Tijekom nekoliko mjeseci krajem prošle i početkom ove godine stvarno se činilo kako se odnos snaga na regionalnoj glazbenoj sceni nepovratno mijenja i kako će ista konačno početi nalikovati svojoj slavnoj prethodnici iz novovalnih dana bivše nam države.
U relativno kratkom roku beogradski je S.A.R.S. rasprodao veliki, a zagrebački punk narodnjaci Brkovi mali Dom sportova, a posebno važna u toj je priči bila činjenica da se radilo o, barem po stažu na sceni, mladim bendovima koji su do tamo dogurali zahvaljujući YouTubeu, društvenim mrežama i poklanjanju svojih albuma putem besplatnog „downloada“.
Usporedbe radi, Prljavo Kazalište je do istog prostora stiglo već legendarnom drugom pločom „Crno bijeli svijet“, beogradska Riblja Čorba i prije prvog je albuma rasprodala stadion Tašmajdan, a i drugi njihovi suvremenici privlačili su otprilike isti broj ljudi svirajući u Kulušiću desetak dana zaredom.
Bendovima iz devedesetih, poput Majki ili Pipsa, takve su stvari uspjevale jednom ili dvaput u karijeri, bez iznimke nakon barem 10-15 godina na sceni, zahvaljujući hit-albumu poslije kojeg bi se ekspresno vraćali klupskim svirkama. Iznimku predstavlja tek Hladno pivo, ponajprije jer su njihovi albumi i komercijalno i kreativno zadržavali razinu neophodnu za organiziranje punokrvnog rock spektakla kakvi su bili oni u Areni ili na Jarunu.
Ovoga vikenda, pak, u spomenutim dvoranama na zagrebačkoj Trešnjevci na rasporedu su nastupi virovitičke grupe Vatra i ultimativnog idola nekadašnjih tinejdžerica, Bajage. Vatri, iako je mnogi bez ikakve logike i dalje smještaju među mlađe izvođače, za taj je podvig, kao i svojedobno TBF-u, trebalo gotovo dvadesetak godina, ogroman hit „Tango“ i sudjelovanje Ivana Dečaka u žiriju jednog raspjevanog reality showa.
Starom Momčilu, s druge strane, nije bio potreban ni novi album niti bilo kakav ozbiljniji diskografski rezultat u posljednje vrijeme. Ne želim, dakako, ulaziti u usporedbe značaja ili talenta predvodnika ta dva benda, iako se moramo zapitati kako bi karijera Instruktora izgledala da prvi koncert nisu održali 1984. već desetljeće kasnije.
Krunski dokaz da je ovo u glazbenom smislu i dalje „zemlja za starce“ dobili smo u obliku rijetko besmislene i gotovo udvostručene turneje ostataka Bijelog dugmeta. Pod rijetko stupidnim nazivom „Tko ne poludi, taj nije normalan“, poslije rasprodane pulske Arene, najveće će koncertne prostore puniti Goran Bregović uz pomoć Mladena Vojičića-Tife i Alena Islamovića, pjevača koji su sudjelovali na najslabijim albumima Dugmeta iz druge polovice osamdesetih, a gotovo istodobno, njihov će prethodnik za mikrofonom Željko Bebek prilično identičan repertoar izvoditi u pratnji tamburaškog i simfonijskog orkestra.
Iza svega toga stoji najava o obilježavanju 40 godina Bijelog dugmeta, iako od tih 40 nisu postojali čak 24.
