Pismo prenosimo u cijelosti:
"Ne želim biti jedna od onih koji kukaju i plaču. Ne želim biti dio te hrvatske svakodnevice. Ma ne želim biti dosadna gnjavatorica, davež. Ali moram ovo izbaciti iz sebe, ono što su mnogi okusili, mnogi prošli, što se potiho priča, a nitko javno ne izlazi s tim. Neću ni ja javno. Bojim se. Kako jadno.
Radno vrijeme – od 8 do 18
Završila sam fakultet i radim u jednoj privatnoj firmi, više od devet godina. Situacija je takva da u ova krizna vremena uprava smanjuje plaće, više od trećine djelatnika je dobilo otkaz kao višak. Mi ostali, pa eto, radimo. Radimo od 8 ujutro, a, u najboljem slučaju, završavamo u 18 sati. Plaćene prekovremene sate, naravno, nikad ne vidimo. Dobivamo slobodne sate za to. Slobodne sate koje ne možemo iskoristiti. Nikad. Ali važno je da imamo posao. To je jedino važno. Jer kako bismo prehranili djecu, kako bismo uredno plaćali kredite?
Majka sam dvoje male djece. Viđam ih pet minuta prije nego što navečer zaspu. Pet minuta u kojima im kažem da ih mama voli najviše na svijetu, u kojima im ispričam priču da lakše zaspu. U kojih ih zagrlim i podragam. Više od toga nemam. Nemaju ni oni. Imaju mamu koja ih voli riječima, ne djelima. Majku koju nikad ne vide, s kojom zajedno nikad ne ručaju, koja ih ne razvozi poslije vrtića na slobodne aktivnosti, koja ih ne ljulja u parku, koja im ne ljubi ranjeno koljeno, koja ne viče na njih kad se potuku, koja ne igra Čovječe ne ljuti se, kojoj teta iz vrtića ne kaže da su prekrasno nacrtali cvijet ili da su bili nemogući. Majka na papiru.
I kad vidim velike hrvatske poduzetnice koje uvjeravaju javnost da izgraditi karijeru i biti odlična majka nije nespojiva kombinacija i da su baš one u potpunosti uspjele u tome, dođe mi da se rasplačem nad naivnošću onih koji to mogu progutati. Ma dajte, molim vas. Nemojte. Molim vas, nemojte.
'Zašto ne bih probala?'
Ali nije to povod zbog kojeg vam pišem. Povod je nada, svjetlo na kraju tunela, svjetlo koje je gorjelo, koje me veselilo i dalo mi nakon dugo vremena razlog da se nadam. I koje se, naravno, na kraju ugasilo. Potpuno.
Pratim portale za zapošljavanje. Rijetko kad naiđem na oglas na koji se mogu javiti. Ja s visokim obrazovanjem, sa znanjem i iskustvom. Kad pošaljem molbu, na istu mi ništa niti ne odgovore. Ne sjećam kad sam zadnji put bila na razgovoru.
Prije tri tjedna naletim na oglas – državna institucija, moja struka, ono što godinama radim, mjesto rada 10 minuta od kuće. Frknem nosom: da, da, naravno, mo'š mislit. Ironično se nasmijem i zatvorim oglas. Gubiti vrijeme na unaprijed popunjeno radno mjesto. Naravno da neću.
Ali ne da mi vrag mira, opet ga otvaram. I sanjam... U državnoj firmi, od 8 do 16 sati. Vikendi slobodni. Godišnji odmor. Sanjam igranje s djecom, sretnu obitelj. Pa zašto ne bih probala, pitam se. Pa nije sve tako trulo u državi Hrvatskoj. Možda nije sve kako se priča. Možda postoji fer igra. Pa ja sam stručna, napisat ću svaki test savršeno. Jer savršeno baratam time. Reference su mi perfektne. Možda nemaju nikog. Zašto ne. Poslat ću. E, baš ću poslati. I tko zna. Možda baš meni zasja sunce.
Nakon par dana zvoni mobitel. Zovu. Zovu me na razgovor. Skačem od veselja. Idem na razgovor. Nada postaje sve snažnija.
'Javit će mi se za par dana...'
Na razgovoru sjedim nasuprot šest članova komisije. Nema testa inteligencije, testa struke. Samo usmena pitanja. Ali svi odgovori što izlaze iz mojih usta dobri su odgovori, sviđam im se, simpatična sam im. Zadovoljni su mojim iskustvom, mojim referencama. Srdačno me pozdravljaju i javit će mi se za par dana.
Dolazim doma mužu, sretna, kažem super je proteklo. Mislim da sam rasturila na razgovoru. Nada, nada, nada. Drži me na životu. Prije spavanja sanjam samo o tome. Sanjam o svijetloj budućnosti. O boljem životu.
Prolaze dani, ništa, nikakav odgovor. Zovem poznanicu koja tamo radi. 'Znaš li ti što o tome?'
'Mislila sam da si pametnija...'
'Nisu još odlučili, dvoume se između kćeri općinskog načelnika i sina ravnatelja jedne osnovne škole', kaže mi. Hladan znoj me oblijeva. 'Pa što si ti gubila vrijeme na prijavu i razgovor?', upita me začuđeno. 'Mislila sam da si pametnija, hello, državna firma! Pa zar bi tebe uzeli bez ikakve veze', kaže ona iskreno zaprepaštena mojom prijavom.
Još uvijek držim mobitel u rukama, očiju punih suza. I razmišljam o svom ocu. Svom ocu vozaču. Dostojanstvenom čovjeku kojeg život nije mazio. Koji je svojim poštenim radom napravio dom, školovao svoje troje djece, odricao se svega da bismo završili fakultete i govorio: 'Nemojte da vam bude kao meni. Učite, samo znanjem možete graditi budućnost.' Jadni moj tata. Da samo znaš koliko si u krivu bio.
I nisam ljuta na sustav, na svoju državu, ma ni najmanje na tu kćer ili sina. Ljuta sam na samu sebe. O, kako sam samo ljuta. Pa, budalo jedna blesava. Pa kako si mogla i pomisliti na tako nešto. Kako si se mogla nadati. Smiješna ženo. Presmiješna, naivna budalo.
I evo me opet, bez nade, dižem se u 6 sati, oblačim tiho odjeću, palim auto i odlazim. Idem na svoje radno mjesto. Radno mjesto koje tisuće ljudi u Hrvatskoj nemaju. Pognute glave bez smiješka na usnama, radim, marljivo radim. I čekam neka bolja vremena kad ću vidjeti mala lica svoje dječice pod danjim svjetlom. Sanjam i sanjat ću bolja vremena u Hrvatskoj. Vremena kad će pametni, vrijedni i pošteni ljudi raditi dostojne poslove bez obzira na obiteljsko stablo. Sanjam i sanjat ću, i svoju djecu učiti isto ono što je mene moj otac. I vjerovati da će njima biti bolje nego nama. I vjerovati u budućnost u kojoj će oni dosegnuti svjetlo na kraju tunela."
