Odlazak jednog bliskoistočnog bračnog para na popis stanovništva sam po sebi ne bi predstavljao događaj od povijesnog značaja da se supružnicima, Mariji i Josipu, upravo u trenutku dolaska u mjesto popisivanja nije dogodilo rođenje sina koje će promijeniti njihov, ali i živote milijunima ljudi širom kugle zemaljske. Informacija o tom događaju objavljena u novozavjetnom Lukinom evanđelju nije prvi spomen popisa stanovništva u povijesti, ali je sigurno, upravo zbog navedenih okolnosti, jedna od najčešće spominjanih.
Dvije tisuće godina kasnije države i dalje popisuju svoje stanovništvo. Znati što točniji broj onih koji žive unutar istih granica važno je kako bi se mogli odrediti potencijali i strategije razvoja istog tog područja. Protokom vremena mijenjali su se interesi naručitelja popisa i posebno načini provođenja popisa. Za razliku od Marije i Josipa koji su iz grada u kojem su živjeli morali otputovati u grad u kojem će biti popisani danas popisivači obilaze građane u njihovim domovima. I ne samo to, suvremene tehnologije svele su inkomodaciju na najmanju moguću mjeru jer je svakom pojedincu omogućeno da se u svega nekoliko minuta online putem sam popiše.
I dok se razvijene države bave upravo time, kako tehnički što jednostavnije i preciznije doći do željenih podataka, kod onih malo manje razvijenih problemi se ne svode samo na izvedbu. O kakvim je problemima riječ odlično pokazuju primjeri popisa stanovništva u Hrvatskoj, i posebno državama Zapadnog Balkana. Iako se Hrvatska u odnosu na svoje istočne susjede po brojnim kriterijima daleko više primaknula demokratskom Zapadu, popis stanovništva koji je upravo u tijeku ipak ukazuje i na neke negativne tendencije koje nikako da postanu tek podsjetnik na one tamne stranice iz prošlosti. Ključna riječ je i u ovom slučaju nacionalizam.
Još smo više usmjereni na suočavanje s prošlošću nego budućnošću
Je li popisivanje svih onih koji ne žive u Hrvatskoj, ali u njoj imaju prijavljeno prebivalište oblik (političke) manipulacije, trebaju li se Srbi koji žive u Hrvatskoj izjasniti kao hrvatski pravoslavci, trebaju li popisivači u većinski srpskim mjestima biti po nacionalnosti Srbi, i zašto uopće treba PR kampanjama ohrabrivati građane da se izjasne onako kako se osjećaju, samo su neka od pitanja koja nažalost još uvijek pokazuju veću usmjerenost hrvatskog društva na suočavanje s prošlošću nego budućnošću.
Kako god, popis se u Hrvatskoj provodi u predviđenom roku, što već u Bosni i Hercegovini nije slučaj. Budući da je onaj prošli "kasnio" nekoliko godina, kasnit će i ovaj. Razloge kašnjenja treba prije svega tražiti u načinu (ne)funkcioniranja ove države. To se prije svega odnosi na probleme s kojima se Bosna i Hercegovina suočava prilikom donošenja bilo kojeg zakona, pa samim time i Zakona o popisu stanovništva. Naravno, probleme predstavljaju i međunacionalni odnosi ili bolje rečeno antagonizmi, koji poput Damoklovog mača konstantno prijete opstojnosti BiH kao jedinstvene države. S obzirom na to da cijelo društvo u svim svojim segmentima funkcionira po nacionalnom ključu nije ni čudo da upravo broj pripadnika određene nacije predstavnici političkih elita smatraju najvažnijim ishodom popisa.
Nacionalizam je najveći kamen spoticanja u svim zemljama bivše države
U skladu s tim prevelik ili premalen broj jednih odnosno drugih koristi se kao opravdanje za nacionalističku retoriku i nastavak destrukcije mira i suživota u toj zemlji.
Primjer koji možda najbolje pokazuje koliko je nacionalni predznak bitan dogodio se nakon prošlog popisa kada su vlasti Republike Srpske, nezadovoljne izračunatim brojem nesrpskog stanovništva koje živi na području tog entiteta, odbile prihvatiti službene rezultate popisa.
Nacionalizam se kao vjerojatno najveći kamen spoticanja pri provedbi popisa stanovništva javlja i u Crnoj Gori. Iako upravo nacionalne i vjerske razlike posljednjih nekoliko godina ne prestaju predstavljati prijetnju miru i stabilnosti ove države predstavnici aktualne vlasti inzistiraju da se građani prilikom popisivanja izjasne koje su nacionalnosti i vjeroispovijesti. Po riječima odnosno željama čelnika jedne od vladajućih (srpskih) političkih stranaka popis bi tako pokazao da Srbi predstavljaju većinu u Crnoj Gori.
Jesu li se aktualni crnogorski vlastodršci ipak preračunali i kako će dobiveni rezultati utjecati na odnose unutar države, ali i na odnose sa susjednim državama, prije svega Srbijom, saznat ćemo nakon popisa kojeg optimisti očekuju potkraj ove, a realisti tijekom sljedeće godine.
Pitanje broja Srba i njihova odnosa prema državi u kojoj žive utjecat će i na popis stanovništva na Kosovu. Dok na onom prošlom u dijelu općina u kojima većinski žive Srbi popis nije ni održan u ostatku zemlje Srbi su ga uglavnom bojkotirali. Novi popis predviđen za ovu godinu zbog pandemije korona virusa odgođen je za sljedeću. Hoće li u njemu ovaj put sudjelovati i Srbi ostaje za vidjeti, ali bi to bez svake sumnje bio važan i velik korak normalizaciji odnosa ne samo između kosovskih Albanaca i Srba nego i Kosova i Srbije. Tom procesu bi svakako pridonijelo i kada bi u novom popisu stanovništva u Srbiji, odgođenom za jesen 2022., sudjelovali Albanci koji najvećim dijelom žive na jugu te države, a koji su zbog optužbi za niz nepravilnosti i propusta prošli odlučili bojkotirati.
Naposljetku, Sjeverna Makedonija. Za razliku od ostalih, u ovoj zemlji je popis stanovništva upravo završen, ali za razliku od ostalih to je i prvi popis nakon gotovo dvadeset godina. Onaj koji se trebao održati 2011. Vlada je naprasno prekinula uz objašnjenje da žele spriječiti falsifikat. Dobro upućeni tvrde da se u prvom redu radilo o nacionalistički motiviranom potezu, tj. strahu od brojki. Ključno pitanje koje je očito mučilo tadašnju stranku na vlasti (VMRO DPMNE) bilo je: koliko Albanaca živi u Makedoniji i koliki bi politički utjecaj, shodno toj brojci, trebalo omogućiti Albancima u zemlji?
Prije raspada Jugoslavije bila je to pristojna regija. A danas?
U svim spomenutim državama živjelo je prije trideset godina, dakle uoči raspada Jugoslavije i početka rata, oko 22 milijuna stanovnika. Bila je to regija koja nije bila najbogatija i najrazvijenija ali je bila daleko od najsiromašnije i najnerazvijenije u Europi. Životni standard građana ovih država izgledao je tada velikom broju državljana Istočne Europe kao utopija. Političari koji su predstavljali narode te države igrali su ne samo aktivnu nego i važnu ulogu u međunarodnim političkim procesima.
Koliko danas manje ljudi živi na istom prostoru teško je sa sigurnošću reći. Procjene se kreću od nekoliko stotina tisuća do dva milijuna. Ono što bi se pak sa sigurnošću moglo potvrditi jest to da je ova regija po pitanju standarda života i demokratizacije društva u odnosu na ostatak Europe daleko najviše nazadovala. Isto tako, lokalni političari ne samo da više nemaju utjecaja na svjetska zbivanja nego imaju sve manje utjecaja i na zbivanja u vlastitim državama. A kada i imaju, bilo bi bolje da nemaju.
Na svakom idućem popisu popisivači bi mogli imati sve manje posla...
Posljednjih trideset godina popisi stanovništva su predstavljali podsjetnik na sve naše greške, zablude i lutanja. Možemo li svaki sljedeći iskoristiti kao poticaj za promjene? Ili ćemo se nastaviti prebrojavati u svom siromaštvu, isključivosti i besperspektivnosti. U tom slučaju, bojim se da će popisivači koji idu od kuće do kuće na svakom sljedećem popisu imati sve manje posla, a da će najveći dio posla biti odrađen samopotpisivanjem. Ali ne iz Zagreba, Osijeka, Sarajeva, Banje Luke, Podgorice, Beograda, Prištine i Skopja, nego Münchena, Stockholma, Beča, Toronta i Chicaga.
