Saborska zastupnica i članica Radničke fronte za RTL.hr odgovara kritičarima i oštro secira probleme odnosa prema ženama, kako u Saboru, tako i šire, te se pita kako premijer poštuje institucije dok tipka po mobitelu u Saboru:
Na temu mojeg "dress code-a" najradije bih rekla da se nadam da je tema – završena. No istovremeno otvoren je prostor da se nešto kaže o podređenosti žena, mizoginiji, klik-bajt novinarstvu, o ćudoređu kao i "poštovanju institucija".
Prije svega valja reći da dress code u Saboru nije propisan nikakvim pravilnikom, ne postoji propisana regulacija dužine suknje ili haljine. Komentatori poput bivše ravnateljice Državnog protokola koji su toliko osjetljivi na pitanje dužine ženske suknje, mogli su pokrenuti proceduru da se nešto takvo i donese – no nisu, pogotovu nigdje ne stoji, a mnoge zastupnice u Hrvatskom saboru to i ne slijede – da dužina haljine treba biti ispod koljena. Danima prije, pa i na sam dan kada me jedan klik-bajt medij izdvojio neke su zastupnice imale vrlo sličan "dress code" mojem, a s veseljem sam ustanovila da je sutradan čak i u redovima HDZ-a bilo zastupnica koje su, prema normama bivše ravnateljice Državnog protokola, Milade Privore – kršile taj "dress code". Ako ćemo se voditi pravilima bivše ravnateljice Državnog protokola – niti Bruxelles koji je mnogima ideal, ne bi dobro prošao. Naime u Bruxellesu, kojeg se voli isticati kao uzor, zastupnice i zastupnici dolaze u puno raznolikijim kombinacijama, kraćim haljinama, majicama kratkih rukava i tome slično. Primjerice, prošle su godine na debati Spitzenkandidata za izbore za EU parlament, zbog udobnosti, dvije kandidatkinje na debati bile u tenisicama, dok su prije koji tjedan na plenarnoj sjednici EU parlamenta zastupnice iz Nizozemske i Francuske bile – bose. Fokus bi, naravno, trebao biti na sadržaju onoga što se govori.
S kritičarima se slažem u jednom...
No tema dužine moje haljine, koja se u žurbi da kolegica iz kluba i ja riješimo jedno tehničko pitanje oko prijavljivanja za govor malo i podignula, uz kompjutor koji sam nosila i torbu – svakako je posredovanjem medija zasjenila sadržaj. Umjesto haljine, s obzirom na kontekst – na mjestu te teme mogli bi se naći važniji pogledi i debate – recimo pitanje načina rješavanja krize i otkaza koji se u zemlji koja ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti nižu kao na traci, problema zastrašivanja radnika i radnica, najave nove porezne reforme koja će pogodovati najbogatijima, najavljene promjene Zakona o radu, nedavno izglasana potpuna liberalizacija uvoza radne snage, snižavanje cijene rada, val ovrha koji će uskoro krenuti...
(Pixsell)
No moram reći da se apsolutno slažem s kritičarima, u jednom - Sabor bi trebalo "poštivati kao instituciju". No to bi uistinu značilo - govoriti, raspravljati i upozoravati na one stvari koje će nakon što Sabor završi s glasanjem – imati vrlo konkretne posljedice na obespravljenu društvenu većinu. Prva zadaća je da zastupnici i zastupnice u Saboru budu glas te obespravljene većine, one kojoj je zadnjih trideset godina oduzet normalan život, a oduzeli su im ga upravo ljudi u skupim odijelima i odjeći, koji su vjerojatno prema bivšoj ravnateljici Državnog protokola – pristojno obučeni. Takva logika poštivanja institucija - neka su nas smjestili na sam vrh europske ljestvice pokazatelja siromaštva i socijalne isključenosti – nema problema, samo neka su to učinili uz primjereni "dress code" - ta bi logika "poštivanja institucija" trebala biti konačno stvar prošlosti.
Premijer koji tipka po mobitelu u Saboru - poštuje instituciju?
Za mene je poštivanje institucije Sabora postaviti pitanje premijeru - kako misli ostvariti jedan od temeljnih ciljeva svojeg četverogodišnjeg programa - "sigurnost", sigurna radna mjesta, sigurne plaće i mirovine uzmemo li u obzir otkaze, snižavanje radničkih prava, iseljavanje mladih... Usput rečeno, dok sam postavljala pitanje o otkazima i načinu na koji premijer misli osigurati sigurnost, dok sam spominjala sudbine 250 radnika Rafinerije Sisak koji će dobiti otkaz s 1. listopadom, 300 radnika Crosca koji su već dobili otkaz, 160 radnika Megglea i 280 proizvođača mlijeka koji će ostati bez posla, 200 domaćih inženjera iz Saipema, radnica i radnika Tvornice duhana u Kanfanaru, radnika zatvorene šećerane u Virovitici, Brodotrogira koji se zatvara, Kraša gdje se otpušta, 70 pirotehničara koji su dobili otkaze – premijer je tipkao po mobitelu. Ipak to se nije izdvojilo kao primjer "nepoštovanja institucije" – vjerojatno zato jer je bio u prikladnom odijelu.
Mediji i "institucije" bi trebale ženama pomoći da se emancipiraju i da tako u Saboru prevladamo podzastupljenost žena i to ne samo kvotama već poticanjem žena da se ohrabre i politički angažiraju, uključe o odlučivanje o stvarima koje nas se tiču, u mijenjanje koje upravo najviše i najsnažnije pogađaju - žene.
Gdje je ograda od filo-ustaških udruga?
Žene u Saboru doživljavaju omalovažavanje, mizoginiju – pa sam tako isti taj dan, recimo, bila prisiljena izaći s Odbora za ratne veterane kako ne bih svojim prisustvom pružala legitimitet "instituciji" u kojoj se ministar Medved odbio ograditi od filo-ustaških udruga, a predsjedavajući Josip Đakić i Željko Sačić borce i heroje NOB-a nazivali zločincima. Neposredno nakon zasjedanja Odbora u prostorijama Sabora, Željko Sačić i Hrvoje Zekanović snimili su video u kojem se smiju i daju „visoki pet” zbog činjenice da je "Peovićka izletila sa sjednice Odbora" i toga da su "otjerali zloduha komunističkog režima, ostatke ostataka komunističkih zlotvora" i tome slično. (YouTube video su čak sponzorirali i širili društvenim mrežama.) No sve to nije doživjelo osudu medija, niti su reagirale "institucije".
Što se tiče dress codea - ono što me ugodno iznenadilo jest reakcija i kolegica u Saboru i novinarki koje su reagirale solidarno i izrazile mi svoju beskompromisnu podršku, kao i ohrabrivale da nas to sve zajedno ni najmanje ne smije dirati. Bez obzira na sve - budućnost je naša, uzalud im ćudoređe, konzervativizam i imaginarna duljina haljine.
