Njezinog pokojnog oca, hrvatskog ratnog veterana, hrvatska država je izdala i sramotno napustila kada mu je trebala pomoć kao ratnom zarobljeniku u srpskom logoru. Hrvatska država ponovo je izdala Dorino povjerenje', objavljeno je na stranici koju je osnovao veteran Zoran Erceg.
Dorino pismo prenosimo u cijelosti.
HRVATSKA POŠTANSKA BANKA (HPB) je 01.03.2017. svim klijentima sa zaštićenim računima koji imaju dugove prema HPB-u odbila isplatiti njihova primanja te terminirala njihove ugovore bez ikakve obavijesti ili objašnjenja i prodala navedena dugovanja B2Kapitalu.
Zbog duga od 350 kuna o kojemu nije bilo obavijesti, HPB je danas odbio isplatiti 2000 kuna od kojih mjesečno živi tročlana obitelj. Jedino objašnjenje je: “Promijenite banku. Kod nas više niste klijent.”
Ta tročlana obitelj je moja obitelj - moj očuh, moja majka i ja. Obje smo nezaposlene i tih 2000 kuna je sve što imamo iz mjeseca u mjesec. Željela bih ostati anonimna jer unatoč tome što jedva uspijevamo pokriti sve račune na vrijeme i što ponekad nije najlakši zadatak platiti režije i jesti ostatak mjeseca u isto vrijeme, ne žalimo se - samo želim ovim iskustvom reći drugima u ovoj državi što se događa iz dana u dan.
Zaboli me sama pomisao na odlazak
Kao mnogi moji vršnjaci, “poslijeratna djeca” koji su napustili Hrvatsku, razmišljala sam o odlasku. Rođena sam ovdje i volim ovu državu, volim svoj rodni grad i zaboli me sama pomisao na odlazak.
Danas, unatoč ljubavi prema gradu i državi, odlučila sam otići.
Kakva je to država koja dopušta bankama da ostavljaju ljude doslovce bez ičega? Iste one ljude koji su ju stvorili tretira kao samo dno dna - bez imalo obzira o tome kako ti isti ljudi žive i preživljavaju.
Kakva je to država koja izbacuje ljude iz njihovih domova?
Kakva je to država kada u tramvaju možete čuti dječji glas: “Tata, ja sam gladan.”?
Kakva je to pravda?
Spavate li mirno?
Voljela bih razgovarati s ljudima zaduženim za ovu državu, samo da ih upitam - spavate li mirno?
Jeste li i Vi budni do koje doba noći jer ne možete zaspati, pa umjesto sna razmišljate o neplaćenim režijama i hrani koju ne znate kako ćete staviti na stol?
Može Vas biti sram.
Mirovine, plaće i ostala primanja će biti isplaćeni, kasnije ovaj tjedan, tako nam je barem rečeno. Ali ja ne mogu s praznim obećanjem otići u HEP ili T-Com i time platiti račune. Njih ne zanima zašto mi ovaj mjesec ne možemo podmiriti račune, niti imaju razumijevanja. Više nije čak ni stvar u novcu, iskreno rečeno, riječ je o odnošenju prema građanima ove države.
Samo nam se uzima i tretira nas se kao životinje
Nemamo nikakvih prava, niti nam je objašnjeno što, kako i zašto - samo nam se uzima. Sada su počeli uzimati i ono malo što nam je bilo ostalo. Tretira nas se kao životinje.
Smiješno mi je ponekad - rođena sam poslije rata i o njemu znam samo ono što sam čula od roditelja - ali u jedno sam sigurna; ljudi koji su branili ovu državu su pogriješili.
Od silnih braniteljskih prava, moj očuh nema niti jedno - niti ih je ikada tražio. Gotovo cijeli rat je proveo u takozvanom “borbenom sektoru” kao hrvatski dragovoljac. Moj otac također - od početka do kraja rata - i kasnije radom u Hrvatskoj vojsci nikada ništa nije tražio od ove države. I za što su se borili? Da bi mi, njihova djeca, danas odlazili? Najveća želja većine nas je da postanemo strani državljani.
Najveće pitanje koje imam je - zašto?
Zašto se država i političari na takav način odnose prema ljudima koji su izgradili ovu državu, prema ljudima koji su dali dijelove sebe kako bi ti isti političari danas mogli sjediti u sabornici?
Jer niti predsjednica, niti premijer niti svi ministri nisu ostavljali djeliće sebe po ratištima za ovu državu; to su činili ljudi poput mog oca i mog očuha, koji danas razmišljaju o tome kako će staviti hranu na stol.
Kada hrvatski branitelj umre, njegova supruga ili, ako je razveden, njegovo dijete dobije složenu hrvatsku zastavu. Pokopan je uz sve vojne počasti i povlastice na koje ima pravo.
Pomozite živima dok možete
Najveća pljuska koju sam ikada dobila je dan kada sam primila očevu zastavu uz “Zahvalu na iskazanoj časti i hrabrosti.”
Mrtvima zastava i cvijeće malo znači, jer tamo gdje idu im više ništa ne treba - pomozite živima dok možete.
U državi gdje je posve u redu uzeti nekome sav novac koji ima, bez ikakvog upozorenja ili obavijesti, bez da mu se da šansa da podmiri dugovanje - u takvoj državi ne želim živjeti. Odavno sam odustala od bilo kakve nade u pravdu ili zakon koji bi zaštitio barem one koji i ovako nemaju ništa.
01.03.2017. je dan kada me je prvi put bilo sram što sam Hrvatica.
Eh, narode moj, neka Vam je laka hrvatska zemlja, jer Vam život sigurno neće biti', zaključila je.
