Bio je to ožujak prošle godine, točno se sjeća dana, nije mu trebao Facebook da ga na to podsjeti. Otada je prošlo već neko vrijeme da je nije vidio, trebalo mu je da se posloži, da pronađe sebe, da vidi je li može bez nje, da vidi kako mu samom, da vidi kako mu je s nekime drugime.
S njom je imao sve što je poželio, ali ne i sve na dlanu. Imao je njezin inat i prkos kad ne bi bio u pravu, imao je njezinu potporu i brigu kad bi se osjetio samim. Ta harmonija i dinamika odnosa, oseke i plime, svjetlosti i tame, bila je gotovo pa savršena. Zašto je tu vezu prekinuo, ni sam nije znao, njemu je najbitnije u ovom trenutku bilo da je – zažalio i pokajao se zbog toga. Znao ju je u dušu i prisjetio se njenih romantičnih maštanja koje mu je često prepričavala, no misao koju je isplanirao upravo iskoristiti je bila ona 'kad se voli nikad nije kasno, ali da oboje vole'.
Sada, godinu dana kasnije, bez riječi i najave, stigao je pred njena vrata izdaleka. Nije se htio najaviti virtualno, a nije ni mogao kada ga je blokirala sa svih mogućih društvenih mreža ikada. Prijateljima joj se nije usudio javiti jer su ga svi zamrzili kada su vidjeli koliko ju je povrijedio svojom neobjašnjivom sebičnošću. Glumeći nekog starog poznanika, nazvao je centralu na njenom poslu te se raspitao kada radi. Jedino što je dobio kao odgovor je bilo – 'nema je, ne možemo vam proslijediti poziv'. To nije ni htio, ali tako je znao koju smjenu taj tjedan radi.
Ja sam te volio danas, a ti mene jučer. Voljet ću te sutra jer si ti mene prekosutra.
To mu je bilo bitno jer je do njenih ulaznih vrata htio stići neopaženo te joj u poštanski sandučić ostaviti pismo i ružu. To je i napravio pa pobjegao. Nikad nije bio čovjek od puno pisanih riječi, ali je znao što će joj reći kada je ugleda i bio je spreman na monolog od cijele noći kako bi je uvjerio da je siguran da je želi nazad. Pozvao ju je da se nađu na starom mjestu u 23 sata navečer. Znao je da tada još neće spavati jer je noćna ptica. Bio je siguran da je pročitala pismo i pomirisala ružu.
Malo prije 23 sata se pojavio na starom mjestu, kod stare klupice gdje je sve počelo. Čekao je. Dugo je čekao. Razmišljao je kako da joj sve objasni da joj oprosti. Kupio joj je poslastice za njenog psa kojeg je toliko obožavala, jer je znao da će joj se tako dodvoriti.
Oko klupe je šetao kao budala, malo sjeo, malo udarao jednim koljenom o drugo, što od nestrpljivosti, što od treme. Palio je cigaretu jednu za drugom, sve dok nije prošla ponoć. Nje i dalje nije bilo. Odlučio je da je čeka i dalje, misleći da ga sigurno testira i vraća mu. Uzeo je u obzir i to da je bila poznata 'kasnilica', a onda se umirio mišlju da je vjerojatno prvo svim prijateljicama javila što se događa pa da sada vjerojatno četa njenih kuje teorije zavjere s njom dok ona hoda prema njemu...
00:20 sati - I dalje nema ni obrisa nje, ne usuđuje se nazvati na telefon. Gleda u taj svoj mobitel kad mu odjednom zazvoni nepoznat broj. Bio mu je nekako poznat. Kada se javio – s druge strane je čuo poznati glas njene dugogodišnje prijateljice, ujedno i cimerice. Ona je, naime, u njezinom sandučiću pronašla pismo s brojem telefona, porukom i ružom. Duboko je uzdahnula i krenula mu priopćiti kako njegove bivše ljubavi/njezine cimerice neće biti neko vrijeme u gradu. Uzela je slobodno od posla na kojih tri tjedna i otputovala do prijateljice u Španjolsku.
Ništa mu nije bilo jasno. 'Ali na poslu su rekli da je nema', odgovorio joj je. 'Jesam glup', pomislio je, lupajući se glavom što se nije malo detaljnije raspitao. 'Pa i nema je', odgovorila mu je njena cimerica preko telefona.
'Otišla je danas ujutro... Bilo joj je dosta svega, otišla se odmoriti od ljudi, posla, grada i što je bilo najbitnije za nju – od poznatih stvari koje su je podsjećale na tebe. Prošlo je godinu dana otkako ste prekinuli, još te dugo čekala da se opametiš i pošalješ poruku, da joj kažeš da ti je stalo. Nije više mogla tako. Svake noći bi mislila o tebi, ali sve je manje ljudi željela zamarati svojim boljkama pa nije htjela ni mene više daviti svojim nedostajanjem tebe. Ponekad sam je iz svoje sobe čula kako plače. Imala je boljih perioda, ali znala je da ovako više ne ide i odlučila je nešto poduzeti u vezi toga. Ovaj put joj se činio kao idealna prilika za novi početak. Gledaj dragi, mogu ti dati njezin broj mobitela da joj se javiš, iako najradije ne bi da joj otvaraš stare rane, a možemo i ja i ti o ovome šutjeti', kazala je njena prijateljica krajnje zaštitnički i nabrijano.
Nekako ju je ipak nagovorio da joj da njen broj jer joj se očajnički želio javiti, a cimerica je ipak popustila. Potom joj je poslao poruku: 'Ja sam. Znam da sam zaje*ao svjetski, ali shvatio sam to. Kad se voli - nikad nije kasno, ali da oboje vole, jel' tako bilo? Javi se, nekome je stalo.'
Danas, mjesec dana kasnije, nije dobio odgovor na tu poruku. Poslao joj je još dvije ili tri poslije te. Pisalo je isporučeno. Znao je da se vratila doma iz Španjolske. 'Tako mi i treba, vjerojatno je zaboravila na mene', pomislio je rezignirano sjedajući na njihovu klupu i blejeći u nepoznatom pravcu. Izgubio je pojam o vremenu, koliko je bio razočaran...
Znate onaj osjećaj kad vam više nije stalo do nekog, a on bi sad sa vama sve? Samo onaj osmijeh - 'kasno je'.
...Odjednom ga u mislima prekine glas starijeg čovjeka prosijede kose, manjih naočala, velikog crvenog nosa, sa štapom u ruci:
'Gledam te već sat vremena, sigurno čekaš nju. Nemoj odustajati, ako si svjestan da je to ona prava. Ja sam tako odustao od jedne i sada sam tu gdje jesam, a to je nigdje. Čekajući nju, ostao sam sam. Budi uporan, ali prepoznaj ako je prekasno. Čekanje je zamka. Nekad jednostavno je prekasno. A ako više ide u tu, za tebe negativnu stranu, onda slušaj mene sine što ti je raditi...
Prvo se dobro isplačeš, baš dobro, k'o dijete. Onda pozoveš neke žene da ti malo rade društvo kako bi ti skinule misli s nje, bez puno priče. Onda odeš do ljekarne, kupiš ricinusovo ulje i dobro se iskenjaš, onako dok ne izbaciš sve iz crijeva. Napuniš kadu, skineš se gol, istrljaš se sapunom... i opet se dobro isplačeš. Ona kreneš s deprozepamom. Dve tablete, jedan vinjak, dve tablete, jedan vinjak na svakih šest sati. Znači pišaš – piješ, piješ – pišaš, i tako četiri tjedna. I puno tekućine piješ, to je stvarno važno. E, petog tjedna se počinješ lomiti... ili se objesiš ili nastaviš dalje. Ako se odlučiš da bi radije živio, uzmi onda radije dva vinjaka i jedan deprozepam na svaka tri sata... i poslije 15 godina će ti biti bolje... Ako imaš motor, možda i to pomogne, znaš... to ti nekako vrati samopouzdanje... Ako zajašiš neku Yamahu od 1000 kubika... Jesi ikad vidio motoriste da cmizdre za ženom? Ostavljam te sada da je čekaš. Sretno!'
Ostao je šokiran ovim savjetom. Zar ga tolika bol čeka ako odustane i prihvati poraz? Kolika ga onda tek čeka ako se i dalje nastavi truditi bez rezultata? Više mu ništa nije bilo jasno - što da misli, koliko da čeka, koliko dugo da pati i pokušava, hoće li mu se nakon dvadesetog pokušaja onaj dvadeset i prvi isplatiti? Teška je odluka bila pred njime...
... A što se njegovoj bivšoj djevojci vrtjelo tada po glavi, pročitajte za tjedan dana! ;)
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.