Zamislite da se djecu u hrvatskim školama počne izlagati LGBTQ propagandi! Pa ih se npr. počne učiti da je povijesno važna ličnost bio jedan vladar koji je tijekom svojih teritorijalnih osvajanja osvajao i srca mladića. Kako ona vojnih zapovjednika tako i ona mladih eunuha. Ili da je povijesno važna ličnost bio neki tamo umjetnik koji je upražnjavao ljubavne veze sa svojim maloljetnim učenicima, i koji je s 24 godine bio optužen za sodomiju i veze s muškom prostitucijom. Kao i njegov kolega umjetnik čije skulpture i freske pokazuju opsjednutost muškom ljepotom, i koji će u poznim godinama napisati niz pjesama homoerotskog sadržaja posvećenih jednom mladiću.
Zamislite da se djeci kao velikana nameće kompozitora koji je u brojnim pismima opisivao svoju strast prema muškarcima i koji je bio zaljubljen u svog mladog slugu posvetivši mu sljedeće riječi: "Bože moj, kakvo anđeosko stvorenje i kako čeznem da budem njegov rob, igračka, vlasništvo!". Ili da se u školama povijesno važnom ličnošću počne prikazivati znanstvenik koji je sam izjavio da nikada u životu nije dotaknuo ženu, koji je volio prijateljevati s lijepim, atletski građenim muškarcima, od kojih je neke (prema njihovu svjedočanstvu) znao u svom apartmanu dočekivati potpuno gol, i čije su "neobične" seksualne afinitete često spominjali njegovi kolege znanstvenici.
Da, zamislite da se u školama počne učiti o Aleksandru Velikom, jednom od najvećih osvajača u povijesti, vladaru koji je kao nitko do tada potaknuo povezivanje različitih naroda i kultura, izgradnju gradova, ali i sveučilišta, knjižnica itd. Ili o Leonardu da Vinciju, velikom slikaru, izumitelju, misliocu, jednom riječju geniju, koji nam je u trajno nasljeđe ostavio Posljednju večeru, Mona Lisu, ili izume poput padobrana, preteče helikoptera, kugličnog ležaja, ronilačkog odijela itd. Kao i njegovom kolegi umjetniku Michelangelu koji je svoju odanost Bogu (i Katoličkoj crkvi) iskazao u remek-djelima poput Davida, Pietè, oslikanog svoda u Sikstinskoj kapeli ili arhitektonskom rješenju za baziliku sv. Petra u Rimu. Zamislite da djeca na satu glazbenog moraju slušati djela Petra Iljiča Čajkovskog poput Labuđeg jezera, Orašara ili Evgenija Onjegina. Ili da se povijesno važnom ličnošću počne prikazivati Nikola Tesla, koji je sa svojih više od 700 izuma na polju elektrotehnike i fizike vjerojatno jedan od najzaslužnijih ljudi za nastanak modernog svijeta.
Zašto bi Grmoja stao na učionicama
Ne bi li isticanje uspjeha osoba koje tjelesno i emocionalno nisu privlačile isključivo osobe suprotnog spola bio rizik da naši mladi sugrađani pomisle kako i homoseksualci mogu biti veliki državnici, umjetnici, znanstvenici, jednom riječju genijalci?! Ne bi li to ustvari bio oblik LGBTQ propagande? I nisu li to sve dobri razlozi da se ozbiljno razmotri zakonski prijedlog saborskog zastupnika Mosta Nikole Grmoje o zaštiti djece od izlaganja LGBTQ sadržajima.
Naravno, zašto stati na školskim učionicama. Trebalo bi zabraniti televizijskim kućama da puštaju spotove u kojima se pjevači odijevaju u žene, a žene u muškarce, pjesme svih onih koji se javno hvale svojim istospolnim partnerstvima i brakovima, ili koji ističu homoseksualnost i biseksualnost kao nešto normalno. S obzirom na to da su pjevačice i pjevači najčešći idoli i uzori mladim generacijama trebalo bi što prije s televizijskih ekrana i radijskih frekvencija ukloniti Freddieja Mercuryja i grupu Queen, Davida Bowieja, Georgea Michaela, Eltona Johna, Janis Joplin, Madonnu, Lady Gagu i Miley Cyrus, da spomenem tek neke s ovog dugog popisa.
A onda bi isto trebalo učiniti i s filmovima i serijama. Pa neće valjda mladim Hrvatima omiljeni glumci biti Jim Parsons (Sheldon Cooper iz "Teorije velikog praska"), Jesse Tyler Ferguson (Mitchell Pritchett iz "Moderne obitelji") ili Neil Patrick Harris (Barney Stinson iz "Kako sam upoznao vašu majku")? Jer, prvi je svoju dugogodišnju vezu s muškarcem ozakonio i brakom, drugi sa svojim suprugom ima sina, a treći sa svojim čak blizance.
Junaci heteroseksualci
Na kraju, trebalo bi razmisliti i o zaštititi djece od izlaganja jednoj organizaciji u kojoj ima više homoseksualaca nego u svim LGBTQ udrugama u Hrvatskoj zajedno. Naravno, riječ je o Katoličkoj crkvi. Pa zamislite da djeca pomisle da Bog smatra normalnim to što su neki svećenici homoseksualci, te da je pristao da i takvi svećenici budu posrednici između Njega i ljudi! Ili da djeci postane normalno da se po pitanju svojih duhovnih i moralnih potreba obraćaju i onim svećenicima koji prema braći u Kristu ne njeguju samo bratsku ljubav.
Po svemu sudeći, nema sumnje da je pravi izazov pronaći, kako u prošlosti tako i danas, neku ličnost koja bi mladim Hrvatima mogla predstavljati životni uzor. Da se radi istovremeno o državniku, vojskovođi, umjetničkoj duši i što je najvažnije hrvatskom domoljubu, katoliku i, naravno, ljubitelju osoba suprotnog spola. Ustvari, pa imamo jednog takvog! Po njemu smo u glavnom gradu nazvali glavni trg na kojem je i njegov spomenik. Da, ban Josip Jelačić. U pauzi dok je zapovijedao vojskom i ukidao kmetstvo, ban je pisao i pjesme. A ne samo što je naš Josip bio heteroseksualac nego je bio i pravi frajer. Tako njegovom pedesetogodišnjem šarmu nije uspjela odoljeti niti Sofija kojom se oženio kao šesnaestogodišnjakinjom. Pa ne pjeva naš narod bez veze: "Nema Hrvata, nema junaka, kao što je bio Jelačić ban!".
I stvarno nema. Nakon njega dugo, dugo nitko, pa tek onda Nikola Grmoja, Zlatko Hasanbegović, Hrvoje Zekanović i ostali junaci koji su spremni položiti svoj život da Hrvatska ostane "Antemurale heterosexualitatis". Ili u slobodnom prijevodu – "Od naprednog svijeta zidom ograđena nacionalistička, konzervativna i homofobna… kifla".
