa onda radije izbjegavaju reći bilo što ili govore toliko u šiframa da njihove izjave prođu ispod radara. Jer na žestoke Milanovićeve eskapade ne može se govoriti suptilno. Primjerice, nakon Milanovićeva "napada" na Finsku i Švedsku da bi se utjerao zakon za Hrvate u BiH, Sandra Benčić je izjavila da smatra da to Milanović pokušava izbiti HDZ-u njihove "poluge i mitove", ono čime su se desetljećima hvalili – njihovu brigu za Hrvate u BiH, kao što im "uzima" i generale itd., ali je konstatirala da tim svojim postupcima Milanović nanosi i štetu, pa i međunarodnim odnosima Hrvatske.
Možemo kalkulira i gubi vrijeme
Opet je tu bilo i elemenata pomaganja i prevođenja Milanovićevih poteza – da ljudi shvate što to on želi i kako je to dobro za opoziciju, jer on, eto, razara HDZ, a onda tek slijedi upozorenje na moguću štetu. Posve je jasno da Možemo kalkulira, da stranka, ali i cijeli Lijevo-zeleni klub u Saboru još uvijek nije odlučio kako se odrediti prema Zoranu Milanoviću i njegovu modelu "vladanja" s Pantovčaka. Da se i oni valjda plaše da neće završiti u njegovim verbalnim mitraljiranjima. Kao da ne žele priznati, vidjeti da Zoran Milanović već odavno nije ljevičar, i da je vrlo dvojbeno njihovo očekivanje da će upravo on povući ljevicu naprijed. I tako ostaju u paketu sa SDP-om, i u tom kobnom zagrljaju s Milanovićem, neovisno o njihovim stidljivim porukama da nisu baš posve uz njega. Bez odlučnog i jasnog i glasnog emancipiranja, i Možemo ostaje tu gdje ih je Milanović posadio. Kao da ne razumiju da ovo nije pitanje za nijanse. Ili se tone s njim, ili se kreće drugim putem.
I SDP i Možemo očigledno misle da cjelokupnoj opoziciji, a onda posebno lijevoj, SDP-u, koristi to što Milanović nesmiljeno napada Andreja Plenkovića i HDZ. On je, kažu, popularan. Ljudima se sviđa njegov nekorektni rječnik, da kaže svima sve u lice. Svojom mantrom o postotku prihvatljivog i manjem postotku neprihvatljivog lažu sami sebi da ova histerična drama može imati happy end i za njih. Da će nekako uspjeti prisvojiti ono dobro i za sebe, a emancipirati se od onog za što će i sami u totalnoj diskreciji priznati da je patološko.
Plovi na leđima ljevice, a ljevičar nije...
Tako su dopustili da Milanović i dalje plovi na leđima ljevice, iako više uopće ne zagovara nikakve teme koje su bitne građanima koji se vezuju uz ljevicu. Toliko toga su prešutjeli, zaboravili presjeći, da njihovo uvjerenje da će građani prihvatiti priču o taktiziranju i otimanju "desnih" poluga i mitova izgleda kao zezancija. A kakav se to rasplet sprema nakon što Milanović otme sve poluge? Postat će "opet" onakav kakvim se predstavljao u predizbornoj utrci? Ljevičar malo šireg spektra?
Kad se SDP i Možemo nadaju da Zoran Milanović njima pomaže rušiti Plenkovića, ne samo da priznaju da sami ne znaju kako bi to činili, nego još dublje tonu u sjenu, postaju tek prevoditelji i pomagači velikog "genija". Zato i ne rastu. Jer oni kojima je dosta i Milanovića jednako kao i Plenkovića ne znaju kud bi sa sobom.
