Vjerodostojno, je bila mudra, sublimirajuća krilatica Andreja Plenkovića tijekom predizborne kampanje HDZ-a. Uglađeno, proeuropsko lice, uz tamno tiskanu vjerodostojnost sugeriralo nam je, i pogodilo u srž, kako budućnost njegove političkog pokreta treba i imat će jednu osnovu, fundament, a ono će biti vjerodostojnost. Ključni iskorak iz dotadašnje apatije, u drugačiju, ozbiljnu i vjerodostojnu politiku koju se namjerava provoditi, najavio je budući premijer i Hrvati su mu, kako to obično s Hrvatima biva i povjerovali.
Osobni integritet budućih članova Vlade je presudan faktor, mantrički je ponavljao budući premijer, mi problem korupcije moramo iskorijeniti radi nas, radi promjene kulture i mentaliteta, a svima onima koji nisu dorasli visokim moralnim načelima koje namjeravamo uspostaviti, nije i neće biti mjesta u budućoj Vladi. Tako je govorio hipnotizirajućim, uspavanim tonom, Andrej Plenković, da bi niti tri mjeseca iza tog povijesnog govora pogazio svoja "vjerodostojna" načela o onima kojima nije mjesto uz njega, ako ne zadovoljavaju visoke moralne i etičke kriterije.
Maska je pala na prvoj ozbiljnoj prepreci
Na prvoj ozbiljnijoj prepreci koju su mu servirali neovisni mediji – ministru znanosti i obrazovanja Pavu Barišiću pala je maska "vjerodostojnosti", kao što su uostalom pale tada sve maske, ali priči tu nije bio dakako kraj. Nepotistički i klijentelistički folklor HDZ-a nastavio se u liku i djelu ministrice Žalac, pa na koncu potpredsjednika Sabora Milijana Brkića kojem se još nejasno ne razabire sudbina.
Korupcija elita jako dobro oslikava društvo u cjelini. Društvo koje takvu vrstu klijentelizma opravdava i na neki način ga uvrštava u folklor. Opravdava ga mentalitetom i u mnogim slučajevima s osmjehom brani kao dio navika, memorije, pa čak i običaja kojega se teško odreći.
Kada javno branite osobu koja treba postupiti časno, moralno i odgovorno, i ne prihvaćate njenu ostavku kao takvu, zbog tih uzusa, tada svjesno gazite i sve ono čime se volite kititi, idealizam, domoljublje, i na koncu svoju profesiju. O vjerodostojnosti s početka priče, naravno, više nikada nije bilo niti govora, a kamo li odgovarajućih političkih poteza. Ono "o visokim moralnim načelima i ono o osobama kojima neće biti mjesta u Vladi" pokazalo se u praksi kao puki predizborni trik, besramna laž, obećanje o ludom i vjerodostojnom radovanju.
Imati vjerodostojnost ključan je segment, ali i poruka čitavom društvu, posebno mladima koji isporučenu vjerodostojnost, kredibilitet koji očekuju zbog vjere u svoju budućnost, drže kao odnos između dviju strana. Strana kojima se treba vjerovati.
Upravo na tom kamenu posrnula je još jedna vjerodostojna, predsjednica RH Kolinda Grabar – Kitarović. Ista ona predsjednica koja je naglasak svoje predsjedničke kampanje imala na mladim ljudima, koji činjenično napuštaju zemlju odnoseći sa sobom prvo znanje, pamet, a zatim i demografski pomak koji se nedostatkom te populacije itekako osjeća.
Niti mjesec dana iza izbora, a analitika je pokazala da je veliki broj mladih ljudi glasao za njen program i nastojanja, pokazalo se da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ne da ne misli poduzimati bilo što vezano za predizborna obećanja, već da nema ni ured koji bi se trebao baviti problemima mladih. Kao i njihovom lakšem zapošljavanju, prekvalifikacijama i modernizaciji kako školstva, tako i sistema koji bi trebao njegovati znanost kao zamašnjak budućnosti, ne vjerske i dogmatske sfere koje taj progres koče. Vjerodostojnih obećanja više se naravno nitko i ne sjeća, a pamte ih samo zluradi novinari koji tu i tako podsjete aktualnu predsjednicu na sva njena "vjerodostojna" obećanja.
Predsjednica je izgubila vjerodostojnost najviše kod mladih
Pokazalo se, nažalost, da se na mladost iz NATO perspektive gleda isključivo kao na topovsko meso, a da je urgentna modernizacija vojske primaran zadatak predsjednice, koja je izgubila vjerodostojnost najviše kod mladih koje ne zanimaju vojne škole, militantne organizacije i suvremeni helikopteri, već budućnost koju ne vide u svojoj zemlji.
Budućnost baziranu na radnim mjestima, budućnost u radnim, a ne vojnim odorama. Istu onu budućnost koju su im vjerodostojno kao papige obećavali budući, a sadašnji Premijer, i buduća, a sadašnja predsjednica. Trebamo li se podsjetiti svih tih vrlih i vjerodostojnih obećanja kada danas, u predizborne svrhe, isti taj premijer koristi Angelu Merkel kako bi pokazao svoju vjerodostojnu grandioznost, a ista ta predsjednica koristi novac iz proračuna na putovanja po bijelom svijetu kako bi pokazala svoju vjerodostojnu nužnost za ovu zemlju?
Naravno da trebamo.
Vjerodostojnost koje nema
Jer se oboje služe vjerodostojnošću koje zapravo – nema.
Vjerodostojnost koje nema, nije da se razumijemo produkt ni ove, kao ni garnitura politike koje su obnašale svoje dužnosti prije. Vjerodostojnost koje nema produkt je načina na koji je politika ušla u naš život kao primarna sfera društvenog života. Naši političari su zvijezde, medijski prostor permanentno je zasićen izjavama, izvanrednim konferencijama za medije, konfekcijski uglađenih performatora koji, po navadi uspostavljenoj devedesetih, samo uspješno obnašaju zadane parametre koji variraju od ispraznosti do granice idiotizma.
Vjerodostojnost koje nema, tako je postala medijski mainstream, uglađeni primitivizam koji više nikome niti ne smeta, visokosofisticirani tabu kojeg nitko ne propituje, drskost u koju nitko nema hrabrosti da upre prstom. Bahata samovolja koja narcisoidno gura svoje aktere u mesijansku opčinjenost sobom, svojim poslanjem, najbolje nam je bila vidljiva na skupu HDZ-a povodom dolaska Angele Merkel. Opijenost svojim mesijanstvom i vjerodostojna vjera.
Vjera u mesijanstvo svoje kaste.
Građani ne izlaze na izbore
No stvarni produkt vjerodostojnosti koje nema, statistički su podaci koji jasno govore koliko smo kao društvo izgubili povjerenje u ljude koji nas vode. A statistike su poražavajuće. Na lokalne izbore izlaznost je manja od dvadeset posto, na državne ona jedva prelazi granicu legitimnosti istih, a na ove europske, projekcije su službenih kuća koje se bave s tim, više nego poražavajuće.
Uz vojsku onih koji "moraju" izlaziti na rečene manifestacije, onih koji parazitiraju na bolesnom organizmu kojeg opslužuje politika, kao i na one koji svojim aktivizmom uz politiku i političare sanjaju da uđu u krug tih parazita, možemo zaključiti da se cijela ta priča, visoko budžetna i medijski podmazana, ljudima ne samo gadi, već je u dobroj mjeri i preziru.
Kompletan sastav priče, od predsjednice do branitelja koji pohlepno traže dionice krčmljenja svoje zemlje za koju su ratovali, ljudima se gadi. Ljudima, građanima ove zemlje, ti "vjerodostojni" klipani se jednostavno gade. Kao i politika koju vode, način na koji je vode. I to je osnovni razlog tolike apatije, apstinencije kod sudjelovanja u demokratskim cirkusima kakvi su uglavnom izbori, bili oni za europski ili hrvatski parlament.
I to su nepobitne činjenice.
Biti vjerodostojan znači otkriti svoju dušu
Vjerodostojnost koje nema, njeguje i Katolička crkva koja odstupa od Kristovih temeljnih načela, državna televizija koja njeguje kič i rehabilitaciju ustaštva, umjesto obrazovni i sekularni servis društvu, vjerodostojnost koje nema, postalo je ustaljeno pravilo u našem društvu, model života i beznadni oportunizam.
Vjerodostojnost je narušena etički, moralno i bespovratno. Vjerodostojnost je ono što se svjesno i bestidno krši i sistemom domino efekta prenosi piramidalno na sistem, tako da možemo govoriti kako danas imamo ozbiljan problem u hrvatskom društvu, uz koji se tradicionalno veže posvemašno nepoštenje, svjesne laži i prikriveni motivi, iz kojih proizlazi nepotizam, sluganski odnos medija prema politici, ali i ona najstrašnija nuspojava – gađenje.
Gađenje i prezir s kojim sustavno živimo. Gađenje prema politici i političarima i taj fakt se najbolje očituje u apstinenciji, odbijanju sudjelovanja, kako u europskim i parlamentarnim izborima, tako u bilo kojem obliku građanskog ili moralnog aktivizma.I na koncu, gađenje i prezir prema zemlji u kojoj živimo, iako ona, barem po Miši Kovaču, nizašto nije kriva.
Vjerodostojnost je nekada donosila veliki ugled u društvu jer je funkcionirala po sistemu principa, određene tvrdnje i određena obećanja podlijegala su kako medijskim, tako i političkim pritiscima. Današnje hrvatsko društvo oslobođeno je od pritiska posebno medija na političare zbog nedosljednosti, ili nevjerodostojnosti, kako zbog orkestriranog djelovanja svih mehanizama koji su upregnuti u političke svrhe, tako djelomično i zbog kupljenih novinara koji svjesno izbjegavaju kritički djelovati na pojedince koji eklatantno krše ustaljene principe. Današnje hrvatsko društvo oslobođeno je od bilo kakvih principa i vodi se uglavnom bez ikakvih moralnih klauzula.
Biti vjerodostojan znači otkriti svoju dušu, kazala je Sarah Ban Breathnach, razotkrivši nam u toj jednostavnoj rečenici svu ispraznost onih koji vladaju našim sudbinama. Oni su svi samo lijepi, ulickani – i bez duše. Da nije tako vidjeli bi svoj dom. Dom u kojem oni kojima se gade, uglavnom imaju samo jednu preokupaciju. A ona je puko preživljavanje.
Ima li što, kada ogolite stvari do kosti, zapravo vjerodostojnije od toga?
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
