Miki Solus bez ikakvog je pretjerivanja jedinstvena figura na hrvatskoj (pa i šire) glazbenoj sceni. Uz pratnju klavira te cajona i basa koje, kako kaže, sviraju njegova dva najzgodnija frenda, Miki repa o hipsterima, estradi, Robertu Prosinečkom, mladom Wertheru i Darthu Vaderu, a sve to od prošloga tjedna možete pronaći i na albumu "Muzika za djecu i penzionere". Isti će promovirati ove subote (28. veljače) u Tvornici, a o svemu tome popričali smo i za naš portal.
Za početak otkrij nam kada je i kako Miroslav Kocijan postao Miki Solus?
Svirati sam počeo relativno kasno, na kraju srednje škole, s negdje 18 godina. Prije toga sam trenirao nogomet, ali sam prestao zbog ozljede. Prvo sam pisao neke romantične pjesme koje nemaju veze s ovim što radim danas i koje nisam izvodio uživo, već sam ih svirao doma, sebi za gušt. Onda sam pokušao okupiti bend, no te su stvari zvučale toliko „lame“ i gay da ih nitko nije htio svirati, sve dok nisam naletio na neke pankere. S njima sam napravio Teatar ego devijacije koji se jako furao na Šarlo i s kojim sam snimio CD „Kad prosječan idiot preskače prepreke“. To se raspalo kada sam odlučio ubaciti klavijature, nakon čega nalazim svog prijatelja i susjeda Dominika koji me upoznaje s malo čudnijim stvarima poput Zappe i Beefhearta, kao i kantautore tipa Dylan. Nazvali smo se Žena u radijatoru i brijali na Davida Lyncha. Krenuo sam prvo s gitarom da bi se poslije nekog vremena prebacio na klavijature jer sam skužio da sam za k...c gitarist. Prije ove sadašnje, imao sam nekoliko postava, jedna je imala šest članova i back vokale, a zadnjih godinu dana nastupamo u formi cajon, bas i ja na klavijaturama. A repanje je proizašlo iz mog lošeg pjevanja, nedostatke sam pretvorio u prednosti.
U zadnje vrijeme stvarno ti dobro ide – koncerti su ti posjećeni, Rolling Stone je „Hipstera“ proglasio singlom godine, izašao ti je novi album, no kao da ti se sve to događa bez da si se pretjerano angažirao. Primjerice, o tebi se naveliko počelo pisati nakon EP-ja „Bojim se muzičkih kritičara“ iako ga nisi ni više ni drugačije promovirao od recimo „Muzike sumnjive kvalitete“, objavljene još 2011.?
Ozbiljnije je krenulo kada sam okupio zadnju postavu, mislim da su dečki najzaslužniji. Ljudi prvo primijete taj čudan sastav benda, prvenstveno cajon, što je najviše doprinjelo toj eksponiranosti. A i po prvi smo puta napravili prave snimke, „Muzika sumnjive kvalitete“ je recimo bila totalno lo-fi. Postao sam svjestan da bi sa svim tim mogli nešto napraviti, da smo jedini vokalno-instrumentalni sastav ove vrste na Balkanu. Kao da sam kupio bijelog tigra, imam nešto što nitko drugi nema. Tada smo skužili da bismo mogli smisliti i neku taktiku – kad ćemo svirati, gdje ćemo svirati, za koliko para itd.
Jedna, po meni prilično promašena, usporedba je u zadnje vrijeme jako česta, a to je ona s Džonijem Štulićem. Kako reagiraš na to?
To je krenulo kada sam napravio pjesmu „Mrtav je Johnny“, tipa onaj koji ga je ubio je sada novi Džoni. Bilo je to skroz drugo vrijeme, da je danas politička situacija tako zajebana, ne znam bih li se toliko zafrkavao. Nemam nekog svog druga Tita pa da moram slati neke subverzivne poruke. Možda ljudi vuku paralele jer smatraju da bih i ja mogao našoj generaciji biti neki glasnogovornik, ali stilski i muzički smo potpuno drugačiji. Štulić je pjevao, a ja ne pjevam.
Omiljene teme su ti hipsteri, alternativci, ekipa s filozofskog faksa... Iako se redovno sprdaš s njihovim omiljenim bendovima, romanima i filmovima, oni i dalje predstavljaju tvoju najvjerniju i najbrojniju publiku. Kako to objašnjavaš i što misliš o domaćim hipsterima?
To su pozeri kod kojih sve mora biti po „pe esu“, kako se oblače, kako se ponašaju... Hipsteri vole reference – tipa film je loš, ali se u njemu neka pjesma koju vole spomene pet puta zbog čega će se svejedno zakačiti na njega. Tako je i s mojom glazbom. No, zapravo se radi o dobrim ljudima, a i moram paziti što govorim jer su mi oni ipak najvjernija publika.
S druge strane, zabavnjake spominješ u puno pozitivnijem svjetlu i repaš kako si slušao Magazin, Gazde i Leteći odred. S kojom bi estradnom zvijezdom najradije snimio duet?
Ivan Zak, ha ha ha. Prije pet godina sam mu se smijao, ali to više nije zajebancija, on ide, gradi karijeru! Zabavnjake dijelim u dvije kategorije: one koji sami sebi rade pjesme, poput Zaka i Mladena Grdovića, što je puno teže nego biti Rozga i imati sreće da te Huljić odabere. Takva muzika mi je zanimljiva zbog melodija i aranžmana, dok je većina ne voli radi tekstova. Suludo je tražiti neke suvisle stihove u zabavnoj glazbi, to je kao da od Dylana iz rane, akustične faze očekuješ da te natjera na ples.
Kako radiš pjesme? Pitam jer mi se čini kako tekstovima pridaješ puno više pozornosti nego muzici.
Zbog toga mi dosta i prigovaraju, baš sam jučer vidio komentar na YouTubeu u kojem piše da to ništa ne valja jer je nabacano puno teksta, dok je muzički uvijek sve isto. Moja glazba nema riffove i ne potežem vokalne dionice pa sam svjestan da sve stvari mogu zvučati slično. Ali to možeš reći i za Nirvanu, da je stilski sve na istu foru. Pjesme radim prema set-listi, nemam neku inspiraciju, već gledam što mi fali. Održimo koncert i shvatim da je, recimo, treća pjesma bila „lame“ pa kažem dečkima da moramo napraviti neki drum'n'bass ili nešto takvo. Onda dođem doma i malo mućkam te preko nekih asocijacija nastane tema pjesme.
Ispričaj mi nešto o nedavnom koncertu koji si održao u vlaku. Kako je došlo do tog nastupa i kakvi su dojmovi?
To je bilo jeb..o. Sve je pokrenuo jedan entuzijast iz Maribora, bivši profesionalni košarkaš po imenu Miha, koji je strgao nogu i dobio ogromnu odštetu te je novac uložio u klub. Frajer je lud, ima gomilu fiks-ideja i pitao me hoćemo li svirati u vlaku. Idealni smo za to jer nemamo bubnjeve i ne zauzimamo previše prostora. Ukrcali smo se u Mariboru, a koncert se održao u dva spojena vagona prepuna veselih, sretnih Slovenaca koji su mi i inače super publika jer nemaju nikakvih predrasuda. Vozili smo se 20 minuta do mjesta Ruše gdje smo, nakon vlaka, svirali i na stanici.
Dosta se prašine podiglo nakon što si odbio sudjelovati na Rock Off festivalu. Što te je uopće motiviralo da se prijaviš i zašto si na kraju odustao?
Taj dan sam bio u fazi da se prijavljujem na festivale, no pojavio se problem s preklapanjem termina. Tada smo planirali objaviti singl, a oni su imali neke sheme prema kojima se izdavanje trebalo tempirati, snimati spot i uložiti novce. Baš u to vrijeme nas je malo krenulo i sve to nam nije bilo potrebno. Sada pazimo da se više ne prijavljujemo na festivale, neka oni zovu nas. Da je Rock Off bio godinu dana prije, vjerojatno bi svirali. Mada, neki dan sam gledao na YouTubeu gledao Radio Luksemburg i kada sam vidio cure u publici kako pjevaju „Ako nemam te“... ha, ha, ha! Mislim, bolje išta nego ništa iako festival nije najspretnije izveden. Kada sam došao na sastanak i skužio da su se prijavili i dečki iz Gatuza koje sam slušao u osnovnoj školi ili Silente koji je dva puta napunio Tvornicu; čini mi se da bi trebali svirati bendovi koji nisu renomirani, kojima tako nešto stvarno treba.
Reci mi nešto o novom albumu, čini mi se kako je u stvari riječ o kompilaciji pošto je većina pjesama izašla i ranije.
Da, radi se o kompilaciji na koju smo se odlučili prvenstveno iz praktičnih i financijskih razloga. Pjesme se u današnje vrijeme više isplati zasebno objavljivati, bolje ti je imati spot nego neki jeb..ki album jer ljudi više nemaju toliko vremena za preslušavanje. Onda sam se odlučio za tu taktiku – svaka dva-tri mjeseca singl pa ih onda skupiti na jednom mjestu. Jednog dana, naprimjer za 50 godina, nikom neće biti važno što je „Hipster“ izašao kao singl, već će htjeti sagledati kompletnu priču.
U pitanju je prvo izdanje objavljeno zaYammat FM, no moram priznati kako mi nije jasno koja je njihova uloga u čitavoj priči i što si zapravo dobio od njih? Album se besplatno može skinuti s Bandcampa, dok ćete ga u fizičkom obliku prodavati na koncertima.
Dobili smo PR, medijski smo prisutni, pjesme se vrte po radiju... To sam i tražio, kada sam bio u Aquariusu ili Croatiji Records obećavali su mi štampanje CD-a, a na pitanje o PR-u, odgovorili su: „Ono što nam pošalješ“. Tako da je sve isto kao da smo radili samostalno, imamo free download, ali i dodatni PR. Bilo mi je jako bitno da se album može besplatno skinuti s interneta – u prvih par dana skinulo ga je oko 700 ljudi, dok bi ga, da se išlo preko iTunesa, kupilo njih 20-30.
U posljednje vrijeme sve je više onih kojima nije jasno zbog čega je taj Miki Solus toliko kul i poseban, pošto, kako si i sam maloprije spomenuo, smatraju da cijelo vrijeme sviraš jednu te istu pjesmu. Što bi im odgovorio?
Za sve bendove koji ti se ne sviđaju reći ćeš da im je svaka stvar ista. Recimo, ne volim U2 i meni su sve njihove pjesme slične. Ali realno, to možeš reći i za Ramonese. Ja repam za klavirom, a toga nema, to ne radi nitko.
U subotu je promocija albuma u Tvornici. Za kraj ovog intervjua, napravi najavu samom sebi.
Bit će iznenađenja, bit će pakleno i vatreno, čak ću ubaciti i malo distorzije. Dođite, prvi put u životu ćete čuti kako zvuči distorzirani klavir!
