Dva nedavna događaja koja su zaintrigirala javnost premda nepovezana ipak imaju nešto zajedničko. Oba ukazuju na niz nedosljednosti kada je u pitanju suočavanje hrvatskog društva s vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnosti. Prvi događaj je podizanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, a drugi izglasavanje saborske Deklaracije o položaju Hrvata u BiH.
Nema sumnje da je Franjo Tuđman kao predsjednik stranke koja je pobijedila na prvim demokratskim izborima i kao prvi demokratski izabrani državni predsjednik osoba koja je obilježila hrvatsku povijest. I pravo je svakog da poštuje i cijeni njegovu ulogu u stvaranju neovisne države i obrani Hrvatske u ratu. Ali, nažalost, većina onih koji mu u zaslugu pripisuju uvođenje demokracije i slobode sami se žestoko opiru demokratskom i slobodnom preispitivanju njegova lika i djela, a svaku kritiku doživljavaju nacionalnom izdajom.
Tuđman kroz ružičaste naočale
Za razliku od jugoslavenskog socijalističkog društva i Josipa Broza Tita kojima se traže isključivo mane, Hrvatsku 1990-ih i Franju Tuđmana promatra se isključivo kroz ružičaste naočale. I dok se značaj Tita kao vođe najbolje organiziranog antifašističkog pokreta otpora u Europi prešućuje i negira, a njegova povijesna uloga svodi isključivo na zapovjednu odgovornost za osvetu i zločine počinjene nakon rata, Tuđmanovi simpatizeri ne vide njegovu (zapovjednu) odgovornost za šikaniranja, progone i ubijanja hrvatskih Srba, bespravna useljavanja u stanove, pljačku i paljenje njihove imovine.
S jedne strane Titu se "zaboravlja" modernizacija zemlje i poboljšanje životnog standarda za većinu građana bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. S druge pak, Tuđmana se uvijek pokušava osloboditi odgovornosti za privatizaciju kojom je poharana hrvatska privreda i čije negativne posljedice i danas, gotovo trideset godina kasnije, osjeća većina hrvatskih građana. Također bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.
Da, Tito nije bio demokrat, nije volio (političku) opoziciju i imao je moć miješati se i u stvari u koje se političari ne bi trebali miješati. Nažalost, ni Tuđman iako demokratski izabran nikada nije postao iskreni demokrat. Nije prihvaćao rezultate izbora ako se s njima nije slagao, svoje kritičare je nazivao raznobojnim vragovima i izdajnicima, imao je novinare od povjerenja, a one koji to nisu bili nastojao je ušutkati. Ni miješanje u ono što nije bilo u njegovoj ingerenciji nije mu bilo strano. Bilo da se radilo o "poduzetništvu" ili nogometu.
Najkontroverzniji dio Tuđmanove vladavine
Možda i najkontroverzniji dio Tuđmanove vladavine, a s kojim se njegovi poklonici uporno izbjegavaju suočiti, odnos je prema Bosni i Hercegovini. Ne preispituju se svi oni silni sastanci na kojima je sa Slobodanom Miloševićem razgovarao o načinu podjele te zemlje, njegov utjecaj na političke predstavnike Hrvata u BiH i odgovornost za hrvatsko-bošnjački sukob.
U hrvatskoj javnosti gotovo se ne spominje izjava Vijeća sigurnosti UN-a iz 3. veljače 1994. kojom se oštro i pod prijetnjom sankcija upozorava Hrvatsku zbog nepoštivanja teritorijalnog integriteta, kršenja međunarodnog prava i neprijateljskih djela protiv Bosne i Hercegovine. Ne treba naglašavati da je najodgovornija osoba za donošenje vanjskopolitičkih odluka, a posebno onih u svezi s BiH, u tom trenutku bio upravo Franjo Tuđman.
'Udruženi zločinački pothvat'
Ako se je teško prisjetiti izjave od prije dvadeset i pet godina, zvuči nevjerojatno da se pri ocjeni njegove politike zanemaruje presuda koju je jedan međunarodni sud donio prošle godine. U njoj jasno stoji da je Franjo Tuđman (uz još nekolicinu hrvatskih političara i članova HDZ-a) bio sudionik udruženog zločinačkog pothvata s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini i postizanja dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Prema istoj presudi etničko čišćenje podrazumijevalo je prisilno raseljavanje, zlostavljanje, zatvaranje i ubijanje nekoliko tisuća osoba muslimanske nacionalnosti.
Odnos Franje Tuđmana i HDZ-a prema BiH 1990-ih trebao je poslužiti kao poticaj preispitivanju hrvatske politike prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali i svim ostalim građanima susjedne nam zemlje. Tako bismo upravo u nedosljednim i štetnim postupcima iz prošlosti mogli pronaći neke od razloga za probleme s kojima se pripadnici hrvatskog naroda u BiH suočavaju i danas. A samim time pronaći i odgovore kako bi rješavanju tih problema trebalo pristupiti u budućnosti.
Nasuprot tome, donošenje spomenute Deklaracije kao jednostranog, neobvezujućeg i nimalo samokritičkog akta, kao i domoljubna patetika koja se mogla čuti prilikom otvaranja "najvećeg i najljepšeg spomenika", "ocu moderne Hrvatske" pokazuju da vlastite pogreške i dalje ni ne priznajemo, a kamoli da na njima učimo.
Kao takvi, bojim se da teško možemo pomoći sami sebi, a još teže nekom drugom.
