China daily, kineski dnevnik na engleskom jeziku koji izlazi u Hong Kongu, dan uoči početka summita 16+1 u Dubrovniku, objavio je najavni tekst znakovita naslova – Izgradnja mostova između Kine i središnje i istočne Europe (Building Bridges between China and CEE) u kojem su obuhvaćene analize nekoliko politologa i ekonomista, od Poljske do Hrvatske i Makedonije.
Iz Hrvatske je sudjelovao Kristijan Kotarski, profesor međunarodne političke ekonomije sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (koji je doktorirao na političkoj ekonomiji Kine) s vrlo hladnokrvnom analizom postojećih hrvatsko-kineskih odnosa, te smo ga na dan početka summita, nakon tri dana euforičnih najava iz Vlade RH o intenziviranju političke i ekonomske suradnje između Hrvatske i suradnje zamolili za kratak razgovor o tome što se najavljuje a što bi se zapravo doista moglo i realizirati.
Pixsell
NET.HR: Nakon susreta kineskog premijera, Li Keqianga s premijerom Plenkovićem, neprestano se redaju najave o intenziviranju političke i gospodarske suradnje: od povećanja izvoza hrvatskih poljoprivrednih proizvoda, do izgradnje pruge Rijeka-Zagreb do "spašavanja" brodogradnje. Koliko su te najave daleko od stvarnosti?
KOTARSKI: Euforične najave treba gledati u kontekstu političkog trenutka. Upravo se spremaju izbori za EU parlament i vladajućoj koaliciji ovo je zgodna prilika da potiču optimizam i da tvrde da je sve moguće. Sigurno dolazi novo doba kada će biti prilike za više suradnje s Kinom i to ovisi prije svega o našoj umješnosti, ali evidentno je da se ovi susreti i summit koristi i za medijsko pumpanje i pokušavanje dizanja rejtinga Vlade. Možemo reći da su se vladajućima "poklopile zvijezde". Što se tiče realnih mogućnosti unapređenja suradnje, rekao bih da startamo od vrlo niske baze. Naša dosadašnja investicijska suradnja je vrlo skromna. Prema evidenciji HNB-a, od 1992. godine, od kada se bilježi strana investicijska suradnja, Kina nije na popisu 40 hrvatskih najvećih investicijskih partnera.
Dakle, prostor za unapređenje svakako postoji. Što se tiče trgovine: bilateralni trgovinski deficit se smanjio u zadnjih nekoliko godina. Bez detaljnije analize ne možemo znati koliko se točno smanjio priljev kineske robe, prije svega zbog roterdamskog efekta. No, činjenica jest da je od 2013. priljev kineskih dobara na hrvatsko tržište pao s milijardu i pol na milijardu dolara. Prema Atlasu ekonomske kompleksnosti koji ažurira Harvardsko sveučilište može se naći podatak da je hrvatski izvoz na kinesko tržište od 2015. skočio s 75-80 milijuna na 150 milijuna dolara. To jest rast, ali sigurno ne zadovoljavajući.
Kina i na preko summita 16+1 uvijek zagovara win-win suradnju, odnosno, dobitnički scenarij za obje strane, ali činjenica jest da mi u ovom trenutku u toj suradnji stojimo lošije. Ono što je dobro jest da smo počeli bolje percipirati prilike, ali, opet, nije dobro da se kreće u pogrešnu interpretaciju. Vidimo da se i situacija s Pelješkim mostom pogrešno interpretira, u dijelu medija, ali i stručne javnosti – to nije primjer kineske investicije u Hrvatskoj. To je novac europskih poreznih obveznika, a na tenderu je pobijedila kineska tvrtka. I ništa više.
NET.HR: Kako komentirate vijest da je kineski premijer jednim telefonskim pozivom pozvao kineska brodogradilišta da se uključe u spašavanje Uljanika? Već se ranije govorilo o mogućim kineskim investitorima, znamo da se dugo tražio partner za spas Uljanika, ali nije bilo nikakvih ponuda iz Kine. Je li susret Plenković-Keqianga doista mogao donijeti takav obrat i oko brodogradilišta?
KOTARSKI: Vlada ima u rukama vrući krumpir brodogradnje i sigurno nastoji naći rješenja. Teško je spekulirati o tome je li moguć iznenadni obrat. Moguće da je i to pokušaj plasiranja pozitivnih vijesti u predizborno vrijeme preko određenih medija. Moramo se sjetiti da smo imali sličnu situaciju i prije dvije godine s Agrokorom. Kroz novinske stupce isto se plasirala neslužbeno informacija da postoji kineska grupacija zainteresirana za preuzimanje Agrokora. Ali, nikada je nismo vidjeli. Stoga, oprez. Ne vjerujem da će se pojaviti Kinezi i tek tako nam pokloniti hrpu novaca. Ako ih zanima brodogradnja sigurno će napraviti screening, snimiti situaciju, i razmotriti mogućnosti ulaganja. I u brodogradnji, i za luku, i za prugu. Ali nema šanse da će Kinezi tek tako ubaciti novac u rupu kojoj se ne vidi dno. Oni tako ne funkcioniraju.
NET.HR: Ako se Hrvatska doista upusti u tako najavljeno intenziviranje odnosa s Kinom – hoće li se o tome pitati i Bruxelles? Odnosno, pojednostavljeno rečeno, koliko je Hrvatska slobodna u okviru EU oko intenziviranja odnosa s Kinom?
KOTARSKI: Europska komisija je tu postavila jasne okvire. Prije mjesec dana je upravo usvojen dokument u kojem se slojevito obrađuje odnos s Kinom. No, pregovori traju i još će trajati, po nizu pitanja. Odnos EU i Kine još uvijek nije recipročan, odnosno, kineska ulaganja mnogo lakše ulaze u EU nego što europska ulaganja ulaze u Kinu zbog protekcionizma s kineske strane. Kina je strateški rival i konkurent u domeni visoke tehnologije i umjetne inteligencije, ali i potencijalni izvoznik svog modela vladavine – kojeg stručnjaci često nazivaju digitalni autoritarizam.
Hrvatska sigurno nije prva unutar EU koja pokušava solirati i ubaciti malo više vode na svoj mlin. Italija je već prekinula konsenzus unutar G7 i prilikom posjeta kineske delegacije prije tri tjedna Italija je odlučila javno otvoriti vrata Kini. Podsjetimo se da je još prije godinu dana i Mađarska odbila podržati deklaraciju Vijeća ministara EU koja osuđuje kršenje ljudskih prava u Kini. No, neovisno o kratkoročnim dobicima, mislim da je važno vjerovati u Europu. Osobno, nisam federalist, ali vjerujem u Europu i mislim da u određenim pitanjima trebamo nastupati zajednički. Individualni, bilateralni pregovori s Kinom možda donesu minimalne pomake, ali sigurno se neće dobiti toliko kao kad se pregovara u europskom klubu 27 zemalja.
Kristijan Kotarski
U ovom trenutku nedostaje kvalitetan bilateralni sporazum na razini EU-Kina. Mi to ne možemo samostalno ispregovarati, ali možemo sudjelovati. Kineska vlada u svojem sadašnjem nastupu naglašava "hard connectivity", dakle, povezivanje infrastrukturom: ceste, pruge, mostove, itd., ali ne smijemo zanemariti "soft connectivity": pravnu strukturu, regulativu... Što ako kineski partneri budu zainteresirani za ulaganje u Hrvatsku, a to ulaganje kontaminira okoliš? Ili, ako krše radnička prava? Na temelju koje pravne regulative će se voditi eventualni pravni spor? To su situacije koje se mogu puno bolje ispregovarati na razini EU. To je put kojim se može dobiti nediskriminatorni pravni mehanizam za rješavanje eventualnih sporova.
Hrvatska se već "opekla" na slučaju MOL-a, Addiko banke ili Zagrebačke banke i svi ti sporovi su završili u Washingtonu. Dakle, moramo voditi računa i o tome kada gradimo suradnju s Kinom. Naravno, možemo graditi bilateralne odnose s Kinom, ali ne smijemo zanemariti europski okvir. Svakako imamo prostora i za unapređenje bilateralne suradnje: primjerice, ured u Šangaju koji je već otvoren može i mora bolje raditi. Poduzetnici bi se mogli povezati, pa i na razini regije, radi boljeg nastupa na kineskom tržištu. Kina je nama u proteklih 7 godina nametnula puno više restriktivnih barijera za izvoz nego mi njima i to je sigurno prostor u kojem može i naša diplomacija učiniti mnogo više. Eto, pred našom gospodarskom diplomacijom je sada konkretna prilika da ispregovara ukidanje protekcionističkih barijera koje pogađaju naše proizvođače, primjerice, proizvođače namještaja, ferolegura itd.
