Vijest od prije tri dana: "Davor Bernardić, favorit za šefa zagrebačke Gradske organizacije SDP-a, u Gradskoj skupštini istaknuo se i jednom zanimljivom inicijativom – traži da Grad Zagreb dobije Ulicu grada Splita." Mora se priznati – istaknuo se. Tako se antologijski istaknuo da je svaka rasprava oko toga je li on Milanovićev ili Bandićev igrač trenutačno postala irelevantna, a nametnulo se samo jedno pitanje: Zašto, pobogu, Davore?! Pa kome, čovječe, treba Splitska ulica usred Zagreba?!
Idemo malo racionalizirati stvari. Bernardić se, dakle, nije istaknuo na temi oko Varšavske, na temi stanja u Holdingu i gomili sličnih tema, nego na laganoj temi oko Splitske ulice. Tema prava ljetna, dakle, predizborna. Čovjek se trudi biti simpatičan.
'Ajmo sada racionalno razmisliti o tome kome Bernardić ovom temom pokušava biti simpatičan. S obzirom da se kandidira za mjesto koje ima veze samo sa Zagrebom, bilo bi malo idiotski da puca na Dalmatince u Dalmaciji. Jedino što bi imalo smisla je, dakle, da se pokušava svidjeti Dalmatincima i Splićanima u Zagrebu. Kakav zajeb!
A sad ćemo objasniti i zašto. Svaki Dalmatinac koji sa svojih trideset ili više godina još uvijek živi u Zagrebu, minimalno se tri puta susreo s dilemom – ostati u Zagrebu ili se vratiti doma. Ako je sva tri puta odlučio ostati, to znači da se od svog dolaska do sada rukama i nogama borio da se ne vrati u Dalmaciju. I baš će se oduševiti kad vidi da ga je Dalmacija sustigla usred Zagreba.
Možemo mi Dalmatinci u Zagrebu pizdit na Dinamo, dernjat se o maslinama, stenjat za zavičajem, ali činjenica je da smo u jednom trenutku naših života donijeli odluku – Idemo u Zagreb jer "...tamo je provod, tamo su koke. Zagreb je izvor života..." Što je još smješnije, u to su vjerovali i naši starci pa je djelovalo nekako istinito – službeno, šta bi rekli. Samo su didovi iskreno pizdili.
I tako, dođeš s torbom u studentski dom i eto te u Zagrebu – soba dva za pet metara, ti i tip kojeg prvi put vidiš u životu. Daleko su koke. I još se moraš ubijat od učenja jer ako popušiš dom, vraćaš se doma. Poraz obiteljskih razmjera.
S prvom godinu koju padneš, dolazi prva životna dilema. Ako ostaješ, to znači posao i studiranje. Ako se vraćaš, to znači da si popušio, samo s odgodom. Ali, ne brine te toliko to, lako izdržiš godinu, dvi dalmatinskog podjebavanja, nego si već naslutio da bi skoro "...mogao život, mogle koke..." pa ti se nekako šteta vraćat. Tu si već k'o doma. I to si svoj gazda, što je najbitnije. Do diplome si već polusatran – i od raznošenja pica, i od konobarenja, i od studiranja, a nije ni počelo još. Studiraš, u pauzama radiš, tu i tamo se grebeš lovu od stare jer je stari godinu, dvi napižđen što si izgubio dom. A nije baš ni da se ima šta za užicat.
Kad diplomiraš, opet ista dilema. Kako do posla? U Zagrebu nemaš nešto rodbine, a u Splitu su tetak, ujac, stric, svaki sa sto veza, nać će se nešto. Opet lomiš na Zagreb, tu si već godinama, doli si već stranac. Slijedi period u kojem znaš završit i k'o klošar, pravog posla nema na vidiku, ovisno o faksu, a ne možeš više u menzu.
I onda se, napokon, dočepaš posla. Napokon je tu život, tu su koke, prvi put stvarno živiš u Zagrebu. Nakon godinu, dvije obično slijedi cura, onda brak, onda dijete. Onda već tko zna koji put – ista dilema. Stambeni kredit ili povratak u svoju kuću, na kat iznad staraca? Žena te tu obično pogleda kao idiota i ne želi uopće pričati o drugoj varijanti, unatoč tome što je i ona nerijetko Dalmatinka. Ti kužiš da je u pravu, dižeš kredit i sljedećih tridesetak godina više od pola svojih primanja daješ banci. Ali, u principu, uspio si. Nisi se vratio doma.
Zamislimo sad ovog našeg junaka kad se jednog jutra probudi u Splitskoj ulici. Petnaest godina svog života, sto osamdeset mjeseci, pet tisuća četiristo sedamdeset i pet dana otkako je došao u Zagreb, on se bjesomučnim štrebanjem, obavljanjem pet poslova istovremeno, povremenim klošarenjem i na koncu stambenim kreditom bori protiv povratka u Dalmaciju i sad se probudio u Splitskoj ulici.
Kako će reagirati, ne znam, ali siguran sam da neće reći: "Ženo, kad su ti izbori, baš mi se nešto glasa za Bernardića."
PS: Zagreb ima Ulicu Luke Kaliterne. Split nema Hitrecovu. Niti će je ikad imati!
