Danas

RTL.hr

Zena.hr

RTLplay.hr

Impressum

Oglašavanje

Uvjeti korištenja

Politika kolačića

Pravila privatnosti

Kontakt

Kolumnisti

Magazin

Sanjarica

emedjimurje.net.hr

sib.net.hr

kaportal.net.hr

varazdinski.net.hr

finirecepti.net.hr

dubrovackidnevnik.net.hr

ezadar.net.hr

sportnet.rtl.hr

indizajn.rtl.hr

putoholicari.rtl.hr

klinfo.rtl.hr

riportal.net.hr

Sport

Video

Webcafe

<para>
Nakon 54 dana provedena u divljini, daleko od civilizacije i urbanog života, mladi avanturistički par iz Karlovca, Matija Pievac i Josipa Staroveški, spustili su se s planine među ljude. Njihova ledeno-snježna avantura na 1100 kilometara dugačkoj stazi Via Adriatica, kojom su obišli najopasnije i najveće planine u Hrvatskoj, završila je prije nekoliko dana. No, dojmovi mladih Karlovčana još uvijek se nisu slegli.</para>
<para>Kada smo prošli put razgovarali s njima javili su nam se s Dinare te su svoj put polako nastavili prema Velebitu. To je bilo potkraj siječnja, a ispričali su nam kroz kakve su sve planinarske nedaće prošli. Sada kažu da to ipak nije bilo najgore što su iskusili tijekom svoje avanture. Pitali smo Matiju i Josipu bi li se ponovno upustili na takav put u ekstremnim uvjetima.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="a8e81fb6-92a0-11eb-8bdb-0242ac120010" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>"Nismo još svjesni svega, dojmovi nam se nisu još uspjeli slegnuti. Mislimo da su drugi više svjesni gdje smo bili kada su gledali fotografije nego mi sami. Puno toga nam se izdogađalo u 54 dana i zapravo mislim da mozak ne može procesuirati toliko podataka i svega što se dogodi u danu. Mislim da ćemo tek kroz tjedan, dva biti svjesni što se sve dogodilo. Kada uđemo u dnevnu rutinu zapravo ćemo shvatiti što smo napravili. U planu imamo već nešto slično", govori nam mladi par, a Matija dodaje da bi osobno ponovio avanturu, ali ne po zimskim uvjetima nego tijekom proljeća i jeseni. "To bi bilo puno zgodnije i puno toga bi se više vidjelo, zima je opasna i riskantna", otkriva.</para>

<hmn:article xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="035b034c-b1c7-11eb-90d8-0242ac14001e"/>
<heading2>Hodanje kroz 'vodenu kašu'</heading2>
<para>
Planinari su imali sreće jer su prošli bez ikakvih ozljeda. Matija navodi da čak nisu imali ni obične glavobolje tijekom dva mjeseca hodanja te da su imali sreće što uz sav napor i stres, kao i sve žive opasnosti od snijega, leda i životinja, nisu imali ozljeda. Zanimalo nas je što se sve dogodilo otkada smo se posljednji put čuli, kada su se popeli na Sinjal, najviši vrh Hrvatske smješten na Dinari. Karlovčani kažu da je to bilo predivno, ali da je nakon toga započela njihova drama i nećkanje trebaju li nastaviti put.</para>
<para>"Kada smo išli na najviši vrh Hrvatske bio je 1. veljače, a tek kada smo došli u Knin sve je krenulo nizbrdo. U Kninu smo mislili ostati jedan dan jer smo trebali dan odmora nakon što nas je Dinara pošteno izmorila. Odmor nam je bio potreban da se 'dobijemo. No, ostali smo još dva dana u Kninu zato što je drugi dan padala kiša i tek smo treći dan krenuli. Ali i tada je bilo kišovito. I tako se dan za danom počeo redati. Uspjeli smo doći od Knina preko izvora Zrmanje do izvora Krupe i kada smo pomislili da se malo popravila prognoza, tada su počele naše najveće drame. Kada smo posljednji ričali rekli smo da se nadamo da će Velebit biti šala jer ga poznajemo, međutim, Velebit nas je ubio.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="a7ee455e-92a0-11eb-91fb-0242ac120012" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="a7db6fb0-92a0-11eb-ae3a-0242ac120012" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Kad smo se počeli penjati od izvora Krupe prvo smo se popeli na Tulove grede gdje je početak Velebita iznad Svetog Roka i tu nas je već počela gaziti kiša. Započeli smo s penjanjem na najviši vrh Velebita, na Sveto brdo i na Valjanski vrh, međutim nismo uspjeli niti jedno niti drugo zato što je okrenulo na tešku južinu te je bilo izrazito puno snijega. To je bilo kao da hodaš kroz vodenu kašu, dakle riječ je o gustom vodenom snijegu. Morali smo odustati od svega pa smo zapravo nekoliko dana ostali zatočeni u skloništima pod Svetim brdom i Valjanskim vrhom čekajući bolje vrijeme. Prvi put smo se nećkali i dvoumili trebamo li odustati od staze.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="a7b6a91e-92a0-11eb-8010-0242ac120012" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Tijekom boravka u planinarskim skloništima, dugoročna prognoza nam nije išla na ruku, opet su bili najavljeni dani i dani kiše. Čak i nakon te kiše najavljena je promjena vremena i da će doći minusi i bura. Tako je i bilo. Mi smo opet krenuli po kiši i kretali se 'mic po mic' te išli od skloništa do skloništa. Tri dana nas je derala takva bura da apsolutno ništa nismo mogli. Poslije smo čak dva dana bili na suncu, no gotovo od Velebita pa do Kamenjaka pratila nas je magla i samo magla pa nam je žao što zbog nje nismo mogli vidjeti dio Velebita i Gorskog kotara", ispričao nam je 25-godišnji Matija.
</para>
<heading2>Na putu su smršavjeli i prali se svakih 10-ak dana</heading2>
<para>
Ono što će oboje posebno pamtiti sa svog planinarskog puta jest Dinara. Kažu da su ih fascinirala ogromna bijela prostranstva te planine i da su vidici nevjerojatni. "Sama bjelina je fascinantna, kao da su tamo vječni snijeg i led. Oduzima dah i jako se rijetko viđa, to nam je posebno i najljepše od svega", kažu nam. Budući da dva mjeseca nisu bili u urbanoj sredini među ljudima, pitali smo ih je li im sada čudno. Otkako su se vratili u Karlovac, kažu, komuniciraju s puno ljudi i da im to nije čudno. Ipak, čudno im je hodati bez ruksaka i gojzerica. Kroz šalu kažu da imaju "neke čudne mote" prilikom hoda, a sada nemaju takvo opterećenje na sebi. Josipa otkriva da joj nedostaju tišina i mir. "Brzo se vratiš u rutinu, ali fali mir", kaže 27-godišnja Josipa.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="a79a6984-92a0-11eb-bfcd-0242ac120012" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Pitali smo ih jesu li smršavjeli na svom putu i saznali da je Matija izgubio otprilike 12 kilograma, dok je Josipa izgubila pet kilograma. Objašnjavaju nam da se na takvoj avanturi u prosjeku izgubi 10-ak kilograma. "Kada sam odjenula traperice, Matija mi je rekao da izgledam kao da sam bodybuilder koji je izašao iz teretane", govori Josipa kroz smijeh, a Matija objašnjava da su im mišići na nogama iznimno ojačali zbog svakodnevnog hoda. "Izgubi se dosta u struku i gornjem dijelu tijela, noge 'rastu', no salo se gubi", kaže planinar. Neki se sigurno pitaju kako izgleda higijena tijekom ovakvog puta i je li se uopće moguće tuširati i koliko često. Mladi planinari otvoreno kažu da se svakodnevna osobna higijena na planini može zaboraviti.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="a8ce92e4-92a0-11eb-8f14-0242ac120012" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>"Neke posebne higijene baš i nema u planini s obzirom na to da si ograničen vodom i odjećom. Uz set robe u kojoj smo hodali, imali smo još jedan set rezervne robe jer jednostavno više od toga ne stane. U prosjeku, tuširali smo se svakih 10-ak dana jer više do toga ne ide. Neke dane jednostavno nismo imali vode - izvori su bili zaleđeni pa nismo ni zube mogli oprati svaki dan. Higijena je ograničena, ali kada god možeš umiješ se, gdje god ima vode malo se 'oplahneš'. Tako je to u planini, ne može se očekivati održavanje higijene kao doma. I ti i tijelo se priviknete na netuširanje. Kada hodaš, znojiš se, s vremenom i malo smrdiš što je normalno kada se danima ne pereš. Znali bismo rastopiti snijeg i ugrijati vodu ako smo uspjeli naložiti vatru. Tako bismo se prali. Najprimitivnije metode pranja, čisto da se malo osvježiš. Dosta smo smrdjeli po dimu jer smo ložili vatru u peći po skloništima, a neke ne funkcioniraju kako treba pa se cijelo sklonište zadimi. Hodali smo kao šunkice kroz planine, i na svako jače znojenje osjetio sam miris dima koji izbija kroz znoj", iskren je Matija.
</para>
<heading2>Ponosni su na svoju avanturu, ali i na međusobni odnos tijekom puta</heading2>
<para>
Mladi par otkriva da su roditelji i prijatelji jako ponosni na njih zbog svega što su prošli i obišli tijekom avanture na Via Adriatici. Govore kako je njima hodanje bilo svakodnevica, kao i teška oprema koju su nosili, ali da je to ekstremno izgledalo nekome tko promatra sa strane. No, oboje su ponosni na ovaj pothvat i što su izdržali, osobito jer na trenutke nije bilo sigurno i imali su ludu sreću što je sve prošlo u redu. "Osobno sam ponosna na odnos nas dvoje tijekom ta dva mjeseca jer sve je bilo savršeno. Nadopunjavali smo se i bili podrška jedno drugome, cijenili smo muku i trud jedno drugoga", otkriva Josipa.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="a7d7d896-92a0-11eb-86d1-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Matija i Josipa kažu da su ih pozitivni komentari i podrška na društvenim mrežama iznimno pozitivno iznenadili. Nakon što se o njima pisalo u različitim medijima, ljudi su im se počeli javljati i govoriti kako su ih motivirali da se i sami upuste u takvu ili sličnu planinarsku avanturu. Kako kažu, svoj su cilj ostvarili - a to je bilo pokazati da Hrvatska ima divne planine te potaknuti ljude da ih posjete.</para>
<para>"Cilj nam je bio otići zbog najavljenog lockdowna i mislim da smo uspjeli u našoj misiji pokretanja i nas i ljudi te osnaživanja zajednice i promociji Hrvatske. Nismo mislili ni sami da ćemo uspjeti, ali uspjeli smo nadvladati sebe, vrijeme i planinu. No, planinu ne treba nikada podcijeniti. Definitivno bismo preporučili svima koji imaju priliku da se upuste u takvu avanturu, ali u ljepšim uvjetima. Otkrit će taj neki novi dio sebe, čak bih to nazvao nekim životinjskim instinktima. U planini se moraš boriti za sebe i preživljavanje. Staza je divna s predivnim vidicima i rekao bih jedna od najtežih na svijetu", govori Matija.</para>
<para>Josipa dodaje da se Via Adriatica može prolaziti i u dionicama, što bi možda moglo zanimati one koji bi htjeli tamo planinariti, ali su ipak manji avanturisti od karlovačkog para. Kaže da tamo postoje lagane i nezahtjevne dionice. Za kraj, mlada planinarka kaže da je za nju cilj njihove avanture bio pokazati da Hrvatsku ne čine samo sunce, more i pijesak nego "da ima nešto i u planinama".</para>
<para>"Nadam se da će ljudi to prepoznati", govori Josipa.</para>

'Bilo je jako opasno, a Velebit nas je ubio. Nekoliko dana bili smo zatočeni...' Matija i Josipa prehodali su više od 1000 kilometara u dva mjeseca, 

Nakon 54 dana provedena u divljini, daleko od civilizacije i urbanog života, mladi avanturistički par iz Karlovca, Matija Pievac i Josipa Staroveški, spustili su se s planine među ljude. Njihova ledeno-snježna avantura na 1100 kilometara dugačkoj stazi Via Adriatica, kojom su obišli najopasnije i najveće planine u Hrvatskoj, završila je prije nekoliko dana. No, dojmovi mladih Karlovčana još uvijek se nisu slegli.
Kada smo prošli put razgovarali s njima javili su nam se s Dinare te su svoj put polako nastavili prema Velebitu. To je bilo potkraj siječnja, a ispričali su nam kroz kakve su sve planinarske nedaće prošli. Sada kažu da to ipak nije bilo najgore što su iskusili tijekom svoje avanture. Pitali smo Matiju i Josipu bi li se ponovno upustili na takav put u ekstremnim uvjetima.

   

"Nismo još svjesni svega, dojmovi nam se nisu još uspjeli slegnuti. Mislimo da su drugi više svjesni gdje smo bili kada su gledali fotografije nego mi sami. Puno toga nam se izdogađalo u 54 dana i zapravo mislim da mozak ne može procesuirati toliko podataka i svega što se dogodi u danu. Mislim da ćemo tek kroz tjedan, dva biti svjesni što se sve dogodilo. Kada uđemo u dnevnu rutinu zapravo ćemo shvatiti što smo napravili. U planu imamo već nešto slično", govori nam mladi par, a Matija dodaje da bi osobno ponovio avanturu, ali ne po zimskim uvjetima nego tijekom proljeća i jeseni. "To bi bilo puno zgodnije i puno toga bi se više vidjelo, zima je opasna i riskantna", otkriva.


Hodanje kroz 'vodenu kašu'

Planinari su imali sreće jer su prošli bez ikakvih ozljeda. Matija navodi da čak nisu imali ni obične glavobolje tijekom dva mjeseca hodanja te da su imali sreće što uz sav napor i stres, kao i sve žive opasnosti od snijega, leda i životinja, nisu imali ozljeda. Zanimalo nas je što se sve dogodilo otkada smo se posljednji put čuli, kada su se popeli na Sinjal, najviši vrh Hrvatske smješten na Dinari. Karlovčani kažu da je to bilo predivno, ali da je nakon toga započela njihova drama i nećkanje trebaju li nastaviti put.
"Kada smo išli na najviši vrh Hrvatske bio je 1. veljače, a tek kada smo došli u Knin sve je krenulo nizbrdo. U Kninu smo mislili ostati jedan dan jer smo trebali dan odmora nakon što nas je Dinara pošteno izmorila. Odmor nam je bio potreban da se 'dobijemo. No, ostali smo još dva dana u Kninu zato što je drugi dan padala kiša i tek smo treći dan krenuli. Ali i tada je bilo kišovito. I tako se dan za danom počeo redati. Uspjeli smo doći od Knina preko izvora Zrmanje do izvora Krupe i kada smo pomislili da se malo popravila prognoza, tada su počele naše najveće drame. Kada smo posljednji ričali rekli smo da se nadamo da će Velebit biti šala jer ga poznajemo, međutim, Velebit nas je ubio.

   
   

Kad smo se počeli penjati od izvora Krupe prvo smo se popeli na Tulove grede gdje je početak Velebita iznad Svetog Roka i tu nas je već počela gaziti kiša. Započeli smo s penjanjem na najviši vrh Velebita, na Sveto brdo i na Valjanski vrh, međutim nismo uspjeli niti jedno niti drugo zato što je okrenulo na tešku južinu te je bilo izrazito puno snijega. To je bilo kao da hodaš kroz vodenu kašu, dakle riječ je o gustom vodenom snijegu. Morali smo odustati od svega pa smo zapravo nekoliko dana ostali zatočeni u skloništima pod Svetim brdom i Valjanskim vrhom čekajući bolje vrijeme. Prvi put smo se nećkali i dvoumili trebamo li odustati od staze.

   

Tijekom boravka u planinarskim skloništima, dugoročna prognoza nam nije išla na ruku, opet su bili najavljeni dani i dani kiše. Čak i nakon te kiše najavljena je promjena vremena i da će doći minusi i bura. Tako je i bilo. Mi smo opet krenuli po kiši i kretali se 'mic po mic' te išli od skloništa do skloništa. Tri dana nas je derala takva bura da apsolutno ništa nismo mogli. Poslije smo čak dva dana bili na suncu, no gotovo od Velebita pa do Kamenjaka pratila nas je magla i samo magla pa nam je žao što zbog nje nismo mogli vidjeti dio Velebita i Gorskog kotara", ispričao nam je 25-godišnji Matija.

Na putu su smršavjeli i prali se svakih 10-ak dana

Ono što će oboje posebno pamtiti sa svog planinarskog puta jest Dinara. Kažu da su ih fascinirala ogromna bijela prostranstva te planine i da su vidici nevjerojatni. "Sama bjelina je fascinantna, kao da su tamo vječni snijeg i led. Oduzima dah i jako se rijetko viđa, to nam je posebno i najljepše od svega", kažu nam. Budući da dva mjeseca nisu bili u urbanoj sredini među ljudima, pitali smo ih je li im sada čudno. Otkako su se vratili u Karlovac, kažu, komuniciraju s puno ljudi i da im to nije čudno. Ipak, čudno im je hodati bez ruksaka i gojzerica. Kroz šalu kažu da imaju "neke čudne mote" prilikom hoda, a sada nemaju takvo opterećenje na sebi. Josipa otkriva da joj nedostaju tišina i mir. "Brzo se vratiš u rutinu, ali fali mir", kaže 27-godišnja Josipa.

   

Pitali smo ih jesu li smršavjeli na svom putu i saznali da je Matija izgubio otprilike 12 kilograma, dok je Josipa izgubila pet kilograma. Objašnjavaju nam da se na takvoj avanturi u prosjeku izgubi 10-ak kilograma. "Kada sam odjenula traperice, Matija mi je rekao da izgledam kao da sam bodybuilder koji je izašao iz teretane", govori Josipa kroz smijeh, a Matija objašnjava da su im mišići na nogama iznimno ojačali zbog svakodnevnog hoda. "Izgubi se dosta u struku i gornjem dijelu tijela, noge 'rastu', no salo se gubi", kaže planinar. Neki se sigurno pitaju kako izgleda higijena tijekom ovakvog puta i je li se uopće moguće tuširati i koliko često. Mladi planinari otvoreno kažu da se svakodnevna osobna higijena na planini može zaboraviti.

   

"Neke posebne higijene baš i nema u planini s obzirom na to da si ograničen vodom i odjećom. Uz set robe u kojoj smo hodali, imali smo još jedan set rezervne robe jer jednostavno više od toga ne stane. U prosjeku, tuširali smo se svakih 10-ak dana jer više do toga ne ide. Neke dane jednostavno nismo imali vode - izvori su bili zaleđeni pa nismo ni zube mogli oprati svaki dan. Higijena je ograničena, ali kada god možeš umiješ se, gdje god ima vode malo se 'oplahneš'. Tako je to u planini, ne može se očekivati održavanje higijene kao doma. I ti i tijelo se priviknete na netuširanje. Kada hodaš, znojiš se, s vremenom i malo smrdiš što je normalno kada se danima ne pereš. Znali bismo rastopiti snijeg i ugrijati vodu ako smo uspjeli naložiti vatru. Tako bismo se prali. Najprimitivnije metode pranja, čisto da se malo osvježiš. Dosta smo smrdjeli po dimu jer smo ložili vatru u peći po skloništima, a neke ne funkcioniraju kako treba pa se cijelo sklonište zadimi. Hodali smo kao šunkice kroz planine, i na svako jače znojenje osjetio sam miris dima koji izbija kroz znoj", iskren je Matija.

Ponosni su na svoju avanturu, ali i na međusobni odnos tijekom puta

Mladi par otkriva da su roditelji i prijatelji jako ponosni na njih zbog svega što su prošli i obišli tijekom avanture na Via Adriatici. Govore kako je njima hodanje bilo svakodnevica, kao i teška oprema koju su nosili, ali da je to ekstremno izgledalo nekome tko promatra sa strane. No, oboje su ponosni na ovaj pothvat i što su izdržali, osobito jer na trenutke nije bilo sigurno i imali su ludu sreću što je sve prošlo u redu. "Osobno sam ponosna na odnos nas dvoje tijekom ta dva mjeseca jer sve je bilo savršeno. Nadopunjavali smo se i bili podrška jedno drugome, cijenili smo muku i trud jedno drugoga", otkriva Josipa.

   

Matija i Josipa kažu da su ih pozitivni komentari i podrška na društvenim mrežama iznimno pozitivno iznenadili. Nakon što se o njima pisalo u različitim medijima, ljudi su im se počeli javljati i govoriti kako su ih motivirali da se i sami upuste u takvu ili sličnu planinarsku avanturu. Kako kažu, svoj su cilj ostvarili - a to je bilo pokazati da Hrvatska ima divne planine te potaknuti ljude da ih posjete.
"Cilj nam je bio otići zbog najavljenog lockdowna i mislim da smo uspjeli u našoj misiji pokretanja i nas i ljudi te osnaživanja zajednice i promociji Hrvatske. Nismo mislili ni sami da ćemo uspjeti, ali uspjeli smo nadvladati sebe, vrijeme i planinu. No, planinu ne treba nikada podcijeniti. Definitivno bismo preporučili svima koji imaju priliku da se upuste u takvu avanturu, ali u ljepšim uvjetima. Otkrit će taj neki novi dio sebe, čak bih to nazvao nekim životinjskim instinktima. U planini se moraš boriti za sebe i preživljavanje. Staza je divna s predivnim vidicima i rekao bih jedna od najtežih na svijetu", govori Matija.
Josipa dodaje da se Via Adriatica može prolaziti i u dionicama, što bi možda moglo zanimati one koji bi htjeli tamo planinariti, ali su ipak manji avanturisti od karlovačkog para. Kaže da tamo postoje lagane i nezahtjevne dionice. Za kraj, mlada planinarka kaže da je za nju cilj njihove avanture bio pokazati da Hrvatsku ne čine samo sunce, more i pijesak nego "da ima nešto i u planinama".
"Nadam se da će ljudi to prepoznati", govori Josipa. PAR IZ KARLOVCA U DIVLJINI PROVEO DUGA 54 DANA: 

PAR IZ KARLOVCA U DIVLJINI PROVEO DUGA 54 DANA:

'Bilo je jako opasno, a Velebit nas je ubio. Nekoliko dana bili smo zatočeni...'

<para>
Američki književnik i ekolog Edward Abbey rekao je da "divljina nije luksuz, već nužnost ljudskog duha i toliko je bitna za naš život kao voda i dobar kruh". Koliko je boravak u prirodi važan za stanje ljudskog duha i tijela znaju svi planinari na ovom svijetu. No, samo neki od njih odluče pohoditi niz planina i brda prekrivenih snijegom za vrijeme zime.</para>
<para>Jedni od njih su karlovački par Matija Pievac (25) i Josipa Staroveški (27) - oni su s prvim danom Nove godine krenuli na pohod na 1100 kilometara dugačku stazu Via Adriatica. Njihov cilj je do kraja mjeseca prijeći cijelu stazu koja završava u Istri. Oni koji se zapute na Via Adriaticu imaju priliku vidjeti planinske vrhove i masive koji se protežu duž naše obale, od Istre do Prevlake.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b934c370-929f-11eb-815d-0242ac12000f" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b8489004-929f-11eb-a942-0242ac12000f" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Matija se inače bavi turizmom i ima pustolovno-turističku agenciju, no volontira u HGSS-u kao spasilac, ali i kao vatrogasac. Njegova agencija organizira ture vezane uz planinarenje i penjanje, ture biciklom i kajakom, turistička razgledavanja, pratnje itd. Planinarenjem se bavi od srednje škole. Josipa, po struci magistra ekonomije, bavi se turizmom i hotelijerstvom te radi kao voditeljica recepcije u jednom hotelu u metropoli. Iako voli putovati, Josipa zbog pandemije nije mogla posjećivati inozemne zemlje, ali kako kaže, "zato se dobro naplaninarila".</para>
<para>U slobodno vrijeme, ovaj simpatični par iz Karlovca bavi se planinarenjem. Josipa govori da se početkom godine rodila ideja da idu obići sve vrhove koje su pojedinačno obilazili. S nama su razgovarali 28. dan svog planinarskog putovanja.
</para>
<heading2>Na Biokovu u papučama i s kupaćim gaćama</heading2>
<para>
"Sorry što se javljam ovako kasno, zapeli smo na Dinari i bez signala, bio je užasan vjetar i nikako se nismo mogli spustiti. Ali evo sada smo se približili civilizaciji pa ćemo sada moći odgovoriti na pitanja", rekao nam je Matija preko glasovne poruke.</para>
<para>Matiju smo prvo zamijetili na Facebooku nakon objave fotografije s Biokova u snijegu. Bio je odjeven u kupaće gaćice s kućnim šlapama na nogama. K tome, imao je i luftić. Zanimalo nas je što se krije iza te zanimljive fotke na vrhu Sveti Ilija, na više od 1600 metara visine. Nekako smo predosjećali da je fotka povezana sa svojevrsnom "internom šalom" u Hrvatskoj o češkim i poljskim turistima koji ponekad na opasnoj planini završe samo u japankama. Ova je fotka, neskromno se to može reći, oduševila naciju.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b8fb2188-929f-11eb-bb8b-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>"Fotografija s Biokova je dobra šala i zezancija. Biokovo je teško za proći, osobito Sveti Ilija jer tamo je puno ljudi poginulo i izgubilo se. To je jedno od najsmrtonosnijih mjesta u Hrvatskoj. Uvijek se Gorska služba i Hrvati šale na račun Čeha i Poljaka na Biokovu. Josipa i ja sa sobom imamo svu opremu i odjeću za presvući se kada dođemo na toplo. Tako sam sa sobom imao i papuče. Htjeli smo napraviti dobru šalu na opasnom vrhu. Gore sam se presvukao u kupaće gaće i papuče. Onaj luftić s fotke zapravo nije luftić nego prostirka za spavanje na čemu inače spavamo", otkrio nam je Matija pozadinu fotografije s Biokova.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b7c43be2-929f-11eb-a2ef-0242ac120012" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b917cefa-929f-11eb-9ac5-0242ac12000f" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Kaže da je bilo teško pozirati praktički gol na Svetom Iliji jer je bilo od - 10 do - 15 °C. "Osim toga, i vjetar je puhao otprilike 50 km/h, tako da je osjet sigurno bio - 20 °C", navodi Matija i kaže da je njegova fotografija s Biokova dobro odjeknula medijima i društvenim mrežama. Mladi planinar je na neki način postigao svoj cilj - fotografija je mnoge nasmijala i potaknula na zezanciju. "Komentirali su da mi samo fali Poljakinja ili Čehinja da fotka bude potpuna", kroz smijeh govori Karlovčanin.
</para>
<heading2>Avantura na Via Adriatici</heading2>
<para>
Čak 90 posto vrhova koje Josipa i Matija sada prolaze već su obišli, no sada su ih prvi put sve povezali odjednom. Osim u Hrvatskoj, Matija je planinario i "vani" pa je tako hodao po planinama u Francuskoj, Sloveniji, Italiji i BiH.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b9502f5c-929f-11eb-a99f-0242ac12000f" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>"Via Adriatica počinje u Dubrovniku, odnosno može se krenuti od Prevlake prema Kamenjaku ili obratno. Prvo brdo ispred nas bila je Sniježnica iznad Cavtata i Konavala. Tamo smo iskusili baš zimsko vrijeme, kada smo došli na vrh puhala je olujna bura, padali su ledena kiša i snijeg što nas je drugi dan dobro uzdrmalo. Nakon toga, sve ostalo je bilo dosta mirnije... dok nismo došli do Biokova.</para>
<para>Put od Sniježnice ide preko Dubrovnika i onda nastavlja preko Pelješca i penje se na Svetog Iliju. Taj dio je pitom i više-manje dostupan, što znači da je prva 'ozbiljnija' planina na tom putu Biokovo. Tamo su nam ponovno zima i planina pokazale sve svoje čari", prepričava Matija.
</para>
<heading2>Nemilosrdno Biokovo: 'Dan je bio lijep i onda je odjednom sve postalo crno'</heading2>
<para>
Prvi dan su se popeli do nekih 1500 metara, sjalo je sunce te nije previše puhalo. Temperatura je bila oko ništice. "Idealno za hodati", navodi planinar. Tamo su u planinarskom domu Vošac prenoćili i zaputili se na najviši biokovski vrh - Svetog Juru.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b99d48a0-929f-11eb-bd8a-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Na početku je bilo sve u redu, no kako su se počeli približavati vrhu, vrijeme se naglo promijenilo. "Oblaci su počeli sve više nadirati, sve je postalo crno, vjetar je jako počeo puhati, snijeg, ledena kiša... kombinacija svega što može padati", opisuje 25-godišnjak.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b95db5a0-929f-11eb-bcae-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Kada su došli pod sam vrh, bili su "sleđeni". "Na noge smo morali stavljati dereze, komad opreme kao potplat sa čavlima pa se to stavi na gojzerice. Tako se po ledu može hodati uzbrdo. Hodali smo još otprilike tri sada do idućeg planinarskog doma. Zima i planina pokazale su nam sve svoje čari", prisjeća se Matija.
</para>
<heading2>Hodanje među nanosima od tri metra snijega</heading2>
<para>
Od Svetog Jure do planinarskog doma na Lokvi karlovački par je dva sata hodao po grebenu, po nanosima od dva do tri metra snijega uz puhanje orkanske bure. Poslije konaka u planinarskom domu, trebali su krenuti prema Svetom Iliji, no vrijeme je bilo takvo da se nisu mogla otvoriti vrata doma i zato su cijeli taj dan morali ostati unutra.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b9b189b4-929f-11eb-8e70-0242ac12000f" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Srećom, u tom domu je bilo toplo pa su se Matija i Josipa mogli grijati. Dan poslije krenuli su prema Svetom Iliji, vrhu za koji kažu da je vrlo opasan i dalek. "Bez pet do šest sati hodanja samo u jednom smjeru nema prilaska vrhu. Dosta je zeznuto", pojašnjava nam Matija. Srećom, kaže, oni su imali dobro vrijeme praćeno "dobrim" snijegom, jer kada se snijeg zaledi, tada se po njemu može puno bolje hodati nego kada je suho.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b8fd62f4-929f-11eb-b5ff-0242ac12000f" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Sa Svetog Ilije spustili su se prema Brelima. Nakon toga nastavili su stazom do Dinare podno Omiša pa preko Poljičke planine do Splita i Kozjaka. Budući da je riječ o brdima nižim od 1000 metara, ovi planinari su ih bez problema "pretrčali" vrlo brzo. "To je pitom kraj", komentira Matija.
</para>
<heading2>Zaglavili na Dinari i bili u snijegu do kukova</heading2>
<para>
Matija nam objašnjava da su prvu dramu imali na Dinari i da su tamo zaglavili pa su se zato i nama javili malo kasnije. Počeli su penjanje od Peručkog jezera prema planinarskom skloništu Vjetar s Dinare. Počeli su hodati rano jer je put bio dugačak te je ispočetka bila prisutna visinska razlika.</para>
<para>"Vrijeme je bilo u redu, nije bilo padalina. No, kada smo došli na visinu od nekih 1100 metara kod doma Sv. Jakov, koji je jedini dom u južnom dijelu Dinare, počelo je puhati i padati. Ponovno snijeg, vjetar, to sve najednom krene na planini. Skupi se sve i onda te samo počne gađati. Dva do tri sata hodali smo po teško rastopljenom snijegu, kiši i susnježici. Kada smo stigli u dom bili smo toliko ljutiti, jadni, promrzli i mokri do gole kože. Kada smo došli u dom i okrenuli gojzericu naopako, iz nje smo mogli iscijediti pola litre vode. U skloništu je drvo bilo mokro, nismo mogli upaliti peć neko vrijeme. Drhtali smo, bilo je užasno hladno i mokro. Do večeri smo se uspjeli sabrati i naložiti, čak nam je navečer bilo i toplo i kuća se jako brzo ugrijala pa smo se do jutra osušili.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b9f87b9e-929f-11eb-86e1-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Drugi dan su pred sobom imali nekih šest kilometara, no snijeg je padao preko noći pa ga je bilo oko 30 centimetara. Matija objašnjava da je teško hodati po "friškom" snijegu jer se "propada do koljena". Tu su se namučili više od dva sata i u nekim trenucima propadali čak do kukova. "To utječe na živce pa smo do planinarskog skloništa Pume došli izmoreni", navodi Matija.</para>
<para>U skloništu je bilo toplo i činilo se da je sve u redu, dok se nije spustila večer...
</para>
<heading2>Bura puhala u dimnjak pa je dim završio u skloništu</heading2>
<para>
"Opet je okrenulo na buru, počeo je padati jak snijeg. U jednom dijelu noći peć nam se ugasila jer je bura toliko puhala da je doslovno puhala u dimnjak pa je sve što je ušlo u dimnjak završilo u kući. Dim nije izlazio iz dimnjaka nego je nama ulazio u kuću. Vatra se ugasila i sve se zadimilo. Razmišljali smo trebamo li ići dalje ili ostati, ali vjetar je bio toliko jak da smo morali ostati u skloništu. Temperatura je bila oko - 10 °C, vjetar je puhao brzinom do 150 km/h, a u kući smo mjerili - 2 i - 3 °C. Ostali smo spavati još jednu noć u takvim uvjetima jer jednostavno ići dalje bilo je pitanje života i smrti. Bila je dobra odluka ostati. Ni drugi dan se bura nije stišavala, nismo znali što da radimo. Uvjeti su katastrofalni, to zaista ne možeš doživjeti nigdje nego u planinama.</para>
<para>Ipak smo nastavili dalje oko podne. Do idućeg skloništa imali smo od četiri do pet sati hoda. Zabundali smo se od glave do pete pa smo neka dva sata hodali po tom vjetru. Prošli smo neke vrhove i vjetar se odjednom smirio. Doslovno puše samo na tom dijelu, a kako smo napravili mali zaokret prema sjeveru, prestalo je puhati. Došli smo do skloništa Rupe i tu smo se smirili i odmorili. Bila je dobra odluka ići dalje, a ne ostati još jednu noć", govori Matija.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b8e19b64-929f-11eb-883e-0242ac12000f" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>U četvrtak su se popeli na Lišanjski vrh, najviši vrh tog dijela Dinare. Matija prepričava da je dan bio fantastičan i bez daška vjetra. Premda je temperatura bez vjetra - 10 °C, njima je bilo izuzetno toplo. Vidici su pucali na sve strane, kažu nam. Poslije toga su se spustili u dolinu i došli do izvora Cetine. Ovih dana nastavljaju dalje prema Sinjalu, najvišem vrhu Hrvatske.
</para>
<heading2>Nisu se pripremali za put</heading2>
<para>
Na svoj planinarski put karlovački se par odlučio u studenome, a kako kažu, nisu se posebno pripremali. Cijelo ljeto su hodali, a u prosincu je bilo loše vrijeme pa nisu nikamo išli. "Nismo bili ni na kakvim izletima, samo smo bili doma i jeli. Ali i to je bila dobra priprema. Dobro je stvoriti zalihe za zimu", šali se Matija. Prije hodanja Via Adriaticom potrošili su puno vremena uspoređujući planinarsku opremu i što im je sve potrebno za taj pothvat. "Znali smo što nas čeka, htjeli smo imati najbolje stvari", kaže ovaj planinarski duo.</para>
<para>"Ako nemaš najbolju opremu za zimu onda to može biti pitanje života i smrti. Ili ćeš se smrznuti ili nećeš. Nabavili smo šator za snijeg i kišu, u njemu se može preživjeti u himalajskim uvjetima. Tu su i vreće kao i podloge za spavanje, da možemo spavati i na ledu i po jakom minusu. Nosili smo puno zimske odjeće i ostalu standardnu planinarsku opremu.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b9189cc2-929f-11eb-8e32-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Kažu kako su mislili da je Biokovo najteže pa su zatim došli na Dinaru te uvidjeli da je još teže, dok sutra kreću prema najvišem vrhu pa će vidjeti što ih tamo čeka. No, još moraju obići i dva velika velebitska vrha - Sveto brdo i Vaganski vrh koji su dosta strmi, visoki, goli i zaleđeni.
</para>
<heading2>Čega se plaše?</heading2>
<para>
Simpatični planinari se na pitanje o strahu smiju jer, kako kažu, Matija se ne boji ničega. Ipak, Josipu je strah - plaši se mraka i divljih životinja.</para>
<para>"Mene je zapravo strah nekakvih većih ozljeda koje se mogu dogoditi na putu. To može sve uništiti", govori Josipa, a Matija nastavlja: "Mi hodamo po ekstremnom terenu s tonom snijega i leda, jedan pogrešan korak znači propadanje u snijeg. Vjetar može izvrnuti bilo koji dio noge, a čovjek može biti usred ničeg, daleko od pomoći i signala. Svaka i najmanja ozljeda može baciti u noć i dovesti do pitanja života i smrti."</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="b8c38df4-929f-11eb-a0f5-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Što se tiče hrane, Josipa kaže da su nosili "oko pet kila čvaraka". Sa sobom naravno još imaju dobre gojzerice, čarape koje nisu ni predebele niti previše tanke, termoodjeću, zaštitnu odjeću protiv vjetra, rukavice, rezervne hlače i majice... Naravno, i štapovi su bitni kao i ruksak u koji to sve treba stati. Njihovi ruksaci su oni od 60 litara. "Treba ponijeti i neke 'sitnice' kao što su baterije i dodatni punjači", govori Matija. Josipa kroz šalu dodaje da su na planini "neophodni luftić, gaće i šlape".</para>
<para>Premda se trenutačno nalaze u nemogućim uvjetima, Matija i Josipa nam se ispričavaju što nisu ranije odgovorili na naša pitanja. Morali su štedjeti bateriju. Naravno, mi im ništa ne zamjeramo. Osim što su nam pokazali kako izgledaju hrvatske planine zimi, podijeli su s nama avanturu na koju se ne usudi svatko ići. Prešli su oko 60 posto svog puta, no pred njima je još izazovnih dijelova.</para>
<para>"Tek kada završimo s putom, moći ćemo sabrati dojmove i emocije. Trenutačno smo fokusirani na ono što nas sutra čeka, a ne ono što je iza nas", govore nam Matija i Josipa koji nastavljaju prema svom cilju na Via Adriatici.</para>

Fotka koja je oduševila naciju i jedno pitanje vrijedno 'života i smrti'; 'Krivi korak može biti koban' Karlovčani Matija i Josipa trenutno se nalaze u avanturi života među najimpresivnijim planinama u Hrvatskoj, a za Net. 

Američki književnik i ekolog Edward Abbey rekao je da "divljina nije luksuz, već nužnost ljudskog duha i toliko je bitna za naš život kao voda i dobar kruh". Koliko je boravak u prirodi važan za stanje ljudskog duha i tijela znaju svi planinari na ovom svijetu. No, samo neki od njih odluče pohoditi niz planina i brda prekrivenih snijegom za vrijeme zime.
Jedni od njih su karlovački par Matija Pievac (25) i Josipa Staroveški (27) - oni su s prvim danom Nove godine krenuli na pohod na 1100 kilometara dugačku stazu Via Adriatica. Njihov cilj je do kraja mjeseca prijeći cijelu stazu koja završava u Istri. Oni koji se zapute na Via Adriaticu imaju priliku vidjeti planinske vrhove i masive koji se protežu duž naše obale, od Istre do Prevlake.

   
   

Matija se inače bavi turizmom i ima pustolovno-turističku agenciju, no volontira u HGSS-u kao spasilac, ali i kao vatrogasac. Njegova agencija organizira ture vezane uz planinarenje i penjanje, ture biciklom i kajakom, turistička razgledavanja, pratnje itd. Planinarenjem se bavi od srednje škole. Josipa, po struci magistra ekonomije, bavi se turizmom i hotelijerstvom te radi kao voditeljica recepcije u jednom hotelu u metropoli. Iako voli putovati, Josipa zbog pandemije nije mogla posjećivati inozemne zemlje, ali kako kaže, "zato se dobro naplaninarila".
U slobodno vrijeme, ovaj simpatični par iz Karlovca bavi se planinarenjem. Josipa govori da se početkom godine rodila ideja da idu obići sve vrhove koje su pojedinačno obilazili. S nama su razgovarali 28. dan svog planinarskog putovanja.

Na Biokovu u papučama i s kupaćim gaćama

"Sorry što se javljam ovako kasno, zapeli smo na Dinari i bez signala, bio je užasan vjetar i nikako se nismo mogli spustiti. Ali evo sada smo se približili civilizaciji pa ćemo sada moći odgovoriti na pitanja", rekao nam je Matija preko glasovne poruke.
Matiju smo prvo zamijetili na Facebooku nakon objave fotografije s Biokova u snijegu. Bio je odjeven u kupaće gaćice s kućnim šlapama na nogama. K tome, imao je i luftić. Zanimalo nas je što se krije iza te zanimljive fotke na vrhu Sveti Ilija, na više od 1600 metara visine. Nekako smo predosjećali da je fotka povezana sa svojevrsnom "internom šalom" u Hrvatskoj o češkim i poljskim turistima koji ponekad na opasnoj planini završe samo u japankama. Ova je fotka, neskromno se to može reći, oduševila naciju.

   

"Fotografija s Biokova je dobra šala i zezancija. Biokovo je teško za proći, osobito Sveti Ilija jer tamo je puno ljudi poginulo i izgubilo se. To je jedno od najsmrtonosnijih mjesta u Hrvatskoj. Uvijek se Gorska služba i Hrvati šale na račun Čeha i Poljaka na Biokovu. Josipa i ja sa sobom imamo svu opremu i odjeću za presvući se kada dođemo na toplo. Tako sam sa sobom imao i papuče. Htjeli smo napraviti dobru šalu na opasnom vrhu. Gore sam se presvukao u kupaće gaće i papuče. Onaj luftić s fotke zapravo nije luftić nego prostirka za spavanje na čemu inače spavamo", otkrio nam je Matija pozadinu fotografije s Biokova.

   
   

Kaže da je bilo teško pozirati praktički gol na Svetom Iliji jer je bilo od - 10 do - 15 °C. "Osim toga, i vjetar je puhao otprilike 50 km/h, tako da je osjet sigurno bio - 20 °C", navodi Matija i kaže da je njegova fotografija s Biokova dobro odjeknula medijima i društvenim mrežama. Mladi planinar je na neki način postigao svoj cilj - fotografija je mnoge nasmijala i potaknula na zezanciju. "Komentirali su da mi samo fali Poljakinja ili Čehinja da fotka bude potpuna", kroz smijeh govori Karlovčanin.

Avantura na Via Adriatici

Čak 90 posto vrhova koje Josipa i Matija sada prolaze već su obišli, no sada su ih prvi put sve povezali odjednom. Osim u Hrvatskoj, Matija je planinario i "vani" pa je tako hodao po planinama u Francuskoj, Sloveniji, Italiji i BiH.

   

"Via Adriatica počinje u Dubrovniku, odnosno može se krenuti od Prevlake prema Kamenjaku ili obratno. Prvo brdo ispred nas bila je Sniježnica iznad Cavtata i Konavala. Tamo smo iskusili baš zimsko vrijeme, kada smo došli na vrh puhala je olujna bura, padali su ledena kiša i snijeg što nas je drugi dan dobro uzdrmalo. Nakon toga, sve ostalo je bilo dosta mirnije... dok nismo došli do Biokova.
Put od Sniježnice ide preko Dubrovnika i onda nastavlja preko Pelješca i penje se na Svetog Iliju. Taj dio je pitom i više-manje dostupan, što znači da je prva 'ozbiljnija' planina na tom putu Biokovo. Tamo su nam ponovno zima i planina pokazale sve svoje čari", prepričava Matija.

Nemilosrdno Biokovo: 'Dan je bio lijep i onda je odjednom sve postalo crno'

Prvi dan su se popeli do nekih 1500 metara, sjalo je sunce te nije previše puhalo. Temperatura je bila oko ništice. "Idealno za hodati", navodi planinar. Tamo su u planinarskom domu Vošac prenoćili i zaputili se na najviši biokovski vrh - Svetog Juru.

   

Na početku je bilo sve u redu, no kako su se počeli približavati vrhu, vrijeme se naglo promijenilo. "Oblaci su počeli sve više nadirati, sve je postalo crno, vjetar je jako počeo puhati, snijeg, ledena kiša... kombinacija svega što može padati", opisuje 25-godišnjak.

   

Kada su došli pod sam vrh, bili su "sleđeni". "Na noge smo morali stavljati dereze, komad opreme kao potplat sa čavlima pa se to stavi na gojzerice. Tako se po ledu može hodati uzbrdo. Hodali smo još otprilike tri sada do idućeg planinarskog doma. Zima i planina pokazale su nam sve svoje čari", prisjeća se Matija.

Hodanje među nanosima od tri metra snijega

Od Svetog Jure do planinarskog doma na Lokvi karlovački par je dva sata hodao po grebenu, po nanosima od dva do tri metra snijega uz puhanje orkanske bure. Poslije konaka u planinarskom domu, trebali su krenuti prema Svetom Iliji, no vrijeme je bilo takvo da se nisu mogla otvoriti vrata doma i zato su cijeli taj dan morali ostati unutra.

   

Srećom, u tom domu je bilo toplo pa su se Matija i Josipa mogli grijati. Dan poslije krenuli su prema Svetom Iliji, vrhu za koji kažu da je vrlo opasan i dalek. "Bez pet do šest sati hodanja samo u jednom smjeru nema prilaska vrhu. Dosta je zeznuto", pojašnjava nam Matija. Srećom, kaže, oni su imali dobro vrijeme praćeno "dobrim" snijegom, jer kada se snijeg zaledi, tada se po njemu može puno bolje hodati nego kada je suho.

   

Sa Svetog Ilije spustili su se prema Brelima. Nakon toga nastavili su stazom do Dinare podno Omiša pa preko Poljičke planine do Splita i Kozjaka. Budući da je riječ o brdima nižim od 1000 metara, ovi planinari su ih bez problema "pretrčali" vrlo brzo. "To je pitom kraj", komentira Matija.

Zaglavili na Dinari i bili u snijegu do kukova

Matija nam objašnjava da su prvu dramu imali na Dinari i da su tamo zaglavili pa su se zato i nama javili malo kasnije. Počeli su penjanje od Peručkog jezera prema planinarskom skloništu Vjetar s Dinare. Počeli su hodati rano jer je put bio dugačak te je ispočetka bila prisutna visinska razlika.
"Vrijeme je bilo u redu, nije bilo padalina. No, kada smo došli na visinu od nekih 1100 metara kod doma Sv. Jakov, koji je jedini dom u južnom dijelu Dinare, počelo je puhati i padati. Ponovno snijeg, vjetar, to sve najednom krene na planini. Skupi se sve i onda te samo počne gađati. Dva do tri sata hodali smo po teško rastopljenom snijegu, kiši i susnježici. Kada smo stigli u dom bili smo toliko ljutiti, jadni, promrzli i mokri do gole kože. Kada smo došli u dom i okrenuli gojzericu naopako, iz nje smo mogli iscijediti pola litre vode. U skloništu je drvo bilo mokro, nismo mogli upaliti peć neko vrijeme. Drhtali smo, bilo je užasno hladno i mokro. Do večeri smo se uspjeli sabrati i naložiti, čak nam je navečer bilo i toplo i kuća se jako brzo ugrijala pa smo se do jutra osušili.

   

Drugi dan su pred sobom imali nekih šest kilometara, no snijeg je padao preko noći pa ga je bilo oko 30 centimetara. Matija objašnjava da je teško hodati po "friškom" snijegu jer se "propada do koljena". Tu su se namučili više od dva sata i u nekim trenucima propadali čak do kukova. "To utječe na živce pa smo do planinarskog skloništa Pume došli izmoreni", navodi Matija.
U skloništu je bilo toplo i činilo se da je sve u redu, dok se nije spustila večer...

Bura puhala u dimnjak pa je dim završio u skloništu

"Opet je okrenulo na buru, počeo je padati jak snijeg. U jednom dijelu noći peć nam se ugasila jer je bura toliko puhala da je doslovno puhala u dimnjak pa je sve što je ušlo u dimnjak završilo u kući. Dim nije izlazio iz dimnjaka nego je nama ulazio u kuću. Vatra se ugasila i sve se zadimilo. Razmišljali smo trebamo li ići dalje ili ostati, ali vjetar je bio toliko jak da smo morali ostati u skloništu. Temperatura je bila oko - 10 °C, vjetar je puhao brzinom do 150 km/h, a u kući smo mjerili - 2 i - 3 °C. Ostali smo spavati još jednu noć u takvim uvjetima jer jednostavno ići dalje bilo je pitanje života i smrti. Bila je dobra odluka ostati. Ni drugi dan se bura nije stišavala, nismo znali što da radimo. Uvjeti su katastrofalni, to zaista ne možeš doživjeti nigdje nego u planinama.
Ipak smo nastavili dalje oko podne. Do idućeg skloništa imali smo od četiri do pet sati hoda. Zabundali smo se od glave do pete pa smo neka dva sata hodali po tom vjetru. Prošli smo neke vrhove i vjetar se odjednom smirio. Doslovno puše samo na tom dijelu, a kako smo napravili mali zaokret prema sjeveru, prestalo je puhati. Došli smo do skloništa Rupe i tu smo se smirili i odmorili. Bila je dobra odluka ići dalje, a ne ostati još jednu noć", govori Matija.

   

U četvrtak su se popeli na Lišanjski vrh, najviši vrh tog dijela Dinare. Matija prepričava da je dan bio fantastičan i bez daška vjetra. Premda je temperatura bez vjetra - 10 °C, njima je bilo izuzetno toplo. Vidici su pucali na sve strane, kažu nam. Poslije toga su se spustili u dolinu i došli do izvora Cetine. Ovih dana nastavljaju dalje prema Sinjalu, najvišem vrhu Hrvatske.

Nisu se pripremali za put

Na svoj planinarski put karlovački se par odlučio u studenome, a kako kažu, nisu se posebno pripremali. Cijelo ljeto su hodali, a u prosincu je bilo loše vrijeme pa nisu nikamo išli. "Nismo bili ni na kakvim izletima, samo smo bili doma i jeli. Ali i to je bila dobra priprema. Dobro je stvoriti zalihe za zimu", šali se Matija. Prije hodanja Via Adriaticom potrošili su puno vremena uspoređujući planinarsku opremu i što im je sve potrebno za taj pothvat. "Znali smo što nas čeka, htjeli smo imati najbolje stvari", kaže ovaj planinarski duo.
"Ako nemaš najbolju opremu za zimu onda to može biti pitanje života i smrti. Ili ćeš se smrznuti ili nećeš. Nabavili smo šator za snijeg i kišu, u njemu se može preživjeti u himalajskim uvjetima. Tu su i vreće kao i podloge za spavanje, da možemo spavati i na ledu i po jakom minusu. Nosili smo puno zimske odjeće i ostalu standardnu planinarsku opremu.

   

Kažu kako su mislili da je Biokovo najteže pa su zatim došli na Dinaru te uvidjeli da je još teže, dok sutra kreću prema najvišem vrhu pa će vidjeti što ih tamo čeka. No, još moraju obići i dva velika velebitska vrha - Sveto brdo i Vaganski vrh koji su dosta strmi, visoki, goli i zaleđeni.

Čega se plaše?

Simpatični planinari se na pitanje o strahu smiju jer, kako kažu, Matija se ne boji ničega. Ipak, Josipu je strah - plaši se mraka i divljih životinja.
"Mene je zapravo strah nekakvih većih ozljeda koje se mogu dogoditi na putu. To može sve uništiti", govori Josipa, a Matija nastavlja: "Mi hodamo po ekstremnom terenu s tonom snijega i leda, jedan pogrešan korak znači propadanje u snijeg. Vjetar može izvrnuti bilo koji dio noge, a čovjek može biti usred ničeg, daleko od pomoći i signala. Svaka i najmanja ozljeda može baciti u noć i dovesti do pitanja života i smrti."

   

Što se tiče hrane, Josipa kaže da su nosili "oko pet kila čvaraka". Sa sobom naravno još imaju dobre gojzerice, čarape koje nisu ni predebele niti previše tanke, termoodjeću, zaštitnu odjeću protiv vjetra, rukavice, rezervne hlače i majice... Naravno, i štapovi su bitni kao i ruksak u koji to sve treba stati. Njihovi ruksaci su oni od 60 litara. "Treba ponijeti i neke 'sitnice' kao što su baterije i dodatni punjači", govori Matija. Josipa kroz šalu dodaje da su na planini "neophodni luftić, gaće i šlape".
Premda se trenutačno nalaze u nemogućim uvjetima, Matija i Josipa nam se ispričavaju što nisu ranije odgovorili na naša pitanja. Morali su štedjeti bateriju. Naravno, mi im ništa ne zamjeramo. Osim što su nam pokazali kako izgledaju hrvatske planine zimi, podijeli su s nama avanturu na koju se ne usudi svatko ići. Prešli su oko 60 posto svog puta, no pred njima je još izazovnih dijelova.
"Tek kada završimo s putom, moći ćemo sabrati dojmove i emocije. Trenutačno smo fokusirani na ono što nas sutra čeka, a ne ono što je iza nas", govore nam Matija i Josipa koji nastavljaju prema svom cilju na Via Adriatici. LEDENI DNEVNIK PARA IZ KARLOVCA: 

LEDENI DNEVNIK PARA IZ KARLOVCA:

Fotka koja je oduševila naciju i jedno pitanje vrijedno 'života i smrti'; 'Krivi korak može biti koban'

Postroll

Preroll

PAR IZ KARLOVCA U DIVLJINI PROVEO DUGA 54 DANA: 'Bilo je jako opasno, a Velebit nas je ubio. Nekoliko dana bili smo zatočeni...'

<para>Predah u planinarskom skloništu uz pogled na bjelinu</para>

154813043_469564651062224_1710182510870821420_n

153627632_3103074883129231_7095581981574085262_n

<para>Na svom putu sretali su i životinje</para>

154295971_2179968342139878_3521619209129555776_n

153633564_3753218294793726_2628452054624325292_n

153745685_413198336646658_8364519476889980919_n

IMG_20210103_132610

planinari (1)

<para>Na svom putu planinari su sreli i životinje</para>

154493589_178074003837568_1138161442430657443_n

153673043_283899826491805_1314164773689391401_n

153985024_442683373687271_1785814384569534533_n

Hrvatska

Članak

Ivana Petrić

LEDENI DNEVNIK PARA IZ KARLOVCA: Fotka koja je oduševila naciju i jedno pitanje vrijedno 'života i smrti'; 'Krivi korak može biti koban'

#matija pievac

'Bilo je jako opasno, a Velebit nas je ubio. Nekoliko dana bili smo zatočeni...'

'Bilo je jako opasno, a Velebit nas je ubio. Nekoliko dana bili smo zatočeni...'

Fotka koja je oduševila naciju i jedno pitanje vrijedno 'života i smrti'; 'Krivi korak može biti koban'

Fotka koja je oduševila naciju i jedno pitanje vrijedno 'života i smrti'; 'Krivi korak može biti koban'