U glazbeno civiliziranim zemljama nastupi novovalnih i punk veterana u muzejima, galerijama i dvoranama poput Lisinskog već godinama predstavljaju sasvim uobičajenu pojavu. U našim krajevima, međutim, i dalje prilično rijetko imamo priliku gledati Darka Rundeka u prostoru kao što su Plato Gradec i Klovićevi dvori iako se teško sjetiti primjerenijeg prostora za njegov jedinstveni i još uvijek pomalo nedokučivi spoj world musica, cabareta, eksperimentalne i improvizacijske glazbe te kantautorske škole na tragu neprežaljenog Arsena Dedića.
Mjesto održavanja koncerta utjecalo je i na set-listu Cargo Trija u kojoj se našlo mjesta i za neke hermetičnije, tiše pjesme poput uvodne „Tranzit“, „Ne zaboravi me“ ili nakon dugo vremena izvedene „Zagrebačke magle“. Kako to inače biva, u publici je bilo i dosta onih koje su na Gradec doveli isključivo hitovi pa su neprestanim i beskrajno iritantnim blebetanjem povremeno nadglasavali i spomenute izvedbe. Njihov gubitak, pošto čak i u takvim, najsporijim stvarima Cargo redovno ostavlja prostora za malo međuigre Isabeline violine, bliske psihodeliji i slobodnijim jazz formama, i nebrojenih instrumenata koje je u srijedu svirao Dušan Vranić – Duco (harmonika, klavir, programming…).
S druge strane, u „Bi mogo da mogu“, „Uzalud pitaš“ ili „Apokalipsu“ Darko i ekipa dobili su nekoliko stotina pratećih vokala, a bilo je očito i da neke skladbe s posljednjeg albuma „Mostovi“, poslije samo godinu dana, ponosno stoje u „hall of fameu“ opusa Cargo Trija.
Vrijedi istaknuti i kako je Rundek jedini izvođač svoje generacije koji je, nakon raspada matičnog benda, uspio ponovno izmisliti „samoga sebe“, zbog čega ćete na njegovim svirkama rijetko čuti klasike Haustora poput „Ene“ i „Šejna“. Također, slušajući „Džaba“, „Indijsku“ i „Mostove“ lako je doći do zaključka kako njegova glazba, posebno na ovim prostorima, gotovo da i nema srodnika i kako ćete na takav bend prije nabasati u zabačenoj ulici nekog dalekog grada nego na pozornicama lokalnih klubova ili radijskim playlistama.
Za kraj više od dva i pol sata dugog koncerta sačuvane su „Ima ih“, koja zvuči kao pokušaj uglazbljivanja svih užasa i bezumlja svijeta oko nas, i „Ay Carmela“ kao vječno inspirativni poziv na pobunu i podsjetnik da je čist obraz nešto što ti nitko ne može oduzeti.
