U ovim vremenima kada koronavirus i dalje hara, život uglavnom piše drame, no dogodi se tu i tamo neka lijepa priča. Gospođa iz okolice Virovitice koja je u bolnicu primljena s teškim simptomima Covid-19 bolesti obratila nam se jer je željela javno zahvaliti svom zdravstvenom osoblju bolnice u tom gradu jer, kako kaže, bili su joj kao mala obitelj tijekom njene bolesti.
55-ogodišnja Marija Košutić koja živi u malenom selu Kapela Dvor u Virovitičko-podravskoj županiji preboljela je koronavirus, a zarazila se od svog oca za kojeg, kaže, nije ni u jednom trenu posumnjala da je zaražen. Otac joj je živio sam i naglo mu se zdravstveno stanje pogoršalo te je morao u bolnicu. Marija ga je okupala, spremila za bolnicu i odvezla. Međutim, otac joj je ubrzo nakon toga preminuo.
Kaže kako je tada pretpostavila da ima koronavirus. Čim je saznala da joj je otac pozitivan nazvala je kući i odmah otišla u samoizolaciju: "Ja sam u utorak, 15. prosinca, odmah dobila simptome. U biti nisam ni znala da je to korona, nego sam ja njega ostavila u ponedjeljak navečer u bolnici i rekli su mi da mi je tata pozitivan na koronu. Odmah sam zvala doma i išla u izolaciju. Drugi dan sam dobila temperaturu, ali kako sam zvala u bolnicu i rekli su mi da je tata umro, ja sam to sve pripisivala tom stresu i da je to od tog.“
Ali, kako i sama kaže, ipak je sumnjala. Otišla je na testiranje i bila je pozitivna, a iz dana u dan joj se stanje pogoršavalo. Temperaturu je imala stalno i tek bi joj se povremeno snizila, a onda su je članovi obitelji odvezli u bolnicu jer su vidjeli da nije dobro: "23.12. sam završila u bolnici preko hitnog bolničkog prijema i eto deset dana sam bila tamo, sedam dana sam primala kisik, a dva dana sam još ostala na promatranju."
"Nisam znala gdje sam"
Od simptoma, gospođa Marija je imala teške poteškoće s disanjem, temperaturu te je povremeno gubila svijest: "Nisam znala gdje sam, zacrnilo mi se i ja sam sjela i otvorim oči i shvatim gdje sam. Bilo je malo problema sa stolicom, u biti tipično sve za koronu, ali nisam bila baš svjesna u glavi, na momente spavaš i ne spavaš."
Izvor: Opća bolnica Virovitica
Gospođa Marija je imala i početak upale pluća i koliko joj je zdravstveno stanje bilo ozbiljno zbog korone toliko ju je psihički sve to potreslo jer joj je u posljednje vrijeme puno dragih ljudi umrlo. Ne može to, govori, opisati nikako osim kao strašno iskustvo: "Ja na momente nisam bila prisebna što zbog temperature što zbog psihičkog stanja, ja to ne mogu nikome objasniti što se sa mnom dešavalo." Naglašava koliko joj je bila važna podrška obitelji u tim strašnim trenucima.
Primljena je na očni odjel u Općoj bolnici Virovitica koji je sada u funkciji Covid odjela, a za osoblje ima samo riječi hvale.
Napravili su joj sve pretrage, a Marija naglašava kako su svi bili jako ljubazni i kako bi svima njima htjela zahvaliti. I na hitnom prijemu i na Covid odjelu: "Stvarno svi, od spremačica, do medicinskih sestara i tehničara pa do doktora. Ja ni ne znam kako se svi ti ljudi zovu."
Izvor: Opća bolnica Virovitica
Gospođa Marija govori kako su ih svaki dan pitali kako su, kako su im čestitali Božić, kako su s njima vodili normalne razgovore samo kako bi njima bilo lakše: "Jednoj sestri sam rekla da sam se od tate zarazila i plakala sam, pa me pitala što se desilo. Rekla sam da mi je brat završio u Dubravi na respiratoru. Kad god je poslije došla pitala bi me: 'Gospođo kako je vaš brat?' To te strašno pogodi jer ti ipak znaš da netko zna za tebe, da je obratio pozornost na tebe i na to što si mu govorila."
Svi već znamo da medicinsko osoblje radi u teškim uvjetima i da rad u punoj korona opermi nije nimalo laka stvar: "Nama trebaju vaditi krv, svaki dan, do podne, popodne. Koliko su se oni trudili, koliko je njima to bilo teško, mi smo svi manje-više bili dehidrirani. On nama treba naći venu, a ne može..."
Gospođa Marija je imala samo riječi hvale
Liječnici su ih obilazili dva puta na dan i sve im objašnjavali: "Meni su nakon sedmog dana rekli: 'Gospođo probajte sami bez kisika.' Ja sam rekla da se jako bojim jer sam noći i noći presjedila. Bojala sam se ako zaspim, ako mi slučajno izađe taj kisik da ću se ugušiti jer to je bila jaka bol u prsima, kad si trebao udahnuti zrak bez kisika."
Na vratima od WC-a stajao je broj koji si mogao na mobitel nazvati ako slučajno sestra nije bila tamo.
Gospođa Marija ističe da su joj u tih deset dana bili kao mala obitelj.
Jedan medicinski tehničar, priča gospođa Marija, za Badnjak im je priredio iznenađenje: "Na Badnjak navečer jedan je medicinski tehničar imao božićnu kapicu. Jako su se trudili."
Izvor: Opća bolnica Virovitica
Rekao im je u šali da moraju biti mirni i neka noćas budu dobri.
Za Novu godinu im je priredio mali koncert: "On je pjevao po hodniku, dok nas je vozio na pretrage, plesao je. Jedna od sestara mu je rekla: 'Jel to Labuđe jezero plešeš?', a on joj je odgovorio: 'Malo da im uveselim dan kad već nisu mogli biti na novogodišnjem koncertu, barem da vide Labuđe jezero."
Ispričala je gospođa Marija kako su se s njima šalili, a ako bi im bilo teško, da su sjeli i porazgovarali: "Ja tak šta nisam doživjela. Svaka čast.“
'Nisam ni znala da čovjek ima bradu'
Marija svima njima samo želi zahvaliti na ljubaznosti. Poručila im je da samo tako nastave jer su svi toliko požrtvovni i da toliko sebe daju u taj posao jer to je posao koji vole i koji rade s ljubavlju.
Izvor: Opća bolnica Virovitica
I tako je gospođa Marija u svojim najtežim trenucima imala veliku podršku od ljudi koje ispod maske i odijela nije vidjela i koje ne bi sada na ulici prepoznala:
"Samo bi svima htjela zahvaliti. Kad sam odlazila rekla sam: 'Oprostite ako vas negdje sretnem, rado bih vas sve počastila barem kavom, ali ja vas ne poznam pa se nemojte ljutiti ako vas ne pozdravim."
A onda je jedan medicinski tehničar skinuo masku ispod vizira
kako bi ga gospođa Marija na ulici mogla
prepoznati: "Rekla sam mu da nisam ni znala da ima bradu. On je
odgovorio: 'Imam bradu, kako ne bi imao bradu. Nemam kosu,
ali zato imam bradu.'
