Pisao je o prvim bananama u Zagrebu, kao i o prvom zagrebačkom semaforu, bio je omiljeni lik slavnom karikaturisti Oti Reisingeru koji ga je u svojim karikaturama vidio sa širokim osmjehom i kao putnika koji ima samo štap s privezanom maramom naslonjenog na rame. Nagrađivani žurnalist, kolekcionar, koji je u svoje vrijeme bio toliko popularan da su mu čak krali ime pa bi se žene, misleći da je on, htjele udati za varalicu, bio je to Gerhard Ledić, legendarni "Lutajući reporter" koji je iza sebe ostavio blago u samoborskim Rudama koje lagano nestaje jer ga čerupaju, raznose i uništavaju. To je njegova kuća.
Samo u osnovi kuća izgledao kao pučka, no ono što je na nju, u nju i oko nje ugradio Ledić, zaustavit će prolaznika. Tko i slučajno pogledom očeše kuću, spontano će stati, skrenuti volanom (ili korakom) i na trenutak zanijemiti. Samoborski Hundertwasser, tako bi u jednom mogli opisati Ledićevu kuću.
On je preminuo 2010. i u njoj nitko ne živi, no s pročelja kuće i dalje tiho i smrznuti u vremenu gledaju patuljci, djeve, sveci, kosti lubanje kakve rogate životinje, sve u maniri naive, posloženo asimetrično, pomaknuto, na prvu bi rekli bez reda, a onda opet savršeno izbalansirano, odmjereno, sapleteno u mističnu vizuru koja daje idealan kadar za razglednicu ili uspomenu. Već odavno planinari znaju da je to postaja na kojoj se malo stane da se nauživa, "okine" kakva fotografija.
I onda ono najvažnije - zašto je to sve ostavljeno zubu vremena i ljudima loših namjera koji otkidaju od kuće komadić po komadić i raznose?
Kako krenuti u ovu priču, da li od lika Gerharda Ledića ili od onoga što je ostalo iza njega opipljivo, njegove kuće u Rudama, čiji bi inventar bio dovoljan za tri muzeja? Možda je ipak pristojnije krenuti od njega, koji je iza sebe ostavio blago za koje se na sudu sada bore.
Rođen 1926. u Zagrebu, još kao dijete prošao je Križni put, a onda je u svijet novinara zakoračio kao stenograf pa je stenografirao intervju koji je Frane Barbieri radio sa zatočenim zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Taj isti Frane Barbieri, glavni urednik Vjesnika, pokrenuo je i tjednik "Vjesnik u srijedu", popularni "VUS", koji se prvi put na kioscima pojavio 1952. godine u nakladi od 35.000 da bi se onda popela na 400.000.
I upravo u VUS-u, a kasnije u Večernjem listu, Ledić postao toliko popularni "Lutajući". Izgradio je ime na rubrici "Lutajući reporter otkriva", uvijek znatiželjna duha obilazio je sve kutke Jugoslavije, ali i svijeta. Noge su ga gonile, znatiželjni duh pronalazio velike i male priče, a u novinama ga je pratila već spomenuta karikatura Ota Reisingera. Ledić je podijelio nešto o njihovu odnosu.
'Najobjavljivaniji lik Ota Reisingera'
"Oto je sjajno izradio karikaturu i moj - osmijeh. I sad ponavljam ono što sam mu davno, prije više od dva desetljeća kazao: 'Dragi Oto, tko bi pomislio da će Lutajući postati tvoj najobjavljivaniji lik u Vjesnikovoj kući. Hvala, hvala ti Oto, što si me na njoj i uljepšao.' Rekao je to u intervju s Jozom Petričevićem, Lediću je tada bila 75-ta godina.
Digitalizirana arhiva Večernjeg lista otkrila nam je intervju s 'Lutajućim' i kako ga je Reisinger vidio kroz karikaturu
Zavirili smo u digitaliziranu arhivu Večernjeg lista starih brojeva i izdanja u kojoj su dali uvid u 60 godina povijesti tih novina. Listajući starim novinama online, pronašli smo Reisingerove karikature "Lutajućeg", ali i Ledićeve članke te njegov intervju.
Čini se da je i sam Ledić bio svjestan svoje popularnosti, gdje god bi se pojavio, samo što ga nije dočekivala glazba. "Ali i zato što sam dijelio VUS-ove nove perilice, vešmašine po agramskom", prisjetio se u intervjuu Ledić.
Ispričao je i anegdote kako su se drugi kitili njegovim imenom pa pokušavali pobrati vrhnje njegove slave. "Neki je 'snalažljivi' osvajač organizirao cirkusku predstavu u Splitu, i predstavio se kao Lutajući. Na Braču zamalo se nije oženio nekom naivkom, pa je došlo i do suda...", govorio je Ledić.
Hapsili ga jer je čupav
Pustolovna duha, uz novinske priče skupljao je i dobre prepriče za svoje prijatelje, pa i to da je jednom propao kroz daske bazilike u Poreču i sletio u jamicu. Napravio je nekoliko snimaka, a tek kad se podigao, vidio je da su svuda naokolo bili škorpioni. "Da me je samo jedan piknuo za vrat - adio Mare", rekao je. Na Rabu su ga hapsili i milicioneri jer je bio čupav. Netko je provalio u brijačnicu i sve odnio, pa su ga milicioneri zaskočili "jer je bio sumnjiv s raščupanom kosom".
Ledić je izmijenio više redakcija, pa je bio i sportski novinar u "Narodnom sportu". Nije izmicao ni od pisanja studentskih i seoskih utakmica, ali mu je sport otvorio vrata i u svijet pa je izvještavao sa svjetskih prvenstava i donosio priče sportskih šampiona, tako i Fausta Coppija, biciklističke legende. No znali su ga i kao televizijskog novinara, surađivao je s Televizijom Zagreb, radio dokumentarce, najviše ga pamte po onima o Pelješcu. Izrađivao je fotografije Jadrana i prije Jadranske magistrale, pisao putopise te bio jedan od najomiljenijih hrvatskih novinara druge polovice 20. stoljeća.
A evo što je govorio o ljudima koje je sretao i o kojima je pisao: "Za mene ne postoje ni mali ni veliki. Svaki čovjek je jednako velik i jednako mali. Koga sam otkrivao? Nisam nikoga otkrivao. Ljudi su sami sebe otkrivali, a ja sam ih tu i tamo pratio. Od pučkih sportskih junaka, da tako kažem, recimo opjevao sam Žmigu Žmigovca, on je bio najbolji u bacanju kamena s ramena. Bio je dobar čovjek. Ne smijem zaboraviti ni Štefana Štefuljka. On se fantastičnom brzinom tako vješto penjao na visoke stupove premazane lojem da dohvati šunku jer je bio poznat kao veležderonja."
Autor dokumentaraca i knjiga
A kao Lutajući otkrio je: "Jeanu Čišić iz Mostara. Bila je model švicarskog slikara Ferdinanda Hodlera, s kojom se taj umjetnik oženio u Marseilleu kao ranjenik. Kad je ranjen na Solunskom frontu, dospio je u bolnicu, a ona je njoj bila medicinska sestra. Jeana se potom našla na švicarskoj novčanici od 50 franaka." I to je samo jedna od njegovih priča. Bio je on i TV voditelj, repoter, autor knjiga koje je tiskao u vrlo limitiranom izdanju, ne za mase, nego da bi ih dijelio prijateljima. Autor je Hrvatske putokronike od 30 libara.
A što je za njega novinar? "Novinar mora biti uvijek ispred kompozicije. Ako se vozi u vlakovima bilo gdje, mora upozoravati na opasnost, a ne sjediti u kompoziciji. To nije novinarstvo. Svaki dan je početak. Sutra je jučer", govorio je.
No uz svoj novinarski duh, zbog kojeg ga nije bilo strah spavati, kako je govorio, ni na groblju, on je skupljao, neprestano za cijeloga života. Bio je strastveni kolekcionar, samo u njegovoj biblioteci bilo je više od 25.000 knjiga.
Govorio je da stručnjaci ocjenjuju da je njegova zbirka bila najpotpunija i najvrjednija kolekcija poslije Gaja i Kukuljevića. Bez njega bi stare kajkavske knjige bile zaboravljene, možda i uništene. Poseban sentiment imao je prema naivi, upravo je Ledić "jednog" Ivana Lackovića Croatu upoznao s Krstom Hegedušićem i tako usmjerio njegov umjetnički pravac.
'Moja kuća nije muzej'
A što je Ledić rekao o materijalnom koje ostaje iza njega? Na pitanje, je li njegov dom muzej, odgovorio je: "Nipošto. Sve stvari oko mene su moje uspomene. Podsjećaju me na djelić mog života. I normalno da mi je želja u svakom slučaju, i to s razumijevanjem moje supruge Mirjane, da se svi ti libri, umjetnine, sačuvaju kao cjelina. Nitko ne bu u grobek nekaj odnesel. Neka ostane neki trag i neko sjećanje."
No njegov dom sad je samo sjećanje na pola. Prema riječima prve susjede Marije Skendrović, koga je pratila kako Ledić kroz desetljeća gradi kuću u Rudama, kaže da su mnogi već zavirili u njegov dom, otvorili prolaze i iznijeli "pola stvari".
No i dalje u njoj ima sveg blaga i čudesa ovog svijeta, kad se proškilji kroz kakav prozor, vide se u Ledićevoj kući nabacane knjige, oko zapne i za mjedenu vagu, onu staru kao u starim ljekarnama, potom za globus s patinom stoljeća, za laboratorijski pribor od stakla u kojem još ima nekih bijelih prahova, kao da se gleda zbirka kakvog alkemičara. Tu su i kosti nekakve čeljusti, životinjske, u kojima su još zubi pa i jeza pomalo dohvati promatrača. Ima tu i uljna svjetiljka od gline, kakav oslikani tanjur, papirića ispisanih krasopisom i tintom kakva se odavna više ne koristi. Što li se tek ne vidi s prozora ili ključanice Ledićeve kuće?
Susjeda Marija svjedoči da je mnogo toga iz kuće već odneseno
Propuh, to je kuća na kojoj skoro više niti jedna vrata i prozor više "ne drže", a vjetar već godinama nanosi prašinu na zaboravljene stvari. Konac sapleten u hrvatskoj trobojnici stavljen je preko jednog prozora, jedino što možemo pomisliti je da ga je kakav državni organ stavio s porukom "ne smije se ući". Taj končić izgleda gotovo smiješno jer ga je netko odavno već maknuo, ostao je samo visjeti. Od prvih susjeda doznajemo da je više puta dolazila policija, rastjerivala sumnjivce koji su tko zna što radili, možda krali i raznosili. Ostavljena nargila govori da je bilo i zabave zbog kojih se trebalo i sakriti.
"Ma pola su već ukrali", doznajemo od susjeda. Ali ako su već pola toga ukrali, koliko je toga bilo, jer i dalje ta kuća čuva blago Ledića, još toga ima na pretek. I onda dvorište - uredno pokošeno, neupućeni bi rekli da netko zbog travnjaka živi u kući.
Ali ne, to radi to Marijin sin jer i on ima djecu, a zmije i čudnovata šumska bića samo traže priliku da priđu. U neotkošenim kutcima dvorišta vire ponovno Ledićeve uspomene. Drveni bijeli konj kojemu još samo njuška viri, grivu je odavno prekrio bršljan.
Tajne se skrivaju i u dvorištu
Još jedna drvena skulptura, možda Isusa, Marije i kakvog sveca ili anđela, zavaljena u šikaru, prepuštena propadanju i crvotočini. Oluk od vrata upleten u krošnju stabla na kojem piše Ano Domini 1992., metalna ruka koja se upekla u zemlju i skoro da bi oku promaknulo da je tu i metalno lice nabijeno na ogradu, valjda ruka pripada licu. Možemo samo nagađati. Kao s namjerom položena je i metalna kaciga, mogla bi biti i vatrogasna, s nje još visi kožni remen, već je krut, gotovo kamen, a šupljina kacige sad je dom žutih mrava, vjerojatno ratnika.
Vratili smo staru kacigu gdje je i bila, ruku smo samo na trenutak pridigli i odlijepili sa zemlje, a onda je položili da miruje. Priroda lagano uzima Ledićevo dvorište. Loza bijelog grožđa podivljala je i polako uzima pročelje same kuće. Jesen je, skinuli smo bobicu i probali. Nije za jesti, lijepo nam je to rekla i susjeda Marija. Ali i ta loza na Ledićevoj kući okitila i savršeno se stapila s pročeljem na kojem vise i metalne zavjese, a za pročelje zakucane su i velike kazaljke koje kao da su skinute s kakvog starog crvenog tornja.
Toliko je čudesa na jednom mjestu i toliko toga propada, otvoreno, pušteno da čerupa svatko tko naiđe, tko nema straha niti se boji kletve koju je možda netko sasuo na svu silu stvari koju je Ledić dopremio. Iako je Ledić za života rekao da njegova kuća "nikako nije muzej", u njoj ima stvari za tri muzeja. Pitali smo Grad Samobor što je njegovom kućom, što je s oporukom koju je sastavio da gradu ostavlja svoju imovinu. Ledićeva supruga preko suda osporavala oporuku kojom je sve ostavio Samoboru, a onda je i ona preminula.
Na sudu je da odluči čija je kuća
Njima su iz Grada Samobora odgovorili: "Grad Samobor nije vlasnik navedenog objekta stoga ne planira u njega ulagati. Gospodin Gerhard Ledić je ostavio oporukom kuću u Rudama gradu Samoboru, ali je gospođa Mirjana Ledić sudskim putem osporila oporuku te je donijeta prvostupanjska presuda kojom je presuđeno da je utvrđeno da vlastoručno pisana oporuka pokojnog Gerharda Ledića nije istinita i pravovaljana tj. da je ista ništavna, jer pokojni Gerhard Ledić u trenutku sastavljanja oporuke nije bio sposoban za rasuđivanje pa će se ostavinski postupak koji se iza pokojnog Gerharda Ledića vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu nastaviti i ostavina rasporediti prema zakonu njegovim zakonskim nasljednicima. Na navedenu presudu žalbu je uložio Muzej Hrvatskog Zagorja te je isti predmet još uvijek na nadležnom drugostupanjskom sudu“.
Dok sud polako odlučuje čiji će Ledić biti, fotografije Romea Ibriševića, fotoreportera koji je i sam poznavao Ledića, pokazuju zašto ga mnogi žele. Bila je u Ledićevom dvorištu i drvena skulptura Franje Jurčina, samoborskog samoukog umjetnika kojeg je upravo Ledić otkrio. Posjetili smo ga u njegovom štaglju u Samoboru u kojem niču čudesa iz drveta, lik Marije Terezije nastale u kvrgi drveta, sova u letu, sveti Juraj koji ubija zmaja, pa i čudnovati lik ptice koji je bio u Ledićevom dvorištu.
"Nisam mu puno zaračunao, oko 500 kuna. Izrezbario sam lik iz topole, kad je obolio rekao je da to uzmem sebi. Puno puta sam bio na njegovom imanju, pomagao stavljati stvari i raščišćavati. Ledić me otkrio", govori nam Franjo. Njegove jaslice krase samoborski trg svaki Advent, kaže da je za Ledića napravio i toranj koji je postavljen na brijeg u spomen na poginule vatrogasce na Kornatima. Pitamo, kako je upoznao Ledića.
Otkrio je i 'naivca' Franju Jurčina
"Njega si teško mogao osvojiti, bio je poseban čovjek. Jednom sam došao u kontakt s njim i nije me htio primiti. Tek kasnije je to napravio i tada je govorio da mu je žao što se nismo ranije upoznali. On mi je rekao da ja moram raditi samo s drvetom, da ne smijem trošiti energiju na ništa drugo", govori Franjo kojemu je upravo Ledić pomogao otvoriti izložbu u samoborskom muzeju, a onda ga je gurkao da ide na likovne kolonije.
No Ledić je ubrzo umro. Ovaj samouki umjetnik, koji kaže da su njegov rad vezali uz naivu koju je Ledić toliko cijenio, kaže da je radeći kao zaštitar u noćnim satima počeo rezbariti prve stvari, a danas radi i višemetarske skulpture u drvetu, izlaže, prodaje, a kad ne proda bude mu drago, jer se ipak veže za svako svoje djelo, raspelo, jaslice, stolicu, čudnovato biće koje oživi iz komada drveta, kakvog panja ili kvrge.
Franjo Jurčin samouki je umjetnik koji iz krvgi, panjeva i drugih komada drveta radi skulpture. Otkrio ga je Ledić
Ali da ne završi sve u turobnom tonu, izvadili smo dijelove njegova intervjua s porukama za nove naraštaje "Lutajućih", mlade novinare:
Recept je vrlo jednostavan, savjetujem sljedeće: "Putujte svakako sa smiješkom. Neka vam stisak ruke bude pošten, srdačan! Volite, poštujte ljude ! I nikada ne pravite razlike među njima! Nemojte putovati s dva lica i s dva raspoloženja. U tom slučaju bolje je da se ne mičete s kućnog praga!
Kao prvo: putujte, krećite se, što više! Ne plašite se zadimljenih čekaonica, tvrdih i mekanih putova, krcatih vlakova, autobusa i zrakoplova. Ne šacajte se ići i “pjehe”, na biciklu, konju, motoru, premda su prošla ta vremena! Redakcija neka vam samo bude matična stanica! Na primjer, nisam imao ni svoj radni stol. Što će mi? Imao sam samo neku post- ladicu i to je sve."
Intervju i ostale savjete Ledića za "Lutajuće" pročitajte OVDJE.
