Klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad iz Zagrebačkog psihološkog društva već je za Otvorenom uvodniku RTL.hr-apisala o posljedicama i nošenju s kriznim i stresnim situacijama u kojima svi već živimo gotovo pa cijelu godinu. Nakon razornih potresa koji su pogodili Petrinju, Glinu, Sisak i okolicu, obratili smo joj se s novim pitanjima kako da ljudi koji se nalaze u tom području, ali i drugi koji žive u strahu od potresa, korone, nesigurnosti, nađu snage da se nose s tim situacijama.
Jako puno ljudi vrlo očigledno pati, neki i otvoreno priznaju "da ne mogu više", dok drugi vjerojatno kuhaju iznutra. Kako se nositi s nečim što je, s obzirom na ponovljeni potres, pandemiju koja ne jenjava, postao stalni stres koji traje mjesecima?
Protekla godina je bila teška i vrlo zahtjevna, događaji kojiima smo bili izloženi suočavali su nas sa stalnom neizvjesnosti i činjenicom da nemamo kontrolu nad događajima, na što većini nas zaista nije lako pristati. Iako smo različito bili pogođeni tim događajima i vjerojatno imali različite izvore stresa i ono što je ovu situaciju činilo zahtjevnom, većina nas je ipak već mjesecima u stalnom stanju stresa koje kod mnogih izaziva stanje napetosti, pojačane zabrinutosti, umora, bezvoljnosti, emocionalne i tjelesne iscrpljenosti.
Umorni smo i iscrpljeni tom velikom količinom neizvjesnosti, dugotrajnom izloženosti potencijalnoj ugrozi i negativnim predviđanjima budućnosti, zastrašujućim slikama i informacijama. Ponovni razorni potres mnogi pogođeni su dočekali u takvom stanju umora i kronične iscrpljenosti te sad već pesimističnog pogleda u budućnost, što je otežava suočavanju s ionako vrlo teškim događajem koji je mnogima donio puno gubitaka. Za neke ljude će ova situacija biti podsjetnik na ranije teške događaje i iskustva i može otvoriti neke stare rane iako smo već mislili da su one zarasle. U traumatskoj psihologiji to nazivano ponovna traumatizacija i to ne znači da smo sada "slabiji od drugih" ili da "smo preosjetljivi" već da nam u datom trenutku treba više (samo)podrške da se prilagodimo novoj situaciji u kojoj jesmo, da pronađemo način kako izaći na kraj sa izrazito neugodnim i snažnim emocijama koje traumatska iskustva potiču.
Traumatski događaji
Kako se nositi sa strahom od potresa koji se može dogoditi bilo kada?
Potresi pripadaju skupini događaja koje nazivamo traumatskim događajima, a obuhvaćaju situacije u životu koje dođu iznenada i predstavljaju realnu opasnost po naš život ili život naših voljenih, svakako predstavljaju iskustva koa su izvan našeg uobičajenog i svakodnevnog. Upravo nas potresi najjače suočavaju s neizvjesnošu, gubitkom osjećaja sigurnosti i osjećaja kontrole na životom. Dok neke druge prirodne pojave poput poplave i uragana možemo predvidjeti i imamo vremena se donekle pripremiti, potrese nitko ne može predvidjeti niti znati gdje će se dogoditi i koliko će biti jaki. I to je zaista zastrašujuće, izrazito uznemirujuće većini ljudi i potiče izraziti strah kao prirodnu, normalnu i uobičajnu reakciju na događaje koji nisu normalni i svakidašnji, na događaje koji su ugrožavajući po naš život i život naših bližnjih. Kada ćemo osjećati strah, ako ne nakon tako snažnog potresa koji nam je doslovno izmaknuo tlo pod nogama. Dobro je podsjećati se da su strahovi, iako nisu ugodni, naši čuvari i predstavljaju normalne reakcije na potencijalnu opasnost. Strah ima funkciju da nas orijentira prema zaštiti, pomaže nam da prepoznamo ugrozu koja nam prijeti i da poduzmemo radnje da se zaštitimo.
Pomoć će biti potrebna još mjesecima
U ovom trenutku, osobito na izravno pogođenim područjima, gdje traumatska situacija još uvijek traje jer podrhtavanja tla ne prestaju i postoji prijetnja novih snažnijih potresa, važno je pobrinuti se ponajprije za sigurnost, pronaći mjesta gdje se možemo skloniti, pronaći smještaje za ljude i obitelji koje su ostale bez svojih kuća, osigurati hranu i pobrinuti se za osnovne potrebe. I meni je zaista dirljiv način na koji su se ponovo ljudi solidalizirali sa stradalima i koliko su spremni pomoći na različite načine. I važno je imati na umu da će vjerojatno pomoć osobno pogođenima biti potrebna još mjesecima i da je važno da u želji da pomognemo, budemo strpljivi i pratimo upute organizacija koje upravljaju ovom kriznom situacijom i imaju uvid u potrebe stradalih. Na taj način zaista pomažemo zadovoljiti potrebe stradalih i ugroženih, a ne ono što mi mislim da im treba, i doprinosimo smanjenju kaosa koji je vrlo čest pratilac kriznih situacija osobito kada su one širokih razmjera kao ova današnja.
Na koji način prepoznati kod sebe ili drugih znakove izgaranja i kako pomoći sebi i drugima?
Nakon traumatskih događaja i u krizama odrasli i djeca reagiraju na određeni način i često su vidljive promjene u odnosu na naše uobičajeno doživljavanje i ponašanje. Na emocionalnom planu može se pojaviti povećana zabrinutost i nervoza, separacijske teškoće, tužno raspoloženje, razdražljivost i povećana ljutnja. Mnogi su u šoku i nevjerici, a na tjelesnom planu možemo osjećati vrlo snažne reakcije poput boli i mučnine, teškoća sa disanjem, vrtoglavica, nemira, slabosti i umora. Ponekad djeca imaju noćne more, teže zaspivaju ili se noću često bude, žele spavati s roditeljima u krevetu iako to već dugo ne čine. Ponekad sjećanja na događaj, recimo potres mogu biti toliko jaka i živa tako da nam se čini kao da se to upravo sada događa. Možemo imati potrebu stalno prepričavati događaj ili potpuno izbjegavati razgovor o tome što se događa, naše misli često bježe prema događaju i teško ih skrećemo. Možemo postati jako osjetljivi na zvukove ili druge podražaje osobito ako nas oni podsjećaju na traumatski događaj. Neka djeca počinju pokazivati ponašanja tipična za mlađu dob poput tepanja, noćnog mokrenja ili nezrelijih oblika reagiranja poput udaranja, griženja i slično. Sve ove reakcije smatramo normalnim i uobičajenim reakcijama na događaje koji nisu normalni i treba nam neko vrijeme da se oporavimo. Smatra se očekivanim i normalnim ukoliko neke od ovih reakcija traju i dva do tri mjeseca od traumatskog događaja odnosno njegovog završetka.
Pomaže stalno se podsjećati da sve što sada osjećamo i primjećujemo u svom tijelu i u ponašanju, iako je bolno, uznemirujuće i teško, jesu normalne reakcije na zaista težak događaj ali i dugotrajnu krizu u kojoj jesmo. To ne znači da smo poludjeli, da nešto s nama nije u redu ili da smo slabi, već da se suočavamo s nečim što je izvan našeg uobičajenog iskustva i za što nam često naši uobičajeni načini suočavanja nisu dovoljni. Oporavak nakon ovakvih događaja će trajati duže nego što bismo htjeli, i normalno je da imamo bolje i lošije dane. Dobro je poticati razgovor o tome što nam se događa i kroz što prolazimo jer na taj način lakše reguliramo i stabiliziramo svoje emocije. Poželjno je usmjeriti se na tijelo i pomoći tijelu da se stabilizira kroz disanje i duži izdah koji pomaže otpustiti napetost, dodir, kontakt očima, utopljavanje tijela. Izrazito je važno brinuti da redovito jedemo i pijemo tekućinu, spavamo i odmaramo se koliko god možemo. Održavanje svakodnevne rutine u najvećoj mogućoj mjeri (poput vremena ručka ili odlaska na spavanje, rituali prije odlaska na spavanje, uobičajene igre…) pomaže ponovnoj uspostavi narušenog osjećaja sigurnosti i daje doživljaj poznatosti u situacijama koje su neizvjesne, što je osobito važno djeci. Stradali trebaju da ih slušamo i da suosjećamo s njima, poštujemo njihove osjećaje i bol (iako su možda naši doživljaju potpuno drugačiji ili ih ne razumijemo), mnogi moguće trebaju pomoć u rješavanju nekih konkretnih situacija u kojima se ovaj čas teže snalaze radi uznemirenosti koju osjećaju (npr, pričuvati djecu i igrati se s njima, pomoći u čišćenju, donijeti ručak, saznati informacije za prijavu štete, pomoći ispuniti obrasce…). Dobro je podržati sebe i naše bližnje da koriste sve one dobre načine suočavanja sa stresom i traumom kojima već raspolažu.
Ne požurujte oporavak
Kada smo suočeni sa ljudskom patnjom i tako razarajućim učincima, mnogi od nas osjećaju duboko suosjećanje i istinsku želju da učinimo sve što možemo da olakšamo bol i patnju unesrećenih. Nažalost, nitko od nas nema čarobni štapić kojim može izbrisati ono što se dogodilo, niti ne postoji ništa što možemo učini ili reći a što će brzo ukloniti šok, bol i strahotu doživljenog, što će nadoknaditi gubitke koje je osoba doživjela. Mnogi koji žele pomoći će se radi toga osjećati i sami bespomoćno i frustrirano. Slušati osobu, prihvatiti njezine emocije, biti uz nju i držati je za ruku je već jako puno iako se nama može činiti da ne radimo ništa. Ako ne znate kako biste još mogli pomoći, pitajte osobu što joj treba, većina nas iako smo vrlo uznemireni, i dalje smo svjesni nekih svojih potreba, znamo reći što nam treba ili barem što nam ne treba i otežava.
Znamo i da nerazumijevanje u okolini, požurivanje oporavka, vrednovanje reakcija kao dobrih ili loših, normalnih ili nenormalnih, optuživanje ili umanjivanje otežavaju ionako zahtjevan proces oporavka nakon traumatskih i izrazito stresnih događaja. Izbjegavajte dijeliti savjete koji proizlaze iz osobnog iskustva jer one ne moraju odgovarati drugima i naša iskustva mogu biti zaista različita iako smo pogođeni istim događajem. Izbjegavajte tješenje i rečenice poput „moglo je biti i gore“ ili isticanje zahvalnosti kao načina osnaživanja, jer traumatizirane to ne tješi već takve reakcije mogu doživjeti površnima ili kao odraz nezainteresiranosti pa čak i povređujućima.
