Još smo jedan Dan državnosti, umjesto narodnim slavljem i veseljem ili ozbiljnim raspravama o stanju države nakon 33 godine postojanja, obilježili još jednim otrovnim, ali besmislenim verbalnim sukobom premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića. Otkad je prije tri i pol godine postao predsjednik, Milanović ne priznaje zakonom utvrđen datum proslave rođendana države, koji je Plenković prije četiri godine vratio na početne, Tuđmanove postavke naprosto zato jer je to mogao. To je valjda i jedino što od Tuđmanove političke baštine Milanović, koji se silno trudi predstaviti kao veliki sljedbenik Tuđmanovog djela, ne priznaje.
Milanović krši zakon i time šalje jako lošu poruku
Nije to ni prvi ni jedini zakon kojim je HDZ privatizirao državu i državnost, ali je jedini zakon koji predsjednik Republike rezolutno odbija poštovati, čime nastavlja pokazivati jalovu samovolju i nevjerojatan talent za isticanje nebitnog. Jer, na koncu, posve je nevažno koji je datum određen kao rođendan države kad taj rođendan ne slave građani, to jest oni zbog kojih bi država i trebala postojati.
Umjesto da je Dan državnosti iskoristio kako bi progovorio o sadržaju ‒ stanju nacije i države, koje je daleko od lažne slike kakvu nam prikazuju vladajući, Milanović se dohvatio puke forme i na njoj ustrajava. I pritom krši zakon, što nije nevažan detalj u ovoj priči, čime šalje jako lošu poruku. Kad bismo svi odlučili ne poštivati zakone koji nam se ne sviđaju, Milanović ne bi imao čime predsjedati. Plenković je u poziciji da diktira pravila igre i dokle god je tako, onaj tko ga želi nadvladati ne može mijenjati pravila igre dokle god ga ne nadvlada. Pobjedu nikad ne odnosi onaj koji iziđe s terena.
Želi li Milanović uopće pobijediti?
No, veliko je pitanje želi li Milanović uopće pobijediti i mijenjati pravila igre. Jer, igrajući ulogu skretničara s bitnih tema i ustrajavanjem na nebitnom, naš predsjednik Republike i dalje pomaže Plenkoviću. Ali i sebi.
Stvari su zapravo vrlo jednostavne: ako se njih dvojica napucavaju oko datuma proslave rođendana, ako time u potpunosti okupiraju medijski prostor, onda pitanja kakva je država čiji bi se rođendan trebao slaviti i kakve su darove njih dvojica za slavljenicu pripremili, uopće ne mogu doći do izražaja. A to je jedino o čemu bismo, zapravo, i trebali raspravljati.
Kad su se oni zahvalili građanima? Ni neće
Nije Dan državnosti jedno slavlje koje su nam ukrali, tako je i s Danom pobjede i s Danom neovisnosti; svi se oni svode na protokolarne proslave na kojima političari dosađuju lamentiranjima o svojim povijesnim uspjesima, namlate se janjetine i kapulice mlade, eventualno međusobno izvrijeđaju i naprosto odu dalje. Jeste li ih ikad čuli, bilo kojeg od njih, da je povodom nekog važnog nacionalnog dana, zahvalio građanima za sve ono što su činili i čine da ova država i ovo društvo opstaju? Niste? I nećete.
Kad se nacionalni praznici slave u razvijenim demokratskim državama, politički lideri se prvo zahvale svojim građanima što vrijedno rade, plaćaju porez, poštuju zakone, pridonose ukupnom društvenom razvoju. Silno se trude prodati priču kako su samo prvi među jednakima. Kad se u Hrvatskoj ili bilo gdje na Balkanu slave nacionalni praznici, oni koji vode državu ističu kako su baš oni najpametniji i kako bez njihovog mudrog vodstva ne bismo ni postojali. A ako je kojim slučajem na snazi kohabitacija, kao kod nas, onda smo izloženi teroru međusobnog narcisoidnog nadmudrivanja i odmjeravanja „čiji je veći“. I ne, oni nisu prvi među jednakima, oni su prvi i jedini i nitko osim njih nije važan.
Šanse za promjenu gotovo da i ne postoje
Plenkovića dogodine čekaju superizbori (parlamentarni, lokalni, europarlamentarni), Milanović je miran još godinu i pol dana. Kako sad stvari stoje, malo je vjerojatno da Plenković neće još jednom osvojiti premijerski mandat, a nastavi li mu skretničar Milanović ovako pomagati ustrajavanjem na nebitnom i uskakanjem s građanima posve nevažnim temama, šanse za bilo kakvu ozbiljnu društvenu ili političku promjenu gotovo da i ne postoje.
