Koliko kažnjavanje maloljetnika rešetkama može utjecati na čovjeka, otkriva upravo jedan od njih u novom serijalu portala DalmacijaDanas. Nazvan je "Gospodin" i upravo u vrijeme davanja ovog intervjua opet se smiješi sa stranica Crne kronike dnevnih novina. Riječ je o jednom kvartovskom dečku koji je završio srednju školu, a onda s 21 godinom završio na Golom otoku.
U to vrijeme, ranih 1980-ih tamo su uz političke zatvorenike boravili najgori od najgorih. Radi prepoznavanja nećemo napisati što je napravio, a očito je bila poprilično velika "piz…ija", kako naziva počinjeno kazneno djelo, poslan je na Goli otok, i to pune četiri godine.
Nije htio postati kriminalac
Kao dijete želio je postati doktor, nogometaš, astronaut... Ali ni u kojem slučaju, kaže, nije htio poslati kriminalac. Imao je 21 godinu i jedan dan kada je napravio piz…iju i završio u zatvoru. Prvo je bio u istražnom zatvoru pa na Golom otoku gdje je izdržavao kaznu. Bio je tamo četiri godine.
Prisjeća se da prva noć nije bila "ništa pretjerano", nije osjećao strah od drugih štićenika kao ni od čuvara. Bili su smještani po spavaonicama, svako je imao svoj ormarić, krevet i to je to.
"Nije tamo nekakav nivo inteligencije i društvo osjetljivih ljudi, empatičnih. To su tamo sve, da ne kažem poluidioti, ali nisam ni daleko", kaže.
Dodaje da su tamo svi jednaki. "Kako dođemo, dođemo u jednu karantenu u kojoj provedemo po mjesec dana. Upoznajemo se s nekim pravilima, kontroliraju nas, obavljaju na nama razne liječničke testove, pa neke testove inteligencije."
Kaže da se snašao dosta dobro, jer držao se pisanih i nepisanih pravila. U mlađim danima nije bilo bandi kao u filmovima, jer "svi imaju nekog, nitko nije baš sam".
"Bio je tih "pomaknutih" koji su sami, ali svatko si nađe nekoga tko mu je relativno blizak. Negdje ih ima dvojica - trojica, negdje pet - šest. Postoje varijante - npr. Albanci se drže svi zajedno, onda su se Zadrani držali svi zajedno, ali nisu to bile bande."
'Nađeš nekog svog'
Pojašnjava da su grupacije išle po sklonostima i simpatijama. Veće su šanse da si sa svojima iz istog grada, ili pogotovo ako nisi iz Hrvatske. Bilo je političkih zatvorenika, ja se sjećam nekakvih dečki koji su bili zbog 10. travnja.
"Lepoglava, Stara Gradiška su bili, haj'mo reći, za povratnike, za okorjelije, malo starije, a ovo je bilo za mlađe, za nekakve "početnike"", kaže.
Potvrđuje da u maloljetničkom zatvoru postoji doslovce "drugi jezik", kako bi zatvorenici mogli normalno govoriti o dilanju i sličnim stvarima koje nisu baš za čuvareve uši. No dodaje da ga kuže i čuvari koji su malo duže.
"Uvijek ima nekakvih momaka koji su malo fizički jači i opasniji pa bi im se oni slabije građe i plašljiviji voljeli prikloniti kako bi uživali zaštitu, pa bi ih počastili malo – da bi im se dodvorili. Kad bi slabiji dobili pakete onda bi im davali štogod. Imali smo tamo i neku plaću".
Obvezan rad
Svatko tko je bio tamo bio je obavezan na rad jer to je bio program rehabilitacije i preodgoja. "Imali smo metalni pogon, imali smo nekakvu stolariju, lakirnicu, pleteraj, istovarište građe, kamenolom se taman bio ukinuo kad sam ja dolazio; znači sve obični, jednostavni grubi radovi", kaže.
U svakom poslu, kaže, postoji normu. "Znači, nije tvoje da dođeš i da samo presjedaš tih osam sati u pogonu, nego ako si bio, recimo, u pleteraju trebao si isplesti dnevno više se ne sjećam koliko metara. I za to si dobivao novce. Samo, novci su bili toliki da sam ja za svoju plaću mogao kupiti - tada sam pušio Opatiju - mogao sam kupiti tri kutije cigareta i šibice. Ali, to nije bio novac nego plaću dobiješ u bonovima, i s tim bonovima možeš kupovati u kantini koja je tamo postojala", kaže.
Naravno, dodaje, bilo je i civilnih novaca koji su se švercali, pa su se mijenjali novci za bonove po nekim omjerima. "Sve je ovisilo o potražnji. Recimo, s tim civilnim novcima unutar same "žice" ne možete ništa. Ali zato s tim bonovima ne možete ništa kad izlazite na neki godišnji ili kad izlazite na slobodu, ili vam netko kupi nešto pa vam pošalje".
Kaže, većinom su to mladi ljudi slabijeg imovinskog stanja. "Kad bi netko išao na godišnji onda bi volio imati nešto novaca sa sobom, jer tata i mama nisu bili u situaciji da ga previše financiraju. Onda bi malo kockom, malo trgovinom, tko je bio sposobniji, dolazili do nekakvih novaca, i onda bi za nekakvih 100 dinara bonova dobio 80 dinara "živih" novaca. A onda kad bih ja ili netko drugi dobio izvana, ili preko posjete, ili kako se prošvercalo, tih "živih" civilnih novaca, onda bi morao dati 120 civilnih novaca da bi dobio 100 bonova. Bilo je raznih varijanti da si olakšate život u zatvoru. Ponuda – potražnja. Ako ti treba ovo – plati skuplje, a ako ti treba drugo plati još skuplje".
Uvjeti jako loši
Kaže da je neko vrijeme radio i u kuhinji pred kraj kazne i hrana je bila baš loša. "Za večeru, brojno stanje Golog otoka je bilo 370 ljudi. Ja sam dobio jedan karton od 12 pilića od 850 grama i dvije - tri vreće tjestenine, i od toga bih trebao napraviti pileći paprikaš za 370 ljudi: onda računajte koliko je tko dobio. To je bilo to. Nisu mi drugi zamjerali, jer ja nisam bio ni kuhar, ni šef, već pomoćnik . Za sve četiri godine doručak bi bio margarin ili miješana marmelada. Ili – ili. Nema zajedno". Kruha je bilo, kaže, ali nikad nisu jeli, i nikad nisu dobili svježi kruh.
Prisjeća se da je bilo puno kamatarenja i dosta teški uvjeti po tom pitanju jer "ljudi se zaigraju". Dodaje, da tada droga takoreći nije postojala ni vani, odnosno u jako malim količinama, te droge je bilo zanemarivo. Bilo je nešto manje travice, to je bilo prije 40 godina.
Samoozljeđivanje kao spas
Kaže da ga je ovo iskustvo očvrsnulo i naučilo da se snalazi u nekim novonastalim situacijama, da nema pomoći od kukanja i plakanja nego "haj'mo naći rješenje". Ali nažalost, usmjeri vas, u krivom smjeru.
"Ja nisam bio tamo da bih se družio s dečkima koji idu na faks ili u školu, i da pričamo o normalnim stvarima. Slušaš stalno o nekakvim ljudima koje oni idealiziraju, i o nekakvim podvizima koji su ukrašeni "kad izađem van bit ću toliko pametniji, opasniji, i sad ću ja svima njima pokazati". U principu te usmjeri i tokom vremena – u provedene četiri godine stvoriš nekakva prijateljstva, neke veze s ljudima s kojima se, naravno, nastaviš družiti".
Prisjeća se da su radili "spačke" da bi izbjegli Pogon. On se je razrezao taban žiletom i onda je imao nekih sedam dana poštedu, jer je imao zamotanu nogu. A otkriva bilo je tu lomljenja ruku i nogu, vađenja čašica iz koljena za ozbiljnije povrede, rezanja raznoraznog.
Život poslije
Nakon izlaska, kaže da mu nitko nije pomagao, nije imao podršku sustava, konkretnije Zavoda za socijalnu skrb. Dodaje da su prijatelji došli po njega, dovezli ga u gradi i navečer su izišli van. Danas kaže da je apsolutan zadovoljan svojim životom.
"Došao sam doma, otuširao se, presvukao se, ali je ta garderoba bila već stara, ali i tijesna, ja sam dobio nešto kilica…"
Kad se prisjeti tih vremena, kaže kako bi sigurno krenuo u drugom smjeru da nije završio u domu, u to je sigurno sto posto. Sveukupno bio je osuđen desetak puta. U zatvoru kaže da je puno gore. "U četiri zida gotov cijeli dan u zagušljivom u kojem je i do deset ljudi i jedan WC. Na Golom otoku je zrak. Imate taj Pogon, imate masu nekakvih loših uvjeta, ali ipak, osim Pogona, kad imate to nekakvo slobodno vrijeme - svakih 45 minuta je brojanje da netko ne bi pobjegao, ali si na zraku, nisi prisiljen. Ovako budeš u sobi s deset ljudi gdje su najmanje tri idiota, ti nemaš kam'. Na drugu klupu, na drugi zidić, i to je to."
POGLEDAJTE VIDEO: Mještanima ruke nisu krvave od udaraca, već od teškog rada, a huligane boli briga. Božidar: 'Treba Goli otok'
