Američki književnik i ekolog Edward Abbey rekao je da "divljina nije luksuz, već nužnost ljudskog duha i toliko je bitna za naš život kao voda i dobar kruh". Koliko je boravak u prirodi važan za stanje ljudskog duha i tijela znaju svi planinari na ovom svijetu. No, samo neki od njih odluče pohoditi niz planina i brda prekrivenih snijegom za vrijeme zime.
Jedni od njih su karlovački par Matija Pievac (25) i Josipa Staroveški (27) - oni su s prvim danom Nove godine krenuli na pohod na 1100 kilometara dugačku stazu Via Adriatica. Njihov cilj je do kraja mjeseca prijeći cijelu stazu koja završava u Istri. Oni koji se zapute na Via Adriaticu imaju priliku vidjeti planinske vrhove i masive koji se protežu duž naše obale, od Istre do Prevlake.
Matija se inače bavi turizmom i ima pustolovno-turističku agenciju, no volontira u HGSS-u kao spasilac, ali i kao vatrogasac. Njegova agencija organizira ture vezane uz planinarenje i penjanje, ture biciklom i kajakom, turistička razgledavanja, pratnje itd. Planinarenjem se bavi od srednje škole. Josipa, po struci magistra ekonomije, bavi se turizmom i hotelijerstvom te radi kao voditeljica recepcije u jednom hotelu u metropoli. Iako voli putovati, Josipa zbog pandemije nije mogla posjećivati inozemne zemlje, ali kako kaže, "zato se dobro naplaninarila".
U slobodno vrijeme, ovaj simpatični par iz Karlovca bavi se planinarenjem. Josipa govori da se početkom godine rodila ideja da idu obići sve vrhove koje su pojedinačno obilazili. S nama su razgovarali 28. dan svog planinarskog putovanja.
Na Biokovu u papučama i s kupaćim gaćama
"Sorry što se javljam ovako kasno, zapeli smo na Dinari i bez signala, bio je užasan vjetar i nikako se nismo mogli spustiti. Ali evo sada smo se približili civilizaciji pa ćemo sada moći odgovoriti na pitanja", rekao nam je Matija preko glasovne poruke.
Matiju smo prvo zamijetili na Facebooku nakon objave fotografije s Biokova u snijegu. Bio je odjeven u kupaće gaćice s kućnim šlapama na nogama. K tome, imao je i luftić. Zanimalo nas je što se krije iza te zanimljive fotke na vrhu Sveti Ilija, na više od 1600 metara visine. Nekako smo predosjećali da je fotka povezana sa svojevrsnom "internom šalom" u Hrvatskoj o češkim i poljskim turistima koji ponekad na opasnoj planini završe samo u japankama. Ova je fotka, neskromno se to može reći, oduševila naciju.
"Fotografija s Biokova je dobra šala i zezancija. Biokovo je teško za proći, osobito Sveti Ilija jer tamo je puno ljudi poginulo i izgubilo se. To je jedno od najsmrtonosnijih mjesta u Hrvatskoj. Uvijek se Gorska služba i Hrvati šale na račun Čeha i Poljaka na Biokovu. Josipa i ja sa sobom imamo svu opremu i odjeću za presvući se kada dođemo na toplo. Tako sam sa sobom imao i papuče. Htjeli smo napraviti dobru šalu na opasnom vrhu. Gore sam se presvukao u kupaće gaće i papuče. Onaj luftić s fotke zapravo nije luftić nego prostirka za spavanje na čemu inače spavamo", otkrio nam je Matija pozadinu fotografije s Biokova.
Kaže da je bilo teško pozirati praktički gol na Svetom Iliji jer je bilo od - 10 do - 15 °C. "Osim toga, i vjetar je puhao otprilike 50 km/h, tako da je osjet sigurno bio - 20 °C", navodi Matija i kaže da je njegova fotografija s Biokova dobro odjeknula medijima i društvenim mrežama. Mladi planinar je na neki način postigao svoj cilj - fotografija je mnoge nasmijala i potaknula na zezanciju. "Komentirali su da mi samo fali Poljakinja ili Čehinja da fotka bude potpuna", kroz smijeh govori Karlovčanin.
Avantura na Via Adriatici
Čak 90 posto vrhova koje Josipa i Matija sada prolaze već su obišli, no sada su ih prvi put sve povezali odjednom. Osim u Hrvatskoj, Matija je planinario i "vani" pa je tako hodao po planinama u Francuskoj, Sloveniji, Italiji i BiH.
"Via Adriatica počinje u Dubrovniku, odnosno može se krenuti od Prevlake prema Kamenjaku ili obratno. Prvo brdo ispred nas bila je Sniježnica iznad Cavtata i Konavala. Tamo smo iskusili baš zimsko vrijeme, kada smo došli na vrh puhala je olujna bura, padali su ledena kiša i snijeg što nas je drugi dan dobro uzdrmalo. Nakon toga, sve ostalo je bilo dosta mirnije... dok nismo došli do Biokova.
Put od Sniježnice ide preko Dubrovnika i onda nastavlja preko Pelješca i penje se na Svetog Iliju. Taj dio je pitom i više-manje dostupan, što znači da je prva 'ozbiljnija' planina na tom putu Biokovo. Tamo su nam ponovno zima i planina pokazale sve svoje čari", prepričava Matija.
Nemilosrdno Biokovo: 'Dan je bio lijep i onda je odjednom sve postalo crno'
Prvi dan su se popeli do nekih 1500 metara, sjalo je sunce te nije previše puhalo. Temperatura je bila oko ništice. "Idealno za hodati", navodi planinar. Tamo su u planinarskom domu Vošac prenoćili i zaputili se na najviši biokovski vrh - Svetog Juru.
Na početku je bilo sve u redu, no kako su se počeli približavati vrhu, vrijeme se naglo promijenilo. "Oblaci su počeli sve više nadirati, sve je postalo crno, vjetar je jako počeo puhati, snijeg, ledena kiša... kombinacija svega što može padati", opisuje 25-godišnjak.
Kada su došli pod sam vrh, bili su "sleđeni". "Na noge smo morali stavljati dereze, komad opreme kao potplat sa čavlima pa se to stavi na gojzerice. Tako se po ledu može hodati uzbrdo. Hodali smo još otprilike tri sada do idućeg planinarskog doma. Zima i planina pokazale su nam sve svoje čari", prisjeća se Matija.
Hodanje među nanosima od tri metra snijega
Od Svetog Jure do planinarskog doma na Lokvi karlovački par je dva sata hodao po grebenu, po nanosima od dva do tri metra snijega uz puhanje orkanske bure. Poslije konaka u planinarskom domu, trebali su krenuti prema Svetom Iliji, no vrijeme je bilo takvo da se nisu mogla otvoriti vrata doma i zato su cijeli taj dan morali ostati unutra.
Srećom, u tom domu je bilo toplo pa su se Matija i Josipa mogli grijati. Dan poslije krenuli su prema Svetom Iliji, vrhu za koji kažu da je vrlo opasan i dalek. "Bez pet do šest sati hodanja samo u jednom smjeru nema prilaska vrhu. Dosta je zeznuto", pojašnjava nam Matija. Srećom, kaže, oni su imali dobro vrijeme praćeno "dobrim" snijegom, jer kada se snijeg zaledi, tada se po njemu može puno bolje hodati nego kada je suho.
Sa Svetog Ilije spustili su se prema Brelima. Nakon toga nastavili su stazom do Dinare podno Omiša pa preko Poljičke planine do Splita i Kozjaka. Budući da je riječ o brdima nižim od 1000 metara, ovi planinari su ih bez problema "pretrčali" vrlo brzo. "To je pitom kraj", komentira Matija.
Zaglavili na Dinari i bili u snijegu do kukova
Matija nam objašnjava da su prvu dramu imali na Dinari i da su tamo zaglavili pa su se zato i nama javili malo kasnije. Počeli su penjanje od Peručkog jezera prema planinarskom skloništu Vjetar s Dinare. Počeli su hodati rano jer je put bio dugačak te je ispočetka bila prisutna visinska razlika.
"Vrijeme je bilo u redu, nije bilo padalina. No, kada smo došli na visinu od nekih 1100 metara kod doma Sv. Jakov, koji je jedini dom u južnom dijelu Dinare, počelo je puhati i padati. Ponovno snijeg, vjetar, to sve najednom krene na planini. Skupi se sve i onda te samo počne gađati. Dva do tri sata hodali smo po teško rastopljenom snijegu, kiši i susnježici. Kada smo stigli u dom bili smo toliko ljutiti, jadni, promrzli i mokri do gole kože. Kada smo došli u dom i okrenuli gojzericu naopako, iz nje smo mogli iscijediti pola litre vode. U skloništu je drvo bilo mokro, nismo mogli upaliti peć neko vrijeme. Drhtali smo, bilo je užasno hladno i mokro. Do večeri smo se uspjeli sabrati i naložiti, čak nam je navečer bilo i toplo i kuća se jako brzo ugrijala pa smo se do jutra osušili.
Drugi dan su pred sobom imali nekih šest kilometara, no snijeg je padao preko noći pa ga je bilo oko 30 centimetara. Matija objašnjava da je teško hodati po "friškom" snijegu jer se "propada do koljena". Tu su se namučili više od dva sata i u nekim trenucima propadali čak do kukova. "To utječe na živce pa smo do planinarskog skloništa Pume došli izmoreni", navodi Matija.
U skloništu je bilo toplo i činilo se da je sve u redu, dok se nije spustila večer...
Bura puhala u dimnjak pa je dim završio u skloništu
"Opet je okrenulo na buru, počeo je padati jak snijeg. U jednom dijelu noći peć nam se ugasila jer je bura toliko puhala da je doslovno puhala u dimnjak pa je sve što je ušlo u dimnjak završilo u kući. Dim nije izlazio iz dimnjaka nego je nama ulazio u kuću. Vatra se ugasila i sve se zadimilo. Razmišljali smo trebamo li ići dalje ili ostati, ali vjetar je bio toliko jak da smo morali ostati u skloništu. Temperatura je bila oko - 10 °C, vjetar je puhao brzinom do 150 km/h, a u kući smo mjerili - 2 i - 3 °C. Ostali smo spavati još jednu noć u takvim uvjetima jer jednostavno ići dalje bilo je pitanje života i smrti. Bila je dobra odluka ostati. Ni drugi dan se bura nije stišavala, nismo znali što da radimo. Uvjeti su katastrofalni, to zaista ne možeš doživjeti nigdje nego u planinama.
Ipak smo nastavili dalje oko podne. Do idućeg skloništa imali smo od četiri do pet sati hoda. Zabundali smo se od glave do pete pa smo neka dva sata hodali po tom vjetru. Prošli smo neke vrhove i vjetar se odjednom smirio. Doslovno puše samo na tom dijelu, a kako smo napravili mali zaokret prema sjeveru, prestalo je puhati. Došli smo do skloništa Rupe i tu smo se smirili i odmorili. Bila je dobra odluka ići dalje, a ne ostati još jednu noć", govori Matija.
U četvrtak su se popeli na Lišanjski vrh, najviši vrh tog dijela Dinare. Matija prepričava da je dan bio fantastičan i bez daška vjetra. Premda je temperatura bez vjetra - 10 °C, njima je bilo izuzetno toplo. Vidici su pucali na sve strane, kažu nam. Poslije toga su se spustili u dolinu i došli do izvora Cetine. Ovih dana nastavljaju dalje prema Sinjalu, najvišem vrhu Hrvatske.
Nisu se pripremali za put
Na svoj planinarski put karlovački se par odlučio u studenome, a kako kažu, nisu se posebno pripremali. Cijelo ljeto su hodali, a u prosincu je bilo loše vrijeme pa nisu nikamo išli. "Nismo bili ni na kakvim izletima, samo smo bili doma i jeli. Ali i to je bila dobra priprema. Dobro je stvoriti zalihe za zimu", šali se Matija. Prije hodanja Via Adriaticom potrošili su puno vremena uspoređujući planinarsku opremu i što im je sve potrebno za taj pothvat. "Znali smo što nas čeka, htjeli smo imati najbolje stvari", kaže ovaj planinarski duo.
"Ako nemaš najbolju opremu za zimu onda to može biti pitanje života i smrti. Ili ćeš se smrznuti ili nećeš. Nabavili smo šator za snijeg i kišu, u njemu se može preživjeti u himalajskim uvjetima. Tu su i vreće kao i podloge za spavanje, da možemo spavati i na ledu i po jakom minusu. Nosili smo puno zimske odjeće i ostalu standardnu planinarsku opremu.
Kažu kako su mislili da je Biokovo najteže pa su zatim došli na Dinaru te uvidjeli da je još teže, dok sutra kreću prema najvišem vrhu pa će vidjeti što ih tamo čeka. No, još moraju obići i dva velika velebitska vrha - Sveto brdo i Vaganski vrh koji su dosta strmi, visoki, goli i zaleđeni.
Čega se plaše?
Simpatični planinari se na pitanje o strahu smiju jer, kako kažu, Matija se ne boji ničega. Ipak, Josipu je strah - plaši se mraka i divljih životinja.
"Mene je zapravo strah nekakvih većih ozljeda koje se mogu dogoditi na putu. To može sve uništiti", govori Josipa, a Matija nastavlja: "Mi hodamo po ekstremnom terenu s tonom snijega i leda, jedan pogrešan korak znači propadanje u snijeg. Vjetar može izvrnuti bilo koji dio noge, a čovjek može biti usred ničeg, daleko od pomoći i signala. Svaka i najmanja ozljeda može baciti u noć i dovesti do pitanja života i smrti."
Što se tiče hrane, Josipa kaže da su nosili "oko pet kila čvaraka". Sa sobom naravno još imaju dobre gojzerice, čarape koje nisu ni predebele niti previše tanke, termoodjeću, zaštitnu odjeću protiv vjetra, rukavice, rezervne hlače i majice... Naravno, i štapovi su bitni kao i ruksak u koji to sve treba stati. Njihovi ruksaci su oni od 60 litara. "Treba ponijeti i neke 'sitnice' kao što su baterije i dodatni punjači", govori Matija. Josipa kroz šalu dodaje da su na planini "neophodni luftić, gaće i šlape".
Premda se trenutačno nalaze u nemogućim uvjetima, Matija i Josipa nam se ispričavaju što nisu ranije odgovorili na naša pitanja. Morali su štedjeti bateriju. Naravno, mi im ništa ne zamjeramo. Osim što su nam pokazali kako izgledaju hrvatske planine zimi, podijeli su s nama avanturu na koju se ne usudi svatko ići. Prešli su oko 60 posto svog puta, no pred njima je još izazovnih dijelova.
"Tek kada završimo s putom, moći ćemo sabrati dojmove i emocije. Trenutačno smo fokusirani na ono što nas sutra čeka, a ne ono što je iza nas", govore nam Matija i Josipa koji nastavljaju prema svom cilju na Via Adriatici.
