Bolog Vedrane Rudan pod naslovom Kako umrijeti bez stresa prenosimo u cijelosti.
Danas možemo na kioscima kupiti 'ljubavni priručnik' Kako zavesti koga poželite. Blaženo novo doba, ima odgovor na sva pitanja osim na pitanje, kako reći zbogom. Zaista, kako reći zbogom umirućoj majci, bratu, sestri, mužu? Kako reći zbogom svome djetetu?
Oni koji imaju djecu bježe od te teme, s pravom. Čemu se pripremati na neizdrživo, na nešto što ionako nećemo moći preživjeti? Ili ne bismo mogli preživjeti? Ili ne bismo željeli preživjeti? Oko nas žive ljudi koji su to preživjeli. Da li žive ili samo glume da žive? Žive.
Razgovarala sam sa nekolicinom. Pitala ih kako je to moguće. Osjetili su nešto čudno u mom tonu. Optuživala sam ih? Poručila im da su bešćutni kad, eto, žive a njihovo najdraže je komad nečega u sandučiću ili prah u zdjeli?
'Moj je unuk mrtav a svijet se kreće?'
Jedna mi je baka rekla da ju je zapanjilo, da se zaprepastila kad je nakon unukove smrti izašla na Korzo i vidjela da svijet nije stao. Ljudi su hodali, razgledavali izloge, smijali se, pili kavu, kao da se ništa nije dogodilo. Da li su ti ljudi normalni, pitala se? Moj je unuk mrtav a svijet se kreće? Moj je unuk mrtav a i ja se krećem, čudila se nona? Pijem lijekove protiv tlaka, želim živjeti? Moja potreba za životom jača je od tuge koja me razdire? Ne, ne znamo kako reći zbogom, a pritom ne osjećati krivicu, bijes, tugu i ljubomoru. Zašto se to baš meni dogodilo? Na svijetu živi nekoliko milijardi ljudi, zašto je umro baš on ili ona kad mi toliko znače, kad ih volim više nego sebe? Volimo li one kojima moramo reći zbogom više nego sebe? Teško.
Najviše volimo sebe
Najviše volimo sebe. Bojimo se strave u koju ćemo propasti kad nam najdraže naše ode. Sebični smo. Ne želimo plakati, urlati, lupati šakom po staklenom stolu, vrištati, drveni buljiti u svijet koji više ne prepoznajemo. Zašto danas ne pucati na smrt iz svih oružja kad ona više nije ono što je nekad bila?
Postoje kemoterapije, zračenja, čudesni lijekovi, eksperimentalne metode, čarobne trave, aparati…Smrt se može ubiti kad krene za vrat grabiti naše najdraže. Ne slušamo liječnike koji nam govore drugačije. Oni priznaju poraz, oni nisu borci poput nas, boraca protiv boli koja će nas raskomadati ako se ne dočepamo još jedne šanse. Svi mi ćemo se hvatati za tanku slamčicu iako to hvatanje uključuje samo još više i boli i patnje kroz koju će prolaziti oni koji će ipak otići. Liječnici danas znaju istinu, liječnici je danas i kažu. Tiho i jasno. Ne bolesniku, ali njihovim najbližima uvijek.
Čekaj, malo! Tko ima pravo od nas tražiti da prihvatimo odlazak nama najdražeg bića? Što ćemo mi kad ono umre? To je ključno pitanje, što ćemo mi? To što naši starci i naši dragi i, što je najstrašnije, naša djeca strašno pate dok od nas ipak odlaze, samo sa zadrškom, to nas nije briga.
Sebičnost nije ljubav
Aparati i kemoterapije odgodit će našu agoniju. Našu! Ljudi smo, teško sebi priznajemo da sebičnost nije ljubav, da smrt naših najmilijih nije kazna i da mi nismo jedini koje će ona zaobići. Za života će nam, ako budemo imali veliku sreću, otet samo starce. Ako nam otme djecu ili dijete, većina od nas će, najvjerojatnije, ipak preživjeti.
Ovaj je rat pokazao da su majke izgubile svu svoju djecu, pa bauljaju. Te sirotice nisu mogle birati, ali mnogi roditelji neizlječivo bolesne djece mogu birati. Ne moraju inzistirati na još kemo i još kemo i još kemo vodeći računa samo o svojoj boli, a potpuno zanemarujući patnje kroz koje prolaze na smrt osuđeni siročići. Ne postoje milijuni dolara koji mogu pomoći. Uvjerili smo se u to kad su kroz agoniju prolazili kraljevi, političari, pape, mafijaši, kompjuteraši svjetskog glasa, bića kojima je novac bio najmanji problem. Otišli su. Zato bismo možda morali negdje pronaći vodič "Kako reći zbogom?". Ako postoji u njemu vjerojatno piše da bi nam milost prema bolesniku morala biti važnija od naše sebične potrebe da ga zadržimo dulje uz sebe po cijenu njegovih strašnih muka. Jednom jednostavno moramo odustati.
Pružiti milost, a ne grabiti vrijeme
Najveći čin ljubavi prema na smrt bolesnom dragom biću je pružanje milosti, ne grabljenje vremena koje će ionako isteći. Kad bismo samo mogli bolesniku jednostavno otkloniti patnju, biti uz njega daleko od bezlične bolničke sobe premrežene žicama i zakrčene aparatima. Neka ode u miru okružen ljudima koje voli. Držat ćemo njegovu ruku u svojoj, osluškivati njegovo disanje, gledati u voljeno lice, u oči koje će kad se otvore vidjeti poznati ormar, poznati prozor, poznatu šalicu čaja, drago lice. Vidjet će ljubav, ne aparate.
