Gospodin Registar prekorava i ušutkava omladinu, koja nema pravo biti toliko drska jer ne pripada ni filozofu ni hrvatskom literatu. Gospodin Registar ušutkava starce, on je osoba koja spašava od referenta, miševa i nepristojnih, odvratnih ljudi.
Ante Kovačić opisao je tim riječima svoju Hrvatsku, zemlju priprosta svijeta koji se oduvijek klanjao gospodi "fiškalima", a na stup srama stavljao ljude koji su, poput Ivice Kičmanovića, bili čudno i neprirodno inteligentni za takvu sredinu. Susjed Kanonik često je govorio kako je na svijet došao Antikrist i kako je njegov naum da djeca uče čitati i pisati. I Ivičin otac, Zgubidan, smatrao je da je školovanje glupo, nepotrebno, a da su školovani ljudi sumnjivi i uglavnom dangube. Uzmu ti djecu koja se trebaju diviti tebi, zatim ih, nakon nekoliko potraćenih godina, pošalju u vojsku, a nakon toga se oni sami propiju i ne znaju ni osnovni poljoprivredni zanat.
Kanonik je, pak, s druge strane smatrao da je školovanje i opasno jer nije želio da mu se djeca pogospode. Na svijetu, držao je, polako nestaje mjesta za sve ljude. A naše mjesto se zna pod ovim suncem, i nije dano svakom da bude fiškal. Na zadnji dan škole, Ivica Kičmanović pročitao je svoj govor nad grobom Perice Kanonika koji je rasplakao sve prisutne, na što ga je župnik odveo u grad kod illustrissimusa da se obrazuje za plebanuša, fiškala ili suca. Zadnje što je zapamtio Ivica Kičmanović iz svoje rodne grude bio je smijeh susjeda Kanonika, koji je na komentar učitelja kako sve što valja odlazi iz ove vukojebine, mahao Ivici želeći mu od srca da se nikada ne vrati.
VEZANI ČLANCI
- Plenković: 'Pričekajmo odluku sindikata. Naš je cilj da se nastava omogući što prije'
- Plenković o referendumu u školama: 'Čekamo rezultate. Ovo sad više nije normalna situacija'
- Trebaju li učitelji prekinuti štrajk? Vlada je i u studenom propisivala koeficijente, a nije pitala stručnjake
Ivici Kičmanoviću mašu Hrvati
Roman Ante Kovačića "U registraturi" postao je jednim od najznačajnijih romana hrvatske književnosti, a da ni sami, mi Hrvati nismo znali točno odrediti zašto je to tako, sve do danas.
Do dana kada je Ivica Kičmanović našeg vremena, zgrožen stanjem u njegovoj Hrvatskoj, odlučio zauvijek otići i zaboraviti mudrovanje susjeda Kanonika, ogorčen što su mu na njegovom rastanku mahali susjedi posprdno ga nazivajući zgubidanom i neradnikom. Istim onim koji je oličenje Antikrista koji je došao na svijet, istim onim koji je ne zna ni osnovni poljoprivredni zanat. Svi Kanonici Hrvatske mahali su Ivici Kičmanoviću lupajući se rukama po trbusima od smijeha, svi samozadovoljni Kanonici kojima je ovakva Hrvatska dobra mati, a Ivici Kičmanoviću je maćeha, neizdrživa, primitivna, zatucana mahala u kojoj zakone kroje mjesni župnik i debeli, zadrigli, primitivni susjed Kanonik.
Čovjek koji ga je mrzio zbog samo jedne jedine osobine, a ta je da je Ivica bio inteligentniji i sposobniji od njegove djece. Inteligentniji i sposobniji od njega.
Ništa bolje Hrvatsku nije opisalo, njen mentalitet koji se nikada promijeniti neće, od te slike, slike Ivice Kičmanovića kojem mašu njegovi Hrvati, Hrvati koji se smiju, izruguju mu se po društvenim mrežama i poručuju mu da se nikada više ne vrati kući. I nikada na ovim prostorima nisu bili problem ljudi poput Ivice Kičmanovića, ljudi koji odlaze zauvijek iz nje, od vajkada na ovim prostorima bili su problem oni koji – ostaju.
Ivan Đikić - Ivica Kičmanović našeg doba
Američka akademija znanosti i umjetnosti ovih dana je i službeno objavila imena svojih novih članova. Ništa tu osobito i ne bi bilo, barem što se Hrvata tiče, da se među članovima nije pojavilo ime Ivana Đikića, Ivice Kičmanovića našeg doba, čovjeka kojeg su doslovno otjerali kojekakvi Kanonici da bi kruh svoj našao kao znanstvenik na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, i u San Franciscu na Institutu Max Planck. Kao da vidim hrvatske Kanonike kako odmahuju rukom, no za neupućene Akademija bira svoje članove na osnovu izvanrednih postignuća u akademskoj zajednici, a u kojoj je na području biologije navedeno upravo ime našeg Ivana Đikića. Izvanrednih postignuća koja nisu bila prepoznata u njegovoj matičnoj domovini. Ivicu Đikića Hrvatska je akademija znanosti i umjetnosti odbila u ožujku 2010, a navelo se kao razlog tajno glasanje prema kojem naš najpoznatiji znanstvenik nije dobio dovoljan broj glasova.
U tom trenutku, dok su Kanonici tajno glasali, Ivica Kičmanović alias Ivan Đikić bio je najcitiraniji hrvatski znanstvenik i najpoznatiji, imao je gotovo 6800 citata, dok su svi Kanonici skupa, njih 18. zajedno imali oko 4900. Đikića mediji u Hrvata proglasili su najpozitivnijom osobom godine 2016., a sam njegov angažman oko pitanja neetičnosti u znanosti obišao je znanstveni svijet. Ivan Đikić da skratim, znanstvenik je priznat i tražen u svijetu, primaju ga najprestižnije akademske zajednice, no Ivan Đikić nije podoban Hrvatima, posebno čelnim ljudima hrvatske politike koji su sve poduzeli da Ivana Đikića maknu iz zemlje.
VEZANI ČLANCI
- Očajni profesori 'zaključali' učionice: Samo je jedan pravi razlog za nezadovoljstvo prosvjetara!
- Tuđmanova djeca: Hrvatskom biraču uhu je milo, a duši ugodno kada se najavljuje obračun sa Jugoslavijom
- Analiza izbornog sustava: Kako su Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović ošamarili svoje birače
Zašto Plenkoviću smetaju posebni i inteligentni ljudi?
Vodeći ljudi hrvatske politike na čelu s Andrejom Plenkovićem, istim onim bahatim Andrejom Plenkovićem koji danas tako perfidno ismijava nastavnike, profesore i učitelje nastojeći ih minorizirati, koji je s ondašnjim rektorom Sveučilišta u Splitu Šimunom Anđelinovićem svojim aktivnostima i komentarima naveo Đikića da zgrožen napusti aktivno sudjelovanje u hrvatskoj znanosti iako je istoj godinama dizao ugled, standard i same financije. Zašto upravo Andreju Plenkoviću smetaju tako posebni i inteligentni ljudi nije poznato. No poznato je da se ovaj ne kani zaustaviti na samom Đikiću, jer ga očito jako smetaju i nerviraju i ostali znanstvenici, nastavnici, učitelji, profesori.
"Današnja situacija u Hrvatskoj izrazito je ozbiljna. Broj stanovnika Hrvatske ubrzano se smanjuje; pao je ispod četiri milijuna stanovnika zbog niskog nataliteta, a još više zbog velikog vala odlazaka mladih, stručnjaka i cijelih obitelji iz Hrvatske. Hrvatska opstojnost u gospodarskom, zdravstvenom i mirovinskom sustavu neodrživa je s takvim trendovima", rekao je u velikom intervjuu za Index Ivan Đikić, da bi pojasnio tko je izravni krivac za to stanje nacije, a da bi i nama svima bilo jasnije zašto toliko Ivan Đikić smeta našem Kanoniku, premijeru koji tako voli svoju zemlju, ali da je ona po njegovom uređenju, bez puno ljudi koji će hrabro kazati što misle, i ljudi koje će hrvatska javnost sa zanimanjem saslušati. Tu opasnost uočio je Andrej Plenković, kao i opasnost koju nose ljudi tipa Ivice Kičmanovića, ljudi obrazovani, ljudi izvanredni, ljudi koje javnost bila ona naša ili svjetska – sluša dok govore.
Ispratili smo u svijet tolike Ivice Kičmanoviće mašući im na autobusnim kolodvorima diljem zemlje, ispratili smo tolike mlade i buduće književnike, liječnike, znanstvenike koji će proslaviti svoje nove zemlje, dok će kao fusnota, bilješka o piscu, na dnu njihovih knjiga, znanstvenih radova, citata, stajati da su podrijetlom iz tamo nekakve, male i zatucane Hrvatske. Tamo jedne homofobne, zatvorene sredine koja se boji Antikrista i da će joj nebo pasti na glavu, vukojebine kojom još vladaju fiškali, registri i vukodlaci, pripizdine koja u kleru i biskupima vidi jedinu inteligenciju, a u Illustrisimusima spasenje za svoju djecu, da ih uhljebe, da budu sluge i konjušari gospodi. Gospodi koju tako budno čuva od kmetske pameti jedan Andrej Plenković.
Nisu problem oni što odlaze nego oni što ostaju...
Nikada na ovim prostorima nisu problem bili toliki Kičmanovići koji odlaze, na ovim prostorima problem su bili samo oni koji ostaju. Oni bahati što ostaju i ne zanima ih što učitelji, nastavnici, profesori žive ispod svakog ljudskog kriterija, oni bahati koji skrbe samo za sebe i za svoju odabranu kastu koja neće da vidi i neće da čuje za patnje kmetova čija je dužnost samo i isključivo da pune proračun. Oni bahati koji su podijelili svoje mejaše i gumna, oni koji su sišli sa svojih sela u gradove da od njih naprave svoja sela, sa svojim zakonima, rođačkim običajima i krvnim vezama kojima se jedinima vjeruje.
Nikada Ivice Kičmanovići nisu bili podobni među takve Hrvate, njihov intelekt nije bio Hrvatima ponos i čast, već im je bio strah i trebalo ga se bojati, trebalo ga je izgnati, mahati mu na odlasku i vratiti se u svoju sretnu žabokrečinu, onu koju nitko ne talasa.
Iza trećeg brda od Kanonikova prnjavora, uzdizala se najljepša kuća njihova sela. Pripadala je Nikoli Medoniću, poznatom po posuđivanju novaca bez kamate, pod uvjetom da mu zadužena osoba mora dati deset posto prihoda što ih je tu godinu uzgojila. Medonić je uzeo Kanonikova Mihu, koji se oženio kćeri mu Justom i susjedi su kazivali kako Miha ima škrinju sa svakojakim blagom.
Time je postao netko.
Onog dana kada nam je otišao naš Ivica Kičmanović našega doba, ostali smo taman po mjeri Ante Kovačića i u njegovoj Registraturi. Ostali smo s premijerom Kanonikom, Mihom koji nas kamatari, debelim župnikom i Zgubidanom koji ionako o svom pametnom sinu nema posebno dobro mišljenje. Jedina koja se nije smijala i koja se nije radovala njegovu odlasku bila je njegova majka.
Bila je njegova zemlja.
Ista ona koju će ta ljudska glupost obrađivati, prodavati i na koncu opustošiti kada dođe Antikrist.
Onaj Antikrist koji nam je svima zapisan u genima i u sudbinama. Antikrist hrvatskog jala, ljubomore i zavisti na one koji su bolji, pametniji i sposobniji od naše djece i od nas samih. Tko će nas spasiti od nas samih, govorio je još jedan hrvatski velikan, ali to je već priča za one koji u Antikrista ne vjeruju, kao i one koji drže da im nebo neće pasti na glavu.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
