Nakon 54 dana provedena u divljini, daleko od civilizacije i urbanog života, mladi avanturistički par iz Karlovca, Matija Pievac i Josipa Staroveški, spustili su se s planine među ljude. Njihova ledeno-snježna avantura na 1100 kilometara dugačkoj stazi Via Adriatica, kojom su obišli najopasnije i najveće planine u Hrvatskoj, završila je prije nekoliko dana. No, dojmovi mladih Karlovčana još uvijek se nisu slegli.
Kada smo prošli put razgovarali s njima javili su nam se s Dinare te su svoj put polako nastavili prema Velebitu. To je bilo potkraj siječnja, a ispričali su nam kroz kakve su sve planinarske nedaće prošli. Sada kažu da to ipak nije bilo najgore što su iskusili tijekom svoje avanture. Pitali smo Matiju i Josipu bi li se ponovno upustili na takav put u ekstremnim uvjetima.
"Nismo još svjesni svega, dojmovi nam se nisu još uspjeli slegnuti. Mislimo da su drugi više svjesni gdje smo bili kada su gledali fotografije nego mi sami. Puno toga nam se izdogađalo u 54 dana i zapravo mislim da mozak ne može procesuirati toliko podataka i svega što se dogodi u danu. Mislim da ćemo tek kroz tjedan, dva biti svjesni što se sve dogodilo. Kada uđemo u dnevnu rutinu zapravo ćemo shvatiti što smo napravili. U planu imamo već nešto slično", govori nam mladi par, a Matija dodaje da bi osobno ponovio avanturu, ali ne po zimskim uvjetima nego tijekom proljeća i jeseni. "To bi bilo puno zgodnije i puno toga bi se više vidjelo, zima je opasna i riskantna", otkriva.
Hodanje kroz 'vodenu kašu'
Planinari su imali sreće jer su prošli bez ikakvih ozljeda. Matija navodi da čak nisu imali ni obične glavobolje tijekom dva mjeseca hodanja te da su imali sreće što uz sav napor i stres, kao i sve žive opasnosti od snijega, leda i životinja, nisu imali ozljeda. Zanimalo nas je što se sve dogodilo otkada smo se posljednji put čuli, kada su se popeli na Sinjal, najviši vrh Hrvatske smješten na Dinari. Karlovčani kažu da je to bilo predivno, ali da je nakon toga započela njihova drama i nećkanje trebaju li nastaviti put.
"Kada smo išli na najviši vrh Hrvatske bio je 1. veljače, a tek kada smo došli u Knin sve je krenulo nizbrdo. U Kninu smo mislili ostati jedan dan jer smo trebali dan odmora nakon što nas je Dinara pošteno izmorila. Odmor nam je bio potreban da se 'dobijemo. No, ostali smo još dva dana u Kninu zato što je drugi dan padala kiša i tek smo treći dan krenuli. Ali i tada je bilo kišovito. I tako se dan za danom počeo redati. Uspjeli smo doći od Knina preko izvora Zrmanje do izvora Krupe i kada smo pomislili da se malo popravila prognoza, tada su počele naše najveće drame. Kada smo posljednji ričali rekli smo da se nadamo da će Velebit biti šala jer ga poznajemo, međutim, Velebit nas je ubio.
Kad smo se počeli penjati od izvora Krupe prvo smo se popeli na Tulove grede gdje je početak Velebita iznad Svetog Roka i tu nas je već počela gaziti kiša. Započeli smo s penjanjem na najviši vrh Velebita, na Sveto brdo i na Valjanski vrh, međutim nismo uspjeli niti jedno niti drugo zato što je okrenulo na tešku južinu te je bilo izrazito puno snijega. To je bilo kao da hodaš kroz vodenu kašu, dakle riječ je o gustom vodenom snijegu. Morali smo odustati od svega pa smo zapravo nekoliko dana ostali zatočeni u skloništima pod Svetim brdom i Valjanskim vrhom čekajući bolje vrijeme. Prvi put smo se nećkali i dvoumili trebamo li odustati od staze.
Tijekom boravka u planinarskim skloništima, dugoročna prognoza nam nije išla na ruku, opet su bili najavljeni dani i dani kiše. Čak i nakon te kiše najavljena je promjena vremena i da će doći minusi i bura. Tako je i bilo. Mi smo opet krenuli po kiši i kretali se 'mic po mic' te išli od skloništa do skloništa. Tri dana nas je derala takva bura da apsolutno ništa nismo mogli. Poslije smo čak dva dana bili na suncu, no gotovo od Velebita pa do Kamenjaka pratila nas je magla i samo magla pa nam je žao što zbog nje nismo mogli vidjeti dio Velebita i Gorskog kotara", ispričao nam je 25-godišnji Matija.
Na putu su smršavjeli i prali se svakih 10-ak dana
Ono što će oboje posebno pamtiti sa svog planinarskog puta jest Dinara. Kažu da su ih fascinirala ogromna bijela prostranstva te planine i da su vidici nevjerojatni. "Sama bjelina je fascinantna, kao da su tamo vječni snijeg i led. Oduzima dah i jako se rijetko viđa, to nam je posebno i najljepše od svega", kažu nam. Budući da dva mjeseca nisu bili u urbanoj sredini među ljudima, pitali smo ih je li im sada čudno. Otkako su se vratili u Karlovac, kažu, komuniciraju s puno ljudi i da im to nije čudno. Ipak, čudno im je hodati bez ruksaka i gojzerica. Kroz šalu kažu da imaju "neke čudne mote" prilikom hoda, a sada nemaju takvo opterećenje na sebi. Josipa otkriva da joj nedostaju tišina i mir. "Brzo se vratiš u rutinu, ali fali mir", kaže 27-godišnja Josipa.
Predah u planinarskom skloništu uz pogled na bjelinu
Pitali smo ih jesu li smršavjeli na svom putu i saznali da je Matija izgubio otprilike 12 kilograma, dok je Josipa izgubila pet kilograma. Objašnjavaju nam da se na takvoj avanturi u prosjeku izgubi 10-ak kilograma. "Kada sam odjenula traperice, Matija mi je rekao da izgledam kao da sam bodybuilder koji je izašao iz teretane", govori Josipa kroz smijeh, a Matija objašnjava da su im mišići na nogama iznimno ojačali zbog svakodnevnog hoda. "Izgubi se dosta u struku i gornjem dijelu tijela, noge 'rastu', no salo se gubi", kaže planinar. Neki se sigurno pitaju kako izgleda higijena tijekom ovakvog puta i je li se uopće moguće tuširati i koliko često. Mladi planinari otvoreno kažu da se svakodnevna osobna higijena na planini može zaboraviti.
"Neke posebne higijene baš i nema u planini s obzirom na to da si ograničen vodom i odjećom. Uz set robe u kojoj smo hodali, imali smo još jedan set rezervne robe jer jednostavno više od toga ne stane. U prosjeku, tuširali smo se svakih 10-ak dana jer više do toga ne ide. Neke dane jednostavno nismo imali vode - izvori su bili zaleđeni pa nismo ni zube mogli oprati svaki dan. Higijena je ograničena, ali kada god možeš umiješ se, gdje god ima vode malo se 'oplahneš'. Tako je to u planini, ne može se očekivati održavanje higijene kao doma. I ti i tijelo se priviknete na netuširanje. Kada hodaš, znojiš se, s vremenom i malo smrdiš što je normalno kada se danima ne pereš. Znali bismo rastopiti snijeg i ugrijati vodu ako smo uspjeli naložiti vatru. Tako bismo se prali. Najprimitivnije metode pranja, čisto da se malo osvježiš. Dosta smo smrdjeli po dimu jer smo ložili vatru u peći po skloništima, a neke ne funkcioniraju kako treba pa se cijelo sklonište zadimi. Hodali smo kao šunkice kroz planine, i na svako jače znojenje osjetio sam miris dima koji izbija kroz znoj", iskren je Matija.
Ponosni su na svoju avanturu, ali i na međusobni odnos tijekom puta
Mladi par otkriva da su roditelji i prijatelji jako ponosni na njih zbog svega što su prošli i obišli tijekom avanture na Via Adriatici. Govore kako je njima hodanje bilo svakodnevica, kao i teška oprema koju su nosili, ali da je to ekstremno izgledalo nekome tko promatra sa strane. No, oboje su ponosni na ovaj pothvat i što su izdržali, osobito jer na trenutke nije bilo sigurno i imali su ludu sreću što je sve prošlo u redu. "Osobno sam ponosna na odnos nas dvoje tijekom ta dva mjeseca jer sve je bilo savršeno. Nadopunjavali smo se i bili podrška jedno drugome, cijenili smo muku i trud jedno drugoga", otkriva Josipa.
Na svom putu sretali su i životinje
Matija i Josipa kažu da su ih pozitivni komentari i podrška na društvenim mrežama iznimno pozitivno iznenadili. Nakon što se o njima pisalo u različitim medijima, ljudi su im se počeli javljati i govoriti kako su ih motivirali da se i sami upuste u takvu ili sličnu planinarsku avanturu. Kako kažu, svoj su cilj ostvarili - a to je bilo pokazati da Hrvatska ima divne planine te potaknuti ljude da ih posjete.
"Cilj nam je bio otići zbog najavljenog lockdowna i mislim da smo uspjeli u našoj misiji pokretanja i nas i ljudi te osnaživanja zajednice i promociji Hrvatske. Nismo mislili ni sami da ćemo uspjeti, ali uspjeli smo nadvladati sebe, vrijeme i planinu. No, planinu ne treba nikada podcijeniti. Definitivno bismo preporučili svima koji imaju priliku da se upuste u takvu avanturu, ali u ljepšim uvjetima. Otkrit će taj neki novi dio sebe, čak bih to nazvao nekim životinjskim instinktima. U planini se moraš boriti za sebe i preživljavanje. Staza je divna s predivnim vidicima i rekao bih jedna od najtežih na svijetu", govori Matija.
Josipa dodaje da se Via Adriatica može prolaziti i u dionicama, što bi možda moglo zanimati one koji bi htjeli tamo planinariti, ali su ipak manji avanturisti od karlovačkog para. Kaže da tamo postoje lagane i nezahtjevne dionice. Za kraj, mlada planinarka kaže da je za nju cilj njihove avanture bio pokazati da Hrvatsku ne čine samo sunce, more i pijesak nego "da ima nešto i u planinama".
"Nadam se da će ljudi to prepoznati", govori Josipa.
