Na Euroviziji svake godine sve dramatičniji specijalni efekti. Eno, pobjednička pjesma je bila primjer svih mogućih ciklona, pjevačici je kosa vijorila kao u Orkanskim visovima. O vijorenju haljine da i ne govorim. Štos je u oluji, u vihoru, tajfunu. Ponekad mi se čini da na kraju uvijek pobijedi onaj tko ima teže meteorološke uvjete na sceni.
Našoj Nini ipak nisu baš puno pomogli oni gromovi i munje. Moguće je da je to zato što je bilo premalo vjetra. Tako da bi možda bilo dobro za buduće Eurovizije u pripremi scenskih nastupa angažirati Juru Radića. Ako postoji netko tko zna s vjetrovima, onda je to on.
A tek oni plesači koji se uvijaju i savijaju oko pjevačica, onako goli do pasa i strastveni i odlučni. Pa one sjene i siluete u pozadini, pa plaštevi i nagla razodijevanja. Čovjek više i ne sluša te pjesme, svi se grčevito trudimo shvatiti poruku. Najmanje poruka scenskim nastupom šalju oni što pjevaju na engleskom jer njih cijeli svijet razumije. Mi koji pjevamo na ovim našim malim, čudnim, svijetu nepoznatim jezicima, moramo poruku dakle prenijeti neverbalno. Plaštevima, plesačima golih, oznojenih torza, munjama, mračnim nebom, haljinama i hipnotičkim pogledima. Pa 'ko je shvatio, shvatio je.
To što neki od gledatelja ne uspiju shvatiti, stvar je toga što su te poruke uvijek višeznačne. Možda pjevačica pjeva o sretnoj ljubavi, a možda i o nesretnoj. Može biti ovako, a može biti i onako. K'o na ispitu iz hrvatskog jezika na državnoj maturi. Imaš pitanje i recimo tri moguća odgovora, od kojih su svi točni. Pa ti zaokružuj. Tako nam je i na izborima, što god zaokružiš, svejedno je.
Anestezirano stanje svijesti
Digla se, dakle, frka, učenici su se pobunili. Zaključeno je da su takva pitanja i mogući odgovori bili sporni. Međutim, pitanje koje je boje bio prsten na ruci Marulićeve Judite nije bilo sporno, kažu. Nije bilo sporno ni pitanje o broju putnika u Ribanju i ribarskom prigovaranju. Pa da, logično. Boja prstena na ruci Judite je vrsta znanja bez koje ne možeš djecu pustiti u život, a kamoli na fakultet. To su oni bitni detalji koji čine razliku.
Naša djeca će se tako moći dičiti znanjima koja ničemu ne služe, drugim riječima bit će adekvatno pripremljeni na činjenicu da se nakon završenog fakulteta sutra ionako neće moći nigdje zaposliti. I onda se neki čude što nam se maturanti na kraju školovanja iznapijaju i derneče po ulicama. Pa kako se neće iznapijati kad znaju što ih čeka. Vjerojatno potajno piju sve do državne mature, jer da bi takve ispite nekako prošli i ostali normalni, moraju se dovesti u posebno stanje svijesti. Anestezirano. Pod uvjetom da prođu dotične ispite, to jest da u odsudnom momentu uspiju zaokružiti najtočniji točan odgovor od tri moguća točna odgovora, upišu fakultet i diplomiraju, njihova agonija tek počinje.
Pogrbljeni i olujama izudarani kandidati
Nakon svega, na fakultete će možda i ući puni entuzijazma i ponosnog držanja, ali će se, čim počnu tražiti posao, njihov govor tijela značajno promijeniti. Pogrbljeni, kao vjetrom i svim mogućim olujama izudarani, više će sličiti na kandidate za Euroviziju nego za Europu.
Uzalud će poslodavcima pokazivati rezultate s državne mature i mahati papirima u kojima se jasno vidi da su znali koje je boje bio Juditin prsten. Ništa im to neće vrijediti kad nisu znali, i nikada neće ni saznati, koje su boje bile tablete koje su pili oni što su smišljali pitanja za državnu maturu.
